Evo 12. listopada biti će punih osam godina u Kanadi. Sad bi
se moglo reći da razlikujem abecedu od azbuke (oće reć liberale od
progresivnih konzervativaca, istok od zapada, emgleski od vrancuskoga...) i
da mirno, brez mamine pratnje, mogu sam u treći razred i počnem borbu sa
razlomcima (mojega kanadskoga žifota)...
Moglo bi se reć još toga, obrazovanje je čudna stvar. No, ako
se i u to uvaljam, nikad kraja...
Ajmo undak brezObrazovno. Evo, kao nekim prokazanjem stiglo
mi električno pismo od potpuno nepoznata pojedinca (vidi desno u okviru,
objavljeno u cijelosti; adresa pošiljatelja NAMJERNO alternirana u
nepostojeću). Objavljujem ga da bih na glas and javno zahvalio Bogu što se
pojavio još jedan čovjek koji razumije šta je kadilak, ali ne skida gaće
oma...
Uelj, daljnjih crteža ovdi nije nužno. Dodajem samo autoru
tih redaka VALA - FALA!!!
Baš pročitah da je prošle godine puno više ljudi (u svijetu)
odapelo (ubijeno) od MAGARACA nego od svih avio-nezgoda-nesreća... Ondak to
ispričam jednom kumpanjonu. A on da oću l se ja kladiti. Nudi 100 puta na
sve šta ja položim na stol. Undak sam ja išo ponovo pročitati te noune.
Jest, dobro sam pročito. U pravu sam. No, nisam se kladio. Jebeš ga ko zna
na koje je magarce pisac tih redaka mislio?
A, da - trebao sam se držati the teme OSAMA GOGIŠNJICA VLADE
na zapadu Kanade.
Evo da mi je mater živa nisam siguran da bi je moja Kanada
ikako obradovala. Ćaća je ionako još '89te reko da će mi jebat mater sa onom
lovačkom dvocjevkom ako mu se na vratima pojavim. Razlog - u to vrijeme još
uvijek dobrovoljno ja napustio "sigurno" radno mjesto tehničkog podoficira
bivše and raspadnute ratne mornarice.
Undak, ako ćemo pogledati u moje selo - čuo sam da je podosta
svijeta pobijeno, a oni koji su preživjeli su toliko zaslijepljeni
stečevinama demokracije da nikog kurca ne čitaju do promjena cijena i
političkih skandala. Niko od njih pojma nejma šta se radi Vladi u Kanadi.
Nije to blesav svijet - oni svoje vrijeme ne troše na bijelosvjetske
pederčine koje nisu junački znali priklati one pizde iz susjednoga sela kad
je vakat za klanje bijo...
Moji prijatelji diljem and širom svijeta bijela su neke
prijatne face vrlo umilna riječnika i toliko neki uglađen svijet da se ja
gadim sebe kako sam ih steka. Nejmam im ništa o ovoj godišnjici reći jer je
nitko nije nikad primjećivao (a za koji bi MOP?!), pa zašto bi danas bio
neki izuzetak. Jopet, ako doguram do 80-togodišnjice Vlade and Kanade, undak
me se možda sjeti Podravka. Zbog moje iskrene i neprekinute ljubavi prema
Vegeti.
Rodbina, pitaš? OK, a kuj se tu računa danaske za rodbinu ako
si već ćaću i mater nabrojjo?!
Daklem, nije bilo torte jerbo mi je stomačna tolko narasla da
mi je i brak u opsanosti poradi izgubljenog (za sad SAMO) vizualnog kontakta
sa fitiljom. A da li je bilo nostalgije? Ajmo reć vako - nije bilo baš
nikakve šljoke, a kad je debeloguzi trijezan možđane prebrojavaju
raspoložive sate u neraspoložive dolare i tako to. Pubertet, i onaj fizički,
ali i onaj psihički, sada već i intelektualni je definitivna prošlost, a
time je svaka moguća nostalgija patetičnija i nemogućija.
Ipak, ove osmogodišnjice se desio jedan mali izuzetak. Nas
četvoro je otišlo da kupi auto onome trećemu među nama. Ondak sam ja iz
dosade (najiskrenije dosade, ničeg drugog) potego za rukav prodavača auta u
svim sezonama ove godine i reko mu da odavna nisam vozio nešto skupo i
smrdljivo luksuzno. I još sam ga zamolio da to ne bude kadilak. Deran je bio
ljubazan ALI da mora nešto sa šefom pa ako kvadrat iz iks pomnožen sa
polovičnom varijablom razmaka socijalnih pomaka u onoj zemlji gdje je nešto
možda trulo uspije na izborima zaokružiti ćoškaste spirale..., Slažem se,
rodijak - kažem gotovo na ivici explozije, ali safatalo me pušenje, odoh ja
a ti mi pošalji sabrana djela svojih šupljih glista, jebo sliku svoju
trgovačku...
I, tako ja pušim na parkingu te moćne auto-kuće čekajući onu
moju i naše friendove da završe papire i valjda kupe taj auto, kadli - Good
Evening, Sir! Fuck you, too; mune mi kroz moje zapušene možđane ali ne rekoh
ništa. Ljubazan lakejski čičica mi priča kako je on zadužen za te posebne i
skupe aute pa da će mi dati jednoga na probnu vožnju, e samo da provjere da
li je apsolutno čist i spreman za vožnju...
Blah, blah, blah.., mislim ja. Jebo te vožnja i tvoje skupo
auto...
U to nekako ono troje izadjoše i ja onako iz trika-finte-fore
kažem ma fiđajte šta sam ja pazarjo, ajte da vas malo provozam. Pristanu. A
ona moja se samo kezi, vidim jebaće mi majku šta joj nisam reko gdje sam i
kako tako grdnu lovušu steko-krijo-tek sad objelodanio...
E, da. Sjednemo svi i ja krenem. Kalgari je tako, 60Km s
lijeva na desno i 70kM od dolje do gore. Auto - baš onako fino. Viđam i
dobro mi stoji. Radi ki vurica. Drago mi. Sve mislim A GDJE DA KRENEM,
ŠTA MI SRCU DRAGO U TOM GLOMAZNOME GRADU.
E, MUNE MI -TO JE misterija. A u misteriji se ne voze tuđa
auta. Pogotovu ne kad ti tvoja žena misli da si je zavrnuo za ozbiljnu
lovušu.
"Zanimljivo" postaje tek kad ispratimo prijatelje i nađemo se
sami doma. Ona još uvijek ispituje otkuda mi ta nepostojeća lovuša. Ja
ispitujem da li sam ja samo budala, ili sasvim budala. Ma, nije to retoričko
pitanje - svaki moj štos me košta ozbiljnih problema. A Huso i Haso nemaju
problema u niti jednom štosu.
Možda je to zato što oni iskreno znaju da nejma pravde. A ja
se pretvaram da ih razumijem...
sasvim lično &
internetično
iz
Kanade od Vašega Vlade
