kontrazatucanizam

konverzija kontraverzije: prodati, zašto učiti!

Ne znam da li ste primjetili koliko dugo se družimo na ovim stranicama pa ću zapisati: dobrano smo zagazili u drugu deceniju!

Dobro se sjećam druge, treće godine moga Divljega Zapada, Krawograda, kauboja i Ikanovih pustih kuća i kadilaka.

Još više se sjećam kako sam jednom našemu oho-ho parajliji nekako zalutao u opulentnu vilu na gala večeru. Samo za moju malu i mene!

Je, nije trebalo nikakve pismenosti da se odmah vidi kako tim deranima definitivno ne da ne fali već obilato pretiče sa svih strana.

Ni onda, još manje danas, NIJE me zanimalo OTKUDA. A oni sami su bombardirali sa detaljima njihova uspjeha: sve su crtali po desetak puta.

Meni se srce stislo od tuge i žalosti kada sam primjetio kako i domaćica i domaćin kuće paze na svaki detalj kako nebi poremetili pažljivu stilsku kompoziciju SVEGA u njihovu domu koju je, a to su svako malo sa pobožnim ponosom isticali, postavio NAJSKUPLJI lokalni specijalist za unutarnju stilistiku „upper class homes“...

Bilo je to srijede 22. novembra 1995., samo dva dana prije koncerta Zdravka Škendera u domu lokalne Hrvatske Crkve na Deer Ridge-u...

Uvjeren sam kako je prošlo punih deset godina prije no što sam doznao ZAŠTO sam pozvan na tu večeru.

Jesam zapamtio puno detalja, ali i danas ne mogu objasniti zašto sam uglavnom slušao i gotovo ništa pitao. Nakon perfektne večere, DOISTA perfektne večere, domaćica je uzela moju malu „pod svoje“, a domaćin je povukao mene u „sobu za pušenje“.

A to je bio pravi kompleks prostorija sa bilijarom, pa vinski podrum, fitnes soba, sauna, jakuzi „soba“, tzv. tanning room.., ma LABIRINT ukusno uređenih i opremljenih prostorija!

Moje su oči zujale kao brojčanik na fliperu u staroga šibenskoga „Amigosa“: pa koliko to može koštati, kada ti ljudi stignu VIDJETI šta imaju samo u ovoj kući, koliko spremačica i čistačica tu radi puno radno vrijeme.., a ZRAK u kući ko na planini čist i idealno kondicioniran: na svakom zidu precizni lokalni regulatori vlažnosti i temperature, sistemi za zaštitu.., opet sam grubo proračunavao: ako je osnova zgrade najmanje 15x15 metara (jednostavna osnova: na ulazu sam primjetio PET garažnih vrata, a ukupna dužina zgrade s prednje strane je bila više no dvostruka, širina je u mojim očima bila monstruozna – nabrojao sam sedam velikih borova na toj liniji koji su morali biti barem 3 metra jedan od drugoga i itd...), a ima tri nivoa visoka sigurnig 2.5m svaki ONDA 15x15x7.5=1687.5! „KUBIKA“, kubnih metara zraka za zagrijati najprije, a onda svakih dva sata profiltrirat i zamjenit!!!

ZAŠTO bi tročlana obitelj bacala toliki novac da živi u luksuzno opremljenom STADIONU!?! Čemu služi PET luksuzno opremljenih garaža!?!

Moj ljubazni domaćin kao da ništa nije primjetio. Ali kada sam u njegovim rukama primjetio originalnu bocu šibenskoga Babića, „gornja banda“, gotovo sam se rasplakao od miline: na kraju prerije, na kraju svijeta, u srcu Divljega Zapada PRAVI PRAVCATI BABIĆ!

Ajme, ki da sam zlatnu Bibliju vidio u rukama Sv. Petra!

Moj ljubazni domaćin je sve to pročitao iz mojih caklećih očiju i samo mi dodao otvarač: navali, mali!, mi smo imali „špijuna“ na tebi pa smo znali šta te „dira“ i ova moja je poručila iz Vankuvera dvi kašete! Nisu imali više na „stock-u“...

A, ako se ja sad požalim na tu okolnost, hoćete li mi poručit preseljenje Šibenske Vinarije u Calgary?, najzad sam se malo oslobodio i „krehnuo“ po svome.

A, ne, to nije good business! Puno je jeftinije kupiti njihovu cjelokupnu proizvodnju i onda je plasirati na dobro ciljana, profitabilna tržišta!, odgovorio je mirnim i poučnim glasom punim respekta za moju naivnost.

Sjeli smo – a ovdje bih, dragi moj čitaoče ja htio napustiti opise namještaja, detalja i „markica“: nema smisla „inventurisati“ nešto što sam cijela života do tada viđao samo na TVeu – dakle, sjeli smo, ponudio mi je pravu pravcatu „castrovu“ cigaru i počeo je, uglavnom njegov – monolog.

Iskrco se u Vankuveru 1965. Sa „stranca“. Nije mu se više „tuklo more“! Znao je nešto engleskoga što mu je spasilo život. Dvije pune godine je proveo u brdima radeći kao rob. Jedva se izvukao, vidio i doživio svašta. Kaže da se smijao kad su mu govorili šta oni pravi robijaši rade u zatvorima...

A kad se ponovo domogao Vankuvera više od dvije godine kasnije džep je bio pun i trebalo je kušat života!

Sve je isparilo PRVE noći! Ni danas ne zna kako. Obratio se Našoj Crkvi u Vankuveru koja je baš te 1967. najzad dobila svoje prostorije. Fešta i pošten domaći, naš svit! Ma šta je bilo od tega lipje! IKAD!!!

Nasitio se i naveselio, DUŠU NAHRANIO, pa gotovo zaboravio da baš ništa nema. I Bogu se pomolio. A onda se odnekud ukazao i svećenik pa ga malo povuka na stranu. Da porazgovaraju. Da li – kao pozna – Matu Matuna. Pa to mi je ujac!, prekide ga...

I tu je počelo da okud ti znaš, ma je l' on ovo i ono, pa sve tako redom...

Nekako mu „pokislo“ veselje, ali je šutio, pa kad nije bilo druge odgovarao. A oteglo se to... Pa kad je već i Bogu bilo previše odjednom se pojaviše još dva-tri naša čovika i svećenik slavodobitno objavi DA; MALI JE NAŠ!

A, Bože moj, nije on tada nit slutit mogao šta je to doista svećenik objavio...

Uglavnom se „snašao“ i počeo život od sama temelja. Pomoga mu naš svit. Ali – maltene na svakom koraku – triba za Rvacku. Triba ovo, ono i još malo. Špije svukuda. A onda svako malo doma ti dođu neki pa zagledaju okolo i ljutu bitku biju da triba ovo, ono i još. Za Rvacku.

Dosta tijeh derana je viđao kako se oblokavaju, a i braka se svoga ne drže kako u Crkvi vole pokazat... Ali – triba za Rvacku.

Početkom sedamdesetih je već ulazio u ozbiljan zanatski obrt i sve manje vremena je bilo za veselice tipa triba za Rvacku. A onda je i počelo: glasine kako su ga poslali oni njihovi da rovari i kako on kliže u izdaju i..., sve dok jednoga dana nije prevršilo svaku mjeru i tovareva razuma: skupio je familiju i sve šta su imali i doslovce preko noći zapuca u Kalgari. Nekih tisuću kilometara dublje u preriju, u samo srce Divljega zapada. Poučen vankuverskim godinama i iskustvom sve je stavio u svoj obrt i poslovao isključivo izvan naših krugova. Jedino mu žena nije mogla bez Crkve. A tamo se ne možeš pojaviti ako te nisu ispitali i ovjerili kao našega...

Pustio je to pomalo se praveći olud, a sa druge strane je Crkvi dostavljao pristojne čekove. I posao mu je samo rastao.

Onda je došla slobodna i nezavisna Rvacka. Ki san, ki od Boga draga dar! Samostalna, nezavisna i naša Rvacka!

Tijekom rata je skupljao i slao sve šta je svitu doli moglo trebat i vridit. Uglavnom se slalo kontejnerima preko vankuverške luke. Manje stvari su letile sa kalgarijanskog reodroma. Novac su obično nosili naši provjereni ljudi. I nikad se nije žalilo, i nikad se nije škrtarilo...

Rat se nije bio nit završio, a već su neki čudni – do jučera pijani, neradni i bez pare – izronili ne samo ka novi komesari, autoriteti, već su preselili u svoje kuće, počeli kupovat nova auta.., a mojemu je domaćinu definitivno puklo kada mu je jedan od tijeh aktivista ponudio svoj stan u Zagrebu u najam za ljetovanje u Rvackoj!

Tada je skinuo Antinu sliku sa zida sa križem. Zauvjek! U novim kućama divljozapadnih probisvjeta Antine slike su postajale pitanje „klase“ i dokaz da su časno imutak stekli, napose da su Rvati „od kolina“, a on je znao da ta slika služi ušutkivanju onih koji su cijeli rat UTRŽILI sa pristojne distance ne birajući koga će „ošišati“ dok je on radio, radio, radio...

Polovicom devedesetih i Hrvatski kulturni centar i Hrvatska katolička župa su bile među najljepšim i najfunkcionalnijim zdanjima toga tipa u Kalgariju. Iako je broj useljenih Hrvata bio u porastu (što se nastavilo do dana današnjega) obje institucije su počele bilježiti stagnaciju u posjećenosti. Moj domaćin je bio među prvima koji je tamo prestao odlaziti. Vjerovao je da nebi preživio da mu neki novopečeni punoglavac, „new poglavnikovac“ ponudi i sam Sabor za ljetni najam.....

On je častan Rvat bio od majčine utrobe, tako živi i diše, pa će i u grob na preriji kanadskoj takav, ali ovi svit je otiša u...

A kaže da voli Škendera. Sića se kad su mu ono ovdje prvi puta skupili novce, nekih 8000 dolara za nova kolica...

Evo, za nešto više od tri mjeseca bit će punih dvanaest ljeta od te večeri. Moj domaćin se davno odselio na sjever i uživa na svome ranču. Ne znam šta piše u njegovoj oporuci ali bih se glatko opkladio da je sve ostavio sinu, a znam da dane provodi sa lokalnim rančerima u običnu životu koji je daleko od svake politike i pustih dokazivanja. Čovjeka toga tipa NIKADA niti slučajno ne bih provjeravao na domoljublje. Ja mu prostodušno vjerujem da on plemenito respektira Kanadu ali da je u njegovu srcu zauvjek sveta i nedodirljiva Hrvatska.

Sjećam se kako je još onda rekao „kako od ovih naših budala, naših karonja, većih štetočina nema!“

A ja sam, cijela života, volio viceve o Husi i Hasi začinjene sa pokojim o Crnogorcima...

Onda mi se ukazalo: neki uđu u vic i postanu legende, dok drugi uđu u legendu i od toga naprave – vic! Jeftin. Samorazoran...

Oma sam navalJOj na čwarkove i bijeli luk koji Indijancovi ponekad zovedu češmak. Što sam ja izmislio. Mislim ovo o Indijancovima.

Konačno, tako mastan nisam bio nit za gledanje, još manje omirišivanje pa sam se baciJOj u duboko imtektualno razmimošišljanje. I mislio sam duboko i široko. Cijela dva metra uzduž i tri poprijeko moje zamašćene kužine. Ma čak sam i čwarkove zaboravio. Ali – samo na dva momenta. U trećemu mi je sinula idejeja: pa ja MORAM osnovat neku političku stranku koja neće biti revolucjojnarna jerbo ako nije takva undak neće nikad jemat KOMTRArevoluciju!

Okupit pošten svit i dati im da davaju, a spričit probisvit da i' zajebavaju!

GENITALNO! NajozbiljNIJE!!!!

Daljnjim izjedanjem čwarkova stigao sam do (v)imena stranke: Intergalaktička Sutra Samostalna Udruga Kontrazatucanizma! Skraćeno: ISSUK! Jema lipo Iss, a i UK (nije UKutac već United Kingdom –jok onaj Britanski!).

Ma, već me ona masnoća potirala u jednu manju prostoriju u stanu, kad sam uzbuđen zaključiJOj kako moram pod 'itno SEBE firerom naimenovat, da me neki „šaljivdžija“ ne prestigne i slavu mi oduzme. To je bilo – moćno. Mislim ta posjeta maloprje pomenutoj manjoj prostoriji u mojemu stanu...

Inače, za Vas sve tamo zabrinute, „firer“ nema nike veze (čak nit email atresu!, jok najmanju webosklepnu strancu!) sa onim Vašim drugosvjetskoratnim firerom: ne! Pa zar ne znate mongoloidni jezik!?! To kod njizi u onoj razvijenoj pustinji Tkodasvari znači samo jedno: naš dragi i jedini a sasvim nepogrešivi vođa! Daklem – niki tamo rat, svejedno onaj prvi sa zlatnom kolajnom, kamo li ovaj drugi i svjetski sa samo srebrnom kolajnom!!! To na znanje obćinstvu svjeckom!

Sad ozbiljno: ISSUK je stvarnost i sudbina Vaša. Već je tu. Nejma zajebancije sa nekim zemaljskim grancama and ogrančenjima: NAŠA JE GALAKSIJA genetički & etički. Još malo i ekonomski.

Učlanite se dok nismo došli da Vam uvalimo člansku knjižicu i izvalimo vrata na kući i novčanik sa bilo kojeg mjesta!

Mi govorimo istinu. Svi drugi samo govore. Ako im mi damo da i pisnu. A to je pošteno. ISSUKano...

Slike firera i bejzbol mlačuge (da imate šta ISSUKati) uskoro u internetskoj prodaji! Primamo ne samo gotov novac već i zlato, umjetnine, iznuđena priznanja i dr. stanja...

Sve je ovo vako. Ko drugčije zine, odmah će mu sine. Pred očima.

Ovo je zapisivano (ki) s Marsa. Slijedeći naputak ide u orgazmičku džunglu Zabije. A onda ćemo Vam se javiti i iz samoga Svespira.

Kontrazatucanizam nije mačiji kašalj!

Kada ste vidjeli neku mačku da kašlje!? Još bolje: šta mačka može da iskašlje... Izučavajte mongoloidne jezikove jer je puno kraće skandirati „firer“ no naš dragi i jedini a sasvim nepogrešivi vođa!

PRIVATNA I PERSONALNA NAPUTKOVINA: dragi moj tata, ja znam da ti nisi pravio budalu, a šunka i kulen su ti vazda draži od čwarkova bili. Ipak, vremenom, jedući previše PIK Vrbovec mesna nareska i čitajući uglavnom srednju stranicu STARTa desio se moj definitivni odlazak u bud.., ovaj galaktičke dimenzije. Svakako ću ti poslati moju Nobelovu diplomu. Čim pristigne. A korespondirajući ček ću zadržati iz rešpekta prema Tebi u - svome džepu: šta će Tebi toliko prljavoga? Novca...

Tvoj dragi i neprežaljeni,

ISSUK Firer 

Kao i vazda prije,