MOZJAJNIK

...pisati oli pišati?

...stiglo mi pismo koje obrisali nismo: kažu da smo nekad svršavali, ali da već jema dvaesipet ljeta kako se zna da smo – svršili. Neku tamo. Školu...

Cmizdrija san mojoj maloj kako su bezdušni šta mi tako grubo PIŠU ne samo da sam nešto i svršJOJ, već su mi ga deFAKto NAPISALI da sam – star! I da, ka više, nejmam na čemu svršavat!

Čim me pogledala onim srnećim okicama znao sam da nema ništa od (njez'na) teksta, a dok sam upola trepnija već mi je uvalila onu veću zdjelu. Čwaraka...

Gricnem koju šaku masnih & slasnih čwarkova, prisjetim se češanoga lukca bijela, skočim pa si sam prinesem koju vrećicu friška USA češana lukca bijela i nastavim. Džvakati.

Niko svjetlo nije upalio, ali meni sinulo: pa mi smo svršili na (uglavnom) mašinstvu doli u Splitu. A sad više NEJMA tamo nekizi mašina. Ili samo mašinstva?!, ma, kuj bi sad sve to sMozgat zna...

Ipak, neki su nastavili svršavat. U raznijem disciplinama. Pa čak i školama.

Moja generacija podoficira Jugoslavenske ratne mornarice aktivno mašta da se skupi u Puli ka Đoletov koncert u Areni za neku tamo bolnicu...

Đole je svirkio jednoj morbidno zadavljenoj uspomeni i nevjerojatnoj pomisli da je u vrijeme komunjarskog mraka IŠTA Ljudskog uopće moglo postojati; no, kad se već skupilo toliko svijeta i oće kune za bolnicu dati, onda – dajmo im da svirke. A mi ćemo –usput- privirti TKO to tamo. Njega sluša. Pa da znamo koji su to unutarnji dušmani and pomagačovi, nostalgičarovi i druga kontrarevolucJOJnarna bagra...

Nedugo poslije tega „bolničkoga“ komcerta jedan ugledni puleški odvjetnik (inače do zanjoga krvnoga zrnca genetički Rvat; ali, hebiGA, i Čovik) se našao na javno obznanjenoj listi koga u Istri treba likvidirat da ne ugrožava Rvacku...

Je, nikuj se nije poradi toga zacrvenio. Nejma tu nike paraJOJnoje: Rvacka iber ales ili mrš u Argentinu! Mislim, ZNA SE kako u vremenima svjetlosti, neodvisnosti and demokracije MI NA SVOME SVOJE RJEŠAVAMO...

Ja znam da kad počne piškenje, ONDA nit sranje nije daleko: hembeš tamo neki svijet da šta će oni reći! Pa oni nas vazda mrze i ogovaraju, a pomažu samo njima. Ovim drugima. Koji su, ZNA SE!, ma nikakvi, a vazda komtra nas...

Fino, fino.., predzidom kršćanstva and demokracije. Čista uljudba pa to ti je! Kakve tamo neke lamtinske civilizacije & civiliziranosti!? Ma, đe su oni bili dok smo mi uvodili Uljudbu!?! E!!!

E, sad, i ja u – Puli! Šta se tiče svirke, kurcu svirkit mogu, ali teško da će neko potrčat da l' viđat il' čuti.., isti turac ZAgrčki...

Pogledam ono pismo: spisak imena podugačak, gotovo stotinu duša; s lijeva na desno Valić, Kvarnta, Poljak, Šimić, Kokan, Jagnjć, Antić, Mercluft, Weinstein, Deneš, Budimir, Đerković, Božić, Komin, Kljajić, Kovačević, Kožljan, Kosorić, Mijatović, Serafimovski, Vidan, Vukotić, Žerić, Osmankić, Nakić, Ilić, Mitkovski, Soldo, Soldat, Mrzlić, Rašeta, Jovanović, Jurčević, Jurković, Kalozi.., i još dvaput toliko...

Nisam provjeravao, ALI tvrdo vjerujem kako nije baš svaki Hrvat pobjego u Pulu, a još manje se svojega hrvatskoga državljanstva odrekao. A meni će već skoro dvaes ljeta da NIKOGA od njih nit vidio nit čuo. Ako isključimo Kotrljajućega koji je pod itno prekinuo sa mračnom prošlošćom i postao čimbenik. Usputno se baveći proizvodnjom novca na totalno neoporezovan način. Ali, vazda se busajući u prsa oko demokracije and lojalnosti. Ki šta pravi eroji (valjda i u svijetu bijelu!?) činu...

A ja, ki pravi kenjađanin Undak (Pitajte mojoga maJOJra Antu Č. KO je prvi kakio u 25oj klasi MTSVŠ, a taj „detalj“ znaju čak i mrtvaci 25te klase pomenute institucije!) i danas se sjećam gotovo svega: je, bio je mrak. U vlaku ka Sarajvu gradu đe se održavala zimska Olimpijada. I ne samo pijani su očesto zborili ZNAM JA NAS.., jedino se ne želim sjetiti drugog dijela ove „popularne“, manje-više, i danas – istine...

Moram naglasiti da period od 1990.-1995. nikako ne smatram mačijim kašljom. Ako je tada iko ili išta „kašljalo“ onda je to bio Razum, sve ostalo je.., kako da kažem – cvjetalo! Ki cvjetače. Kad im se upali. Malo fitilj, malo svjetlo...

(U Beču, u studentskoj menzi) Na CNNovom ekranu ljeta 1992ge viđam svoga jaru bježi pred tenkom ravno u stari sklepani poljski – WC! Na kojemu je krečom neko zapisao omasno „U“. Wendy iz New Jersey, studentica ki i ja, se smije: shit, man, what is this joke!?!

Smrznem se, čim sam udahnuo poželim da joj zaparam domaću i žestoku po nosu (i završim itno & žmurno te hembene studije svoje bečke!), ali mi izleti – sweet heart, that is an entrance to U-Bahn!

Za momenat, dug kao vječnost, zavlada ledeni muk. Onda me Joso, tek pristigo sa ratišta, pogleda zbunjeno, pa uvrijeđeno i ka da je tija reć mi da iđen u ravno U ali, onako gosparski priupitne na Rvackom: pa, koja budala bi bečku podzemnu željeznicu uporedila sa derutnom ćanifom na sred nekog slavonskoga polja ravnoga!?!

Ali, ne da se nit Wendy – ako je taj U-Bahn tako star, onda mora da su ga napravili komunisti!

E, tu je Joso pukao! Kćerkica, Manuela, pa i Gorazd više nisu mogli izdržati: komunisti napravili „U“!!!!!!!

Smijali se amerikenjski (ali i naši) studentovi barem dva dana, a ja tu „zgodu“ NIKAKO da zaboravim: komunisti napravili „U“...

Kad sam se nekako pred sam kraj rata dokopao svojega prvoga pravoga mobilnog telefona, nazovem Kotrljajućeg. Sjedio sam na kraju Kertnera, na stepenicama velike bečke opere. Sunčano. Najzad čujem glas koji tako dobro znam. Moja gajnc nova „Motorola“ blista: čujem ga kako diše, čisti stereo, kupus mu kiseli! Ali – on mene nikako ne čuje: tko, tko je na telefonu?

Nisam, nesrećo trijezna, NA telefonu, evo mi ga u ruci!

Ma šta ti je u ruci?

A, šta mi je u ruci.., ma, je l' ti mene čuješ...

Prekinula se veza. Onda sam opet zvao. Više puta. Isti rezultatovi. Nešto mi je reklo da ja više ne postojim: kakvi Kotrljajući! Gospon vi govorite sa Rvackijem dužnostnikom! Mi ovdje nemamo vremena za nekakve razgovore! Nemojte ovaj telefon zloporabit za VAŠE izmišljotine..., bilo je sve što sam od Kotrljajućega dobio. Sad, da li ljeta 1994te ili 1995te, nije neka bitnost...

A koliko sam puta Kotrljajućeg iz mraka lokalnih šibenskih bircuza izvukao ČITAVOG na svjetlo dana, neće se nikad znati. Jer – Kotrljajući je postao dužnostnik, a ja više ne postojim...

Čuda se dese kad se upali svjetlo, čuda čudnovata...

A ja moram priznati da me muču te alucinacije: sve neke slike ovoga i onoga, tu i tamo prozuji blještavi mercedes, pa i pravi hummer sa kondukterom...

...haluciniram dalje: OK, rat, nije opera ALI – prošlo je, ima već oho-ho decenija druga kako nejma rata, a svima ka žaj šta nisu ovoga i još samo ovoga, ma mater i, da mater, sve po redu, užgat, spržit, cigani...

Ratni šverceri odjednom ugledni businessmani.., ajme kako su moje alucinacije spiškovite...

...je, „puca“ me Beč: Christine von Kohl je govorila o bezbrojnim gadostima kriminalno monstruoznih silovanja za koja će NAJZAD počinitelji & počinioci odgovarati. Kao da sam vjerovao.., danas neke od tih primitivnih RKANA primjetim i u mojoj Kenjadi kao ugledne dužnostnike i businessmane...

Nakon punih 21 godinu hvalim se Robertu kako mi NIKAD nisu povjerovali da sam NOKAUTIRAO zapovjednika cijele borbene flotile JRM ispred jutarnjeg zbora mornara i starješina. I preživio...

Kasnije su sve to koristili PROTIV mene (da me u svim pojavnostima IZBJEGNU) jer, hebiGa, ko bi znao ZA KOGA budala (tj, ja) radi!

Nikada nisam niti upoznao, još manje ČUO, samo čuo, da je jedan podoficir „pomeo pod“ sa jednim pravim pravcatim oficirom, KOMANDANTOM i onda, čitavih kostiju, (po)stao – kenađanjin...

Jok se falim, sada MOGU i napisati da sam POKAZAO kako sam oduvjek imao jasne principe: taj uobraženi polupijanac je ISPRED stroja šiknuo svoj prst u moje lice! I tada je – PUKLO! A dok se on ljubio beton ja sam se – USRAO: vidio sam i gori zatvor od Niškog. I to samo ako bude neke sreće...

Ko je još pomišljao na pravdu!?!

Nikada nisam cmizdrio za imaginacijama kulta Države. Bilo koje! Društvo je nešto sasvim drugo: država MOŽE biti svakakva, pa i nametnuta ali DRUŠTVO su ljudi, kultura i neko zajedničko iskustvo. Država je tehnička činjenica i (još uvijek) nužnost, a društvo je naša svakodnevna realnost i personalni odabir, iskustvo, užitak i odgovornost.

Zadnjih dvadesetak ljeta sam sreo pet ljudi koji su to razumjeli. Zato Vam nikome ne zamjeram ako i danas ovo ne prihvatate.

Ipak, ako ideologije i granice čvrsto ukoričavaju sve Vaše dimenzije vrijedne poštovanja ONDA.., onda...

...idem sa svojim Turčinom (anatolijski ovčar) u Stjenovite planine. Vrlo često. Vodimo računa da smo daleko od dvonožnih. Ja vazda nosim neke igračke. Nikada ne zaboravljam kameru...

Kažu da je ovaj ogromni masiv koji se proteže od Aljaske do Kalifornije ne tako davno (geološki) bio pod morem! A sad tu caruju Turčin, ja i – međedi...

Valjda ste primjetili kako su svi zaboravili partizane koje su komunisti debelo „naguzili“. Ali mi nikako ne možete objasniti KAKO ste prešutjeli pojavu (a velikim dijelom i OZAKONJENJE) ANTIFAŠISTIČKIH i ustaša i četnika i svih tih redom erojova drugoga svjeckoga rata....

Ne stidite se pred SVOJOM vlastitom djecom!? Jer, od nečega treba živjeti...

Imati stav NIJE zakon, niti standard! Imati stav je POSLJEDICA Ljudskoga iskustva, Ljudske težnje i cilja! Imati stav je kralježnica & kičma KARAKTERA. A taj karakter ne može biti obojen duginim bojama jer NIJE nastao na LSDju! KARAKTER je Ljudska dimenzija i NE može se kupiti, izučiti ili dobiti zbog nekih zasluga, diploma...

Mene ste, još od rane 1974te zvali „Mozak“...

Pa upravo ja sam se sprdao sam sa sobom najviše! Ali, dobar dio Vas nije odolio „dosuti“ „Mooozakk“: kada sam rekao da nikada neću imati djece kako ih neki novi komandiri ne bi guzili za sitne pare rekli ste –i danas jasno čujem- ne seri, „Moooozak“, kada sam odbio biti član Partije jerbo mi se ne čumi na unaprijed odlučenim sastancima i plaća nekakva članarina, rekli ste –i danas jasno čujem- ne seri, „Moooozak“, zaglavićeš, budalo bandoglava...

Mogao bih ja nabrajati.., ali, nekako slutim da mi ni sada NE vjerujete kako je MENI na srcu i onda i danas ISTO: ako se u jednom društvu napreduje kompromisima i PRIHVATLJIVIM istinama onda je to BESKIČMENJAČKO i osuđeno na istu „krljačinu“ kao i jučera!

To NE ovisi o ideologiji, (državnim) granicama i novcima i diplomama: to je NAŠA OSOBNA odgovornost pred našom djecom najprije. Evo sam u jednom poprilično „guzičarskom“ Country Club-u prisustvovao skandalu kada je sin ocu „u facu“ pred svima dreknuo kako mu se (njegov vlastiti otac!) gadi i da se nosi u „hell“ sa svojim „business-om“ i prljavim novcem.

Izašao je mirno. Na stolu je –netaknut- ostao papir sa njegovim imenom na oko OSAM MILIONA DOLARA!!!!!

Uell, nisu oni balkenjcovi: oba su emglezovi. Volio bih da Vam mogu ispričati samo neke tehničke sitnice ovoga slučaja. No, ima Calgary Herald na internetu, pa u arhivi možete sami pročitati šta se u Calgary Winter Clubu dešavalo 17. aprila 2007...

Nije mi važno KO JE SAD PAMETAN/pametnjaković, žarko bih želio da NEŠTO pročitate i primjetite razliku između STADA i DRUŠTVA...

Opet, ovo nije ideološko-povjesno, već sasvim privatno pitanje ODGOVORNOSTI pred sobom i svojom vlastitom djecom. A Vas su davno skuhali da bez države i jedne jedine prave i naše politike ni Vi sami NE MOŽETE postojati. Vas su davno prestali uvjeravati da su oni drugi i ružni i glupi i da se njihova krv NE računa...

Boli me, maznite ih SVE, spalite i prikoljite! Undak ćete NAJZAD postati svevremenski erojovi and vitezovi sa svojim ulicama, spomenicama i važnim titulama. Kruv će sam od sebe past sa neba.

A ja ću krepat SRETAN šta odlazim sa spiska jedne bezmudne ekipe koja je ŠUTJELA i ŠUTI na ŽIVIM lešovima monumentalno monstruoznog silovanja gotovo pola milijuna curica, žena i djece. Za taj NEOPROSTIVI zločin ne samo da (gotovo) NIKO nije odgovarao nego se NIKO i ne trudi da dokumentira prokletstvo jedne bestijalne sramote kojom će nam i grobovi zaudarati, a novi uzdrkani erojovi jedva sačekati novi rat!

Ja –barem zbog toga- do groba živim u vlastitom poniženju nemoći da barem jednog od tih kurvinih sinova prokažem i Bogu i Čovjeku; živim samo da me bar JEDAN čuje...

Ne, nigdje ne dolazim: ja sam zauvjek tamo OSTAO! Koristim samo geografsku prednost da se izgubim u planinama sa mojim Turčinom. On JEST pas, ali mu silovanje (nikakve vrste) niti na kraj pameti NIJE.

Meni je čast biti u društvu sa psima...

Mozaik je čudna stvar: prvo slomiš komade koji sami po sebi ništa ne vrijede. Onda pljuneš pa ih zalijepiš. U neku cjelinu. Sačekaš parsto ljeta i – „stvar“ naglo DOBIJE na cijeni! Garant: ravno sa neke poljane u galerije Pariza, New Yorka, Londona.

Hembeno je jedino sačekat. Parsto ljeta.

Šta se tiče pisanja ili pišanja mogu reći da je puno zdravije – pišati. Siguran sam da ćemo se na ovome detalju nepodjeljeno & jednoglasno složiti.

Sad samo da prođe parsto ljeta i...

Kao i vazda prije,