Najzad, nakon gotovo deset godina života u ovome gradu, na ulici se više ne vide samo automobili već i pravi pravcati ljudi!

Ne, i ne pomišljam da Vam to objasnim. Kako bi Vi mogli shvatiti da u milijunskome gradu gotovo da nema pješaka/šetača na ulici? Kako bi Vi mogli shvatiti da se čudo pijanca na ulici jednostavno ne može vidjeti. Točnije - to "čudo" veća većina ovoga ogromnoga grada i nije vidjela. Osim u tamo nekim svojim kenijama, mongolijama, a i rumunijama...

Nepoznat mi je naivac koji bi Lasićevu "Zagrljeni" pokušao ne otpjevati, već samo naslutiti na nekom od gradskih šetališta. Ozbiljno, do prije godinu-dvije ja sam bio uvjeren da živim u Afganistanu, šta se toga tiče. Naime muški (bilo kakvi, bilo koji) i ženski (bilo kakva, bilo koja) nisu NIKAKVIM gestom na javnim mjestima pokazivali niti tračak emotivne "pripadnosti"...

Doista i doslovce je bilo nemoguće na javnom mjestu vidjeti zagrljene, zaljubljene i - ne d'o Bog - "safatane".

Nemojte mi trubislaviti kako su sjevernjaci 'ladni! U Kalgariju ti sjevernjaci čine 5% stanovništva. "Ostatak" su kinezovi, rusovi, kenijci, jedan jugoslaven i masu balkancova....

Daklem, nepoznato mi je kako je ta fenomenološka uvrnutost bila tako konsistentna i precizna. I danas se čudim nemajući odgovora. Nepoznato mi je zbog čega nikad ništa niti slično nigdje na svijetu nisam vidio (a nije da se nisam "prošetao" po svijetu). Još mi je manje poznato kako u pisanim dokumentima - koliko god se trudio - nisam našao niti traga da je to nekome "zapelo" za oko...

I - taman kada sam bio sasvim siguran da je ovaj grad definitivno i neizliječivo  emotivno impotentan - "stvar" je eksplodirala.

"Crvena Milja" u srcu grada, barjaci, pjesma, a o lokačini da ne govorim. Dobro, još su oni amateri u gledanju u dno boce ALI trudu se ŽEDNO...

Nemam riječi kojima bih opisao moj kraći izlet na Crvenu Milju u srcu grada, preksinoć. Kinezizi, englezizi, japancovi, mongolijancovi, afrikancevi, eskimovi, amebe, kauboji, komarcovi i dosadna ladna kiša (i puno drugizi koji se nisu htjeli legitimirati ili ih ja nisam znao identificirati) SVE se stopilo u jedno veliko igrajuće i pjevajuće srce...

Grad koji je do jučera bio mrtav i sterilno funkcionalan je najzad - zabalavio!

Preksinoć je na pohladnoj kiši tancovalo barem 20 iljada duša. I svi su bili sretni! Nisam siguran da na cijeloj planeti postoji mjesto gdje bi sve moguće rase, religije, nacije, politike i navijačke sklonosti mogle tako iskreno i zanosno da "polude" u slavlju koje je po svojim rezultatima gotovo operna predstava. Naime - unatoč svim različitostima and lokačini - nije bilo niti jednog razbijenog nosa, svi prozori ostali netaknuti, niko nikom nije "prozvao" mater one vjere, nacije i itd... (taj dio znate)...

Preksinoć sam najzad bio ponosan na ovaj grad, preksinoć smo počeli razgovarati, preksinoć sam povjerovao da ga mogu voljeti.

Kirbaj u Kalgariju se zove STAMPEDO i doista počinje u sedmom mjesecu. To je sedam dana žderanja i pokazivanja u ograničenom prostoru gdje se mudri kauboji kao brinu za neku tradiciju dok "šišaju" ofce za nofce.

Ovaj majski kirbaj je nešto drugo - cijeli grad je spontano izašao na ulice i zavolio samoga sebe. Ovo nije bio hladno proračunati plan sa jasno zacrtanim dolarskim rezultatima na kraju. Ovo je prvi put da ovaj grad iskreno slavi. I to je monumentalno osvježenje za sve nas koji nismo najsretniji sa kadilacima, liftovima i monstruozno velikim kućama....

A, da - razlog za ovo veselje je lokalna ekipa kotrljača komadića plastike na ledu. Okejaši, tako jih zovedu, ušli u sjevernoameričko finale.

Ja sam, u isto vrijeme, OPET ušao u - školu. Pa ti meni sad definiraj smisao and značenje riječi LUDNICA.

Evo, kroz prozor vidim, ovdje počinje snijeg. Kažu bar 5cm do jutra. Nešto mi drago oko srca - biće dovoljno da se grudvam. Samo - ne znam s kime....

Uell, kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično