i opet LJETO PROŠLO

...još jedno jutro prije snijega...

...puno, PREVIŠE, se sporina krije pod časnom imenicom BRZINA....

Meni je trebalo jedva pola stoljeća da shvatim neke sitnice i odem na krupan put gledanja mora. Bez plivanja...

Onda mi -bez ikakve najave- stignu nekakve čudne misli & pomisli: nevjerovatno UŽIVAM u onoj Oprosti mi Bože kako ja opraštam mojim dužnicima..

Bacim pogled kroz prozor. Niko se ne buni da zagađujem okolinu. Onda još jednom osluhnem, provjerim, UVJERIM se da je sve tako i - ponovo bacim još jedan pogled kroz prozor...

A ono - Bajram uranio ove godine. Zadesilo nam se još u ljetu da slavimo Bajram.

Da, ja sam slavio Bajram. Ramazan mi nekako predugačak; nisam htio gotovo mjesec dana da se namećem. A nikome tamo nisam niti falio.

Ramazan je ozbiljna rabota. To mogu i hoće oni koji nemaju sumnji i slabosti. Ramazan je vakat za fakat, vrijeme kad Vjera progovara na uštrb puna stomaka i površnoga.

Ramazan na vrhu Kamenitih Planina i jednog čudnoga sjevernjačkoga avgusta nije ništa manje do fenomen koji nipošto ne može stati u riječi obična smrtnika...

Zato sam ja prigrlio - Bajram. Sve se reče i ništa ne uteče na cjelovečernjoj gozbi za sve prisutne, ma koje "fele" isti bili...

Mjesec je bio sjajan i veseo kad smo izašli sa te večere. Na izlazu me NISU sačekali specijalci novokrižarskih ratova.

Đorđe Bušinović otišao na golf i kao da se više niko ne brine o pustim teroristima...

Svakako da je to moje naivno buncanje: Islam na svakom koraku dalekoga Divljega Zapada biva promatran na svakom koraku, na svakom udisaju, na svakom zalogaju.

Čak niti neokomunjare i slični neoanarhisti ne mogu jednom-dvaput GODIŠNJE u neke novine na 67oj stranici, ali Islam & teroristi SVAKI DAN pune sve rupe medija i "faktora" i tajnih službi i.., i svega što ja ne mogu niti zamisliti.

Umorio sam se od islamske baba roge: neki vrlo fini ovdašnji ljudi su otišli da spašavaju MOJU slobodu tamo u prašnjavu Kandaharu...

Da su mi dali jedan jedini minut šanse rekao bih im kako su nabrijani Rusi cijelu deceniju grickali prašinu Kandahara i okolnih metropola da bi se SVOJEVOLJNO povukli tragom bez obzira...

Ovi ovdje su zamislili da su ondašnji Rusi bili NEVJERNICI, a kršćani sa Divljega Zapada su smjerni vjernici pa eto ti pobjedničke kombinacije...

Ne smijem se ja ovome! Meni je ISTINSKI i teško i žao kad na moj Kravogradski reodrom pristigne konzervirano tijelo mlada i sposobna, ČASNA vojnika koji je bio APSOLUTNO UVJEREN da se kandaharska prašina njegovim životom da nekako zauvjek rasprašiti i re-civilizirati...

Ja ovdje ne govorim o zabludama i još manje o teorijama zavjera: apsurdno i još više istinito je kako RIBA RIBI GRIZE REP...

Eto, otuda nepomjeren značaj čwarkova & čipova -ma čiji i ma kakvi oni bili- danas...

Personalno učim, također. Nipošto da bih bio KAO pametniji. To su postigli drugi.

Kako god razgovaraš sa nekim našim hrkljušem odmah ti je jasno da čovik koji vozi aVto od iljadutisuća konjarničkih powerova MORA bit pametniji od tebe, tj. od mene.

Šta meni nipošto NE smeta. Dapače.

Istina je da sam ja oko toga imao ne samo zabluda već i pozamašnih promašaja ali -čim sam PRIHvatio da sam PROMAŠAJ ja i niko drugi- sve se promjenilo.

Na bolje. Puuuno bolje.

Recimo prestao sam balkenjcima pojašnjavat Balkan. Istina je da ću ja krepat sa nekim "svjeCkim" PASSEportPUTovnicom ali to je samo maska balkenjca brutalis oridinariJUSa.

Daklem, kada bi se doista radilo o nekom demokruciji -zaboravimo civilizacijske norme, kad ih je bilo!?- onda bih ja nesmetano mogao "balkenjisati"...

...ne plačem, smanjio sam doživljaj.

Ipak, ovoga ljeta, na samom kraju svijeta -DOSLOVCE- nabasah na jednoga pravoga poslovnoga našega čovika.

Iz Siska ili okoline je. Port Alberni, British Columbia. Od 1968. godine.

Sjedimo cijelo veče i volimo Port Alberni. Vino je kalifornijsko. Bog zna da ću teško na neko drugo i pomisliti...

Ne "tučemo" vrijeme nogometom i politikom!!! Saznajem da je jezero Henderson samo desetak kilometara od Port Albernija i da tamo godišnje padne PREKO DESET METARA KIŠE!!!

Onda sam kaziva Brod u boci i žalio se šta nemaju - zubatca! Pa su se smijali da koja mi je bolest sada zakrenila strane svijeta...

...opako sam se naljutio: trči Una u zagrljaj Savi /gorštakinja čedna ŽEdna DALJINA/ POD NEBOM ŠTO TAMNI I PLAVI/SILOVITO HUČI/OZGO SA PLANINA...

...staniiiiii, niko nije povikao: učinilo mi se da je počelo i lijepo i normalno, vrijedno i življenja i sjećanja, onako u Ljudskoj Dimenziji...

...sjeo sam u auto. 1157 kilometara kasnije bio sam ovdje di sad sve ovo pišem: moja kuća, moja adresa, a nidir mojega samokresa. A Ignatieff i Harper se ukočanjili oko REGISTRACIJE samokresova.

Je, počeo je i ovdašnji Parlament; počelo je i lišće brže ljubit sve ledenije tlo.

Ona je, Bogu HVALA, vesela i zdrava. Njen brat se (rekao bih: najzad) ženi. Ili se MOŽDA već oženio. Ko bi to mogao znati kad oni žive u Beču. A do toga Beča -barem odavde- ima podosta trajvanskih (i drugih) st(r)anica...

I opet je ljeto - PROŠLO. Vidite kako se laHko složimo. Sumnjate li, pogledajte na kalendar. Svoj, onaj pravi i naš; nikako ne zavirujte u NJIHOVE kalendare: tamo su crvena i crna slova pobjegla od Stendala...

...ali, to je DOISTA sasvim druga priča...

Kao i vazda prije,