triumf duha palanke
Istaknuti intelektualci iz BiH, Srbije, Hrvatske i Makedonije
učestvovali su na skupu u Sarajevu posvećenom “Misli i delu Radomira
Konstantinovića”
U organizaciji
sarajevske Asocijacije nezavisnih intelektualaca “Krug ‘99”, PEN Centra
BiH i “Beogradskog kruga”, i u saradnji sa Fondacijom “Hajnrih Bel”, u
Sarajevu je održan (25-28. aprila) okrugli sto posvećen delu Radomira
Konstantinovića, povodom sedamdesetpetogodišnjice rođenja. Ovom skupu
prisustvovao je veliki broj intelektualaca iz Beograda, Zagreba, Skoplja
i Sarajeva. Skup je otvorio književnik iz Sarajeva Čedo Kisić koji je
govorio o prvim i potonjim kontaktima Radomira Konstantinovića sa
Sarajevom, o kulturnim i intelektualnim kontekstima u kojima se
Konstantinović kretao. Dubinska psihologija ključne knjige srpske
kulture “Filosofija palanke”, objavljene 1969. godine, rekao je Kisić,
“predstavlja vizionarski tekst, posebno aktuelan i živ danas na ovim
prostorima. Ali, i ‘Dekartova smrt’ sa postmodernom melanholijom,
‘Beket-prijatelj’ i osmotomno Konstantinovićevo delo ‘Biće i jezik’ bili
su i ostali u intimnom dosluhu sa evropskom modernom. U ovim delima je
moderna vizija evropske kulure i drama čoveka i sveta.”
I Latinka Perović je govoreći o istorijskom kontekstu
Konstantinovićevog dela, “Filosofiju palanke” označila kao jednu od
ključnih knjiga u sprskoj kulturi i istakla da se ova knjiga počela više
čitati i citirati u poslednjoj deceniji XX veka: “Bilo je potrebno da se
duh palanke otelotvori u svim pojedinostima, da bi ‘Filosofija palanke’
postala ključ za razumevanje krvavog haosa u toj deceniji.” Hanifa
Kapidžić - Osmanagić je u delu Radomira Konstantinovića videla promotera
modernog izraza, pisca i filozofa koji je apsurdni Beketov svet
prilagodio sebi i stvorio svog Beketa. Milan Đurčinov, predsednik
Makedonske akademije nauka i umetnosti, čija je tema bila “Čovek protiv
struje” tragao je za duhovnim entinomom Radomira Konstantinovića i na
filozofskom i političkom planu videvši u njegovom delu protivnost svemu
zatvorenom i sistematičnom. “Filozofsko-kritički traktati” i “Filosofija
palanke” bave se temom izlaska u svet - to je uzmak nacionalizma.
Akademik Muhamed Filipović istakao je da je delo Radomira
Konstantinovića obimno i značajno, a književnik Stevan Tontić je
celokupno delo Konstantinovića definisao kao radikalno kritičko čitanje
sveta i raskrivanja ideologije narodnjaštva. Treba pomenuti još i
pesnika Mila Stojića koji je podsetio na ulogu mnogih srpskih i
hrvatskih pisaca u pripremi najnovijeg klanja na prostorima bivše
Jugoslavije i Borku Pavićević koja je pročitala svoj lepi, nadahnuti
tekst ličnog sećanja na dane provedene sa Konstantinovićem u Rovinju.
Gradimir Gojer, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu, govorio je o
Beketu naših dana a delo Radomira Konstantinovića on je shvatio kao
“intelektualnu okosnicu vremena i pravi most prema evropskoj kulturi”.
Zdenko Lešić je pokazao da je ovaj pisac doveo u pitanje moguću granicu
modernosti, kritikovao duh jednoobraznosti i dao obećanje stilske
polivalencije koje omogućuje “isplovljavanje iz mirnih i sigurnih voda
običajnosti koja insistira na samosvojnosti srpskog duha i čini se
mističkom i opasnom”, dovodeći u vezu identitet i totalitarizam, jer u
tom mitskom sjedinjenju sadrži se ne samo mogućnost nacionalizma već i
nacizma.
Laslo Vegel je govorio o srednjoevropskom kulturnom krugu
dovodeći delo Konstantinovića u blizinu onoga što je Imre Kertes pri
dobijanju Nobelove nagrade rekao: “Ja nemam dom, jer želim da budem
pisac svetske manjine.” Filozof Gajo Sekulić je govorio o duhovnom
pokretu otpora iz šezdesetih i sedamdesetih godina postavivši pitanje:
“Šta to danas znači biti kod kuće kada je svet prešao preko brda u
palanku?” Poreklo mitomanske svesti još je veliki problem i nije samo
balkanski nego svetski, s obzirom na nove orijentalizme. Stipe Šuvar je
govorio o relaciji Beograd-Sarajevo-Zagreb i strahu od usamljene
pojedinačnosti. Književnik Željko Ivanković sa temom “Mitsko Mi,
stvarnosno Oni” govorio je o svetu koji paniči pred drugojačijim. Duh
plemena u agoniji je palanački duh koji se kreće u praznom. Praznina je
njegova intimna unutrašnjost iz koje on zakonito ne može da nađe izlaz,
bile su reči Nenada Dakovića.
Filip David je istakao nepomirljivost svesti i totalitarizma, a
Esad Bajtal, glavni i odgovorni urednik “Revije slobodne misli”, živo i
slikovito je opisao lutajući duh palanke koji vrši reviziju mišljenja
diktatom javnosti i traži uvid u sve, gde i privatno postaje javno,
završavajući izlaganje pričom o kafiću u kome kafa, kava, ili kahva
koštaju različito. Obrad Savić, pominjući Fihteov govor o naciji,
pokazao je kako Fihte govorom priziva nemačku naciju koja ne postoji. On
je simbolički stvara. Delo Konstantinovića iz simboličkog poretka on je
premestio u stvarni, ističući potrebu da se razmišlja o paradoksima
modernosti i da se ovo delo čita kao politička filozofija. Govorili su
još, ili priložili svoje tekstove i Žarko Papić, Jasmina i Sadudin
Musabegović, Predrag Matvejević i Juraj Martinović.
Drugog dana susreta tema je bila “Kulturna saradnja bez granica”.
Diskusija se kretala od teme odnosa kulture i države Bosne i
Hercegovine, odnosno Banjaluke, Mostara, Beograda i Zagreba, o
pozitivnom iskustvu multikulturalnosti koje je postojalo u Sarajevu do
iskustva nove granice, do kreacije kao individualnog čina kome palanka
postavlja granice koje tako zatvorene proizvode kič.
Na ovom skupu delo Radomira Konstantinovića, slojevito i složeno,
ali otvoreno za stalnu promenu čoveka i sveta, dobilo je puno priznanje.
Radomir Konstantinović je ovom prilikom primljen u Akademiju nauka i
umetnosti Bosne i Hercegovine.
OLGA DAKOVIĆ