nowemBer2011

...sve idealno. Odjednom...

...ne znam da li sam Vam se hvalio kako istinski volidem Kanadu, čak i tamo gdje je i najrođeniji Kanađani vole ignorirati. Istovremeno oni meni nikad ne vjeruju jer se nisam zarazio njizinom pozitivnom histerijom po kojoj je sve u Kanadi idealno, nepogrešivo i najbolje na svijetu, a ko drugačije pisne odma stisne - Walmart. Američki.

Jerbo, već ste me skužili, ovaj Kanadski Walmart nipošto nije sranje već samo ugodno kakanje...

Ide tako vječnost koja, a presretni doktori iz Irana, Turkmenistana i Bosne vozaju one grde kamiončine gradskoga komunalnoga sve u šesnaest. I ja fin. Baš mi se čini da sam nekaj postigo vu žiznji svojoj: eto mi doktorowy amd imžunjerovi vozikaju moje smeće čak i kad je ledeno i gadno, a ja se samo prošećem gosparski do mojega ofica i lognem se na akaunt pa kliknem "plati" (onume doturu iranskome komunjalne usluge!)...

HemBAte, počinjem uviđat kako je poZitive diking baš unako zgodna stvar: batna opaka, a niđe batne da se okom viđa! Ajme mUdosti! A ja se toga nikad neb' mogo sjetti...

(Što je nevažan detalj, zaboravi i da je napisano!)

Zakvrčjo mi telefon iz Okanagana. Kaže čoek da ima i OkanOgan. Ama đe ti mene tako masiraš, a da te ništa pito nisam!?

Kaže mi čoek fino, kad me sačeko da se smirim i utišam, da taj OkanOgan nije izmišljen i da je to ona ista dolina koja se na svih 250Km u Kanadi zovede OkanAgan, produžuje još nekijeh do stotinjak kilometara poslije granice u USA i da čim ta dolna pređe grancu postaje taj OkanOgan!

Uf, ovo je bilo imteresantno. Kažem čoeku da pakiram stvari i iđemo u Amerku da viđamo je l' to tako kako on divani da jest...

Ima jedna sitnica: prije te granice u Osoyoos-u od moje hiže do tamo ima se vozikat po svim vrletima Rocky Mt. i itd. sve u svemu nešto preko 900, devet stotina kilometara. A vrijeme za luđake: red oluje, pa red mećave; onda poplava pa prolom oblaka, a vjetar malo ispari, a onda zašuri i zapari ki da će i brda iščupati.., uglavnom milina za putovanje. Svemirskim brodom.

Ostala prijevozna sredstva, uključujući i podmornice, nisu imala preporuku izlaska na cestu u takvim vremenskim uvjetima.

Što sam ja mojoj dragoj prešutio. Kasnije, čim smo upali u taj metež ONA je zanijemila. Nisam siguran zašto. Možda se Vama ukazalo ZAŠTO je ona odlučila da zanijemi tek tako...

Vrijeme se malo upristojilo baš na granici.

Američki carinik impozantnih dimenzija me ledeno i profesionalno pozdravio sa glatkim DAJ PAPIRE.

ŠTOŠ U AMERCI?

Nikad nisam bio u OkanOganu i idem samo da vidim kako to izgleda.

E, tu je nastupilo tupilo od nekih užasno dugih pet-šest milidesetinki sekunde: činilo se da će izletti šaka, pendrek ili takoTO, a tek undak pitanje KOGA TI OVĐE ZAHEBAWAŠ...

Ništa od toga. Čovac sklonu pogled i viđam zabode ga ravno u samo njemu vidljivi ekran. Tipka nešto. A nema tipkovnicu! Oni vođe koristu keyboard za te stvari...

Podiže glavu i to sada toplo i nasmijano DOBRODOŠLI VU AMERKU, pretpostavljam da hoćete snimati (vidio je moj digitalac na dašbordu), evo ovdje su zgodni spomenici, sa ove strane se možete parkirati, a zgradu carine i samu granicu ne možete fotografirati...

Dirnulo me! Maksuz fala, gospodne Amerčki cariniče! Ma baš mi je bilo drago. Onda sam se odma smanto a da di je taj parking, pa kako uprijeti onu kameru da ne slika samu granicu i te granične zgrade.

A onda, kad sam se parkiro, odma sam se počeja certi: da nema slikanja grance! A ja stalno biJOJ ubjeđivan da to zabrane slikanja važe samo za štaljine i njemu slične. I države i pojedince.

HembaTE, pa šta se grdo more desit ako ja slikavam neko brdo i zgradurnu usred brda?!

Ipak, poradi ljubaznosti onoga carinika POSLUŠAO sam i moja kamera NIJE zujala u nedozvoljenim pravcima.

Odmah je nastupio - OkanOgan! Prvo mjestašce je Oroville. Walmart im je dovoljno veliki da "proguta" sve stanovnike cijeloga mjesta!

Stali smo da u lokalnoj samoposluzi kupimo detaljnu kartu regije. Riknuo sam kada sam naletio na police sa svežim povrćem među kojem se šeputio poluraspadajući list kaktusa. Kasnije sam saznao da to nije nikakva slučajnost, ali me nije zanimalo: mene je uzrujalo što je neko moje jabuke pomješao sa kaktusima. I to - pokvarenima!!!

Sjeli smo u auto i nismo stali do Brewster-a. Jedva stotinjak kilometara južnije. I - "meksičkije"! Mjestašce je slatko i prepuno Meksikanaca. Gotovo sam morao provjeravat da mi se nije pokvario onaj moj parni GPS na mlazni pogon: sve sam pomišljao da smo negdje oko Guadalahare, ali snijeg okolo nije trpio baš toliko halucinacija.

Svratili smo u -AJ POGODI- meksički restoran.

Ne bih u detalje. Osim: kada je ručak bio gotov moj tanjur još nije bio uklonjen. Konačno sam pitao ZAŠTO, a iznenadjena gospodja je gotovo konsternirano uskliknula a da zar vi nećete pojest grilani halapenjo!?, koji sam ja, tek tada i primjetio...

Nije mi bilo niti na kraj pameti da svoj jezik spuštam u te vulkanske perverzije ali sam vesele Meksikance zavolio definitivno i odlučio da se, čim stigne penzija, selim u Meksiko. Nevjerovatno su spontani, radosni i razigrani, a i ja sa tim ljutim papričicama u stomaku odmah sam počeo primjećivati ZAŠTO mi se odjednom više NE sjedi...

Izašli smo vani u kraću šetnju i pravac granica.

Daklem, NE oprosti mi mama!, već sam ne samo rekao već i zapisao da VOLIM KANADU. Imam za to jedno milion zdravih i mojih razloga.

Međutim.

Kada smo došli na Kanadsku granicu u pitomome Osoyoos-u kanadski carinici su nas podvrgli detaljnom i vrlo neugodnom ispitivanju i pretraživanju! Nikako im nije bilo jasno da smo mi iz Kalgarija potegli do zabiti Washingtona tek da bi vidjeli a da kojeg vraga ni mi nismo znali objasniti...

Tražili su nam uzaludno račune za onaj ručak i onu kartu, ispitivali o vremenu i da što nismo išli na neki drugi prijelaz.., a onda se ukazao carinik br. dva sa psom tragačom. Nakon detaljne vanjske i ispodautne tražnje naređeno mi je da otvorim sva vrata, a onaj kišni i već ne prečisti pas počeo je da skače po mojemu lijepome i maločas čistome autu...

Nisam to nikada doživio, a prošao sam desetke najrazličitijih granica u životu. I nije mi se to desilo u noći na nekoj osjetljivoj granici prepunoj sumnjiva svijeta...

Sve ovo je i slijepcu bilo očito NEPOTREBNO, ali ti isti carinici su primjetili kako smo samo nekoliko sati ranije dočekani od američkih carinika i načinili su nam "vaspitnu" sačekaušesku!!!

Da, Staljin je živ i u Kanadi. Ukoliko bih samo pomislio da se NEKOME (a kome bi, matere ti?) požalim i zatražim da mi barem plate pranje sjedala vjerujem da bi me birokratski žrvanj doveo ako ne do psihijatrije ono barem do bankrota prije no iko mrdne prstom samo da ČUJE na što se ja to žalim...

Jedna ozbiljna gospoja koja ovu granicu često prelazi zadnjih 30tak ljeta mi je posavjetovala da su Kanadski carinici oduvjek bili malo oštriji od američkih. Mislim da sam je čuo...

A ja volim Kanadu. Čak i kada se ovi carinici useru od komunjerskofašističkih trikova aMd metoda da mi život kafkaniziraju bez ikakva cilja sem da im prazno popodne nekako prođe brže. Yebe se njima za tamo nekakvu Kanadu dok ima ovaca za guzit...

Čini mi se da je ovo već viđeno. I više dosadno no smrdljivo. Sva sreća pa je ledeno i smrad se ne širi tako brzo.

A i daljine imaju svoje...

Kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično