pacifik

...klička pacifička...

...znaš šta je sasvim uzaludno? Dobro, slažem se - ne fali uzaludnoga ni kod njih ni kod nas ALI najuzaludnije je - mjeriti Pacifik. Kako god okreneš, svaki metar mali. A onda, kad taman smisliš da si sve riješio satelitima i kompjutorima, uputiš se tamo i - na prvom se koraku izgubiš...

Nema veće nemani na ovoj planeti od toga Pacifika, a ja sam ga zavolio i onda je to odmah postala piccolo grande amore...

Zrno Pacifika koje sam ja naslutio desilo se prošle godine u Tofinu, a ove godine smo se namjerno vratili na Ucluelet čiji se stanovnici ponosno zovedu JUKIs (stvar može biti zanimljiva ako Vas engleski jezik služi: you kiss, doslovce se tako kaže za dvoje ili više "juklulelečana" na gomili)...

Mi naš odlazak na Pacifik nismo stavili u nikakvu funkciju okretanja leđa morima koja smo znali i koja su -barem do tada i za nas- bila toplija. Naime početkom ove godine prošli smo kroz scile i haribde hormonalne terapije i taman kad smo pomislili da je ta noćna mora umorena doktori su nam pažljivo skrenuli pozornost na - rak kostiju...

Prošlo je nekoliko dugih i teških mjeseci u redefiniranju svega što smo htjeli, znali i osjećali...

Kada smo otvorili oči najveći dio ljudi koje smo poznavali i sa kojima smo se družili - NESTAO JE! Kanije smo utvrdili da oni ipak NISU NESTALI nego samo za nas ne postoje...

Razumijem ja te ljude: ipak se od raka umire, a oni bi da još žive. Jednostrana (JOK: jednostavna!) računaljka, zar ne?

Ja sam se pokazao kao pravi pekmez: osjetljiv na sve to. Da, bilo je dana kada sam plakao. Sva sreća da se ovdje ne prodaju one Paloma maramice za ubrisat nos i suze: ovdašnje su maramice manje "muzikalne" pa je i meni nakon nekoga vremena dojadilo "tuliti"...

Onda smo učili i dogovarali se. Najvažnije dostignuće je uslijedilo sredinom ljeta kada sam upoznao nekoliko moćnih ljudina (i ženskih i muških) koji su PREŽIVJELI najteže oblike raka, pa i onoga zlokobnoga raka kostiju!!

Niko nikoga nije tješio. Niti ubjeđivao. Ali ja jesam zagledao sa svih strana da vidim kako su me to prevarili.

A nisu!

Pravi ljudi i prave životne priče!!!

Onda se javio jedan divan lik sa kojim sam nekada davno pohodio srednju školu.

Nisam baš ove godine bio previše spreman za razne skajpove i sl. ali nekako mi se desilo i eto moga staroga druga:

...ma, kako si, gdje si, vidi amerikenjiziro si se, ma ne brini sve je OK i itd...

Veseo čovjek i sasvim pozitivan pa mi bilo žao što sam gotovo zaboravio da i tamo preko kanadskih granica ima divna svijeta i tako to...

Pozovem ga da se čujemo još koji put na što je sa zadovoljstvom pristao.

...uvjek veseo, odmoran, spreman na šalu, priča mi o Mljetu, Dubrovniku, Hvaru, o onim prekrasnim Lastovačkim valama i pijavici od koje je prije neki dan pobjegao.., a onda JEDNOGA DANA u jednom takvom razgovoru pitam ja njega za familiju...

...žena mu je umrla prije nekoliko godina! Briljantna liječnica koja je iznenada dobila rak i onda se svim medicinskim tehnikama i sredstvima borila do zadnjega dana...

Pomislim i odmah upitam pa kako tako, kad on nastavi: vidiš stari druže Ona je vjerovala medicini i otišla je mlada, a ja vjerujem čašici crnoga, moru, meksičkom B17 i dobru raspoloženju!

Ej!, ne budi tako grub - ona je imala rak, a šta ti sad tu glumiš!?!

Nije zapalio, nije posegnuo za čašom... I u tom zlokobnom momentu ZAŽALIO sam svoju radoznalost, a on se nasmijao kao da sam mu ja upravo ispričao najnoviji vic o Muji i Hasi.., poduža priča: I on je sasvim slučajno dijagnosticiran na rak gotovo u isto vrijeme kao njegova sada već pokojna supruga!!!

Uslijedio je onaj dio priče koji je on htio prešutjeti. Valjda kao nevažan, šta li...

Ostao je sa samo jednim plućnim krilom i gotovo crnom molbom liječnika da se ne približava bolnicama jer su mu šanse nikakve...

On se time nije razočarao: malo je sredio svoj život odbacivši cigarete sasvim, zadržao je jednu čašu dobra vina dnevno, naručio meksički B17 (vitamin, ništa drugo!!!), nabacio osmjeh "od uva do uva" i otišao navigavat po južnom Jadranu...

Meni kaže "sve je u glavi", ono kad crno misliš crno ti se i dešava...

...buljim u kameru, malu glupu kompjutorsku kameru i šutim. Možda se Vale i noćas javi. Ja još uvijek učim prepoznati varljive crte raspoznavanja racionalnog i materijalnog; koliko mi duhovno može pomoći da pobjegnem zamkama čisto intelektualnoga.., nije važno ko je u pravu, nije važno ako je ovo noćas i zadnje i moje ALI kako je moguće da sam vjerovao onima koji su mi okrenuli leđa na pomen bolesti, a Ljudine koje sam sasvim zaboravio dolaze nazad i otvaraju mi riznice najvrijednijega u životu...

Zato sam se vratio Pacifiku! Kada se malo saberem pokazat ću Vam puno fotografija i reći puno priča. Pacifik istinski tek počinje.

Bili smo tamo koncem avgusta i početkom septembra. Impresivno je gledati "nevidljive" plime od nekoliko metara visine. Nevjerojatan je osjećaj šetati bos po pijesku koji je fin kao brašno i stariji od najstarijega dinosaura i u tvojoj i u mojoj familiji... Pacifik je jedna vrlo stara lola i kada Vam jednom priđe nikada ga više zaobići ne možete. To je tako. I niko se ne buni. Čak ni ja..

Amphitrite Point je svjetionik koji viđate na svojemu Windowsu 7. U blizini istoga se nalazi već vjekovni Pacific Graveyard: više od pedesetak potopljenih brodova na samom ulazu u Uclueletsku luku. I nigdje križa. A svako odmah zna da je to mjesto i legendarno i opasno. I Pacifik je ovdje miran. Baš miran. Dok ne poludi. Ovdje sve ide ili sve stoji. Pjesak je mekan, fin i bijel, a stijene su kao slomljeno staklo oštre, masivne i crne, prirodno crne...

Pacifik me zagrlio toplijom stranom i donio neke mirnije smjene plime i oseke u mojoj duši. Nismo se zaljubljivali. Mi smo se samo NAPOKON - sreli...

Kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično