pivska bolja

*****kučine i tekućine*****

...minus četrdeset nije baba roga, još manje nešto blagogovorljivo – minus četrdeset šuti ki ukopano. A onda se mrdneš. Ispod nogu mučki zaškripi. Misliš već na drugi korak. A ono – tres! Poljubiš zemljicu preledenu u roku makakosetomenimoglodesiti...

Na minus četrdeset se dešavaju bezbrojna čuda. Na plus pedeset UGLAVNOM nema čuda – ko te više treba? Pa nisu ljudi blesavi da trebaju tamo nekoga stojadina od cijelih pedeset!?! Ma ko je vidio tu sprdnju!?!

E, sad, ako na plus pedeset imaš neku važnu fotelju i opako mastan račun u banci ONDA se tambura da čovik je star onoliko koliko se starim OSJEĆA. I – niko se (OPET iz misterioznih razloglogova) ne buni ako nosiš one ki fol ofucane traperice i fićukaš srednjoškolkama sa terase lokalnog kafića. Ćirilično govoreći Bog je Bog i vjerojatno negdje na nebesima ALI – kad je dovoljno novca – evo već na terasi lokalnog kafića moš bit i dripac i Bog istovremeno. A ne moraš ići u nikakve škole da učiš KAKO se to uspješno radi. Em ti kupus gotovo kisel u ova doba! To meni govori da ukoliko jedete friške čvarke i ločete uglavnom domoljubne alkoholne spravotine undak ste mi dripac i Bog samo do 30te. Kako je kreditnih karata sve više, a radnih mjesta sve manje, sve mi se čini da je nemoguće izbjeć monumentalnu poplavu legendi, mitova i samozvani eroja.

Ili smo od rođenja (čast manjinskoj manjini!) umočeni & natopljeni u legende, mitove i erojove...

Dlolazi Božić. Još jedan. A ja se nit otrijeznio nisam. Od onoga prošloga. Božića. Pa mi se onda zbrčkaju moje bulazni i pink slonići te – čitam, hebala me mayka (NIKAKO Edo!!!!). Čitam šta mi padne pod cvikerove moje. Antimode i preskupe za učinak.

Evo mi palo o onoj princezi. Trtljaju da se nije smila andrit sa muslimom ma kako bogat bija. I zato su joj remodelirali friški mrcedes. U Parizu. Neki govoru da bi isto učinili bolje i jeftinije u – Prnjavoru. Ali – Prnjavor nejma zadovoljavajuću infrastrukturu. A i taj image mu nije baš mondenski...

Ipak, u nastavku teksta čitam kako je ta kraljevska muslim-švalerka bila baš do balkančaka UMANITARNA! Nije mi palo na pamet da provjeravam ALI - u tom istom JOK-prnjavorskom tekstu – crno na belo, ćiriličnom jasnovitošću, piše da je g-đa plavokrva najveći pojedinačni borac kontrasproću raznovrsnih mina. Ma iz kojoga rata bile.

I sve bi to prošlo pored mene da nisam pročitao (čitanje je stanje; u mojem slučaju monumentalno mentalno promašeno) kako je neki eroj u Rvackoj maznija nedavno stotinjak (!?!) metalnih oznaka PAZI MINE. Da i proda u sekundarne sirovine (EKOLOGIJA, tako se to radi Green Peace!) i kupi kojo pivo...

Rat je, kažu, davno prošao. A mine niti u Rvackoj nisu odustale. Nikuj im nije rekao da je rat baš onako FINITO. Gotovo redovito čitam (rekoh li da je čitanje STANJE!?! – u mojomu slučaju) kako i u Rvackoj i u Bosni svijet otstaje bez nogu, ruku, života samo zato jer su „neki“ posijali mine gdje ih nit sam vrag sijao ne bi...

Čak i profesionalci –razmineri (reče li se to tako?)- imaju svoj danak u krvi. A političari i poduzetnici guslaju oko para i dušmana. Čak i kad njihovi vlastiti ljudi i susjedi bivaju masakrirani.

Čitanje nije dobro za spavanje. Pogotovu kad si pedeset i kad naletiš na članak o tamo nekoj princezi koja je SAMA iz svoga džepa i srca U ROKU MUNJA (ali ne Zagreb!) učinila na razminiranju ŠIROM SVIJETA (uključiv Rvacku i Bosnu!) više no cijeli parlamenti nekih nepoznatih država & državica...

A ja šćeo da saznam više o njenom muslim-ljubovanju. Npr. da li muslim-ljubovanje onda isključuje Božić a uključuje Ramadan. Da li im je duži oli kraći. Taj. Praznik. I tako to. Na umnjačkoj osnovi baze...

Ali – ništa od muslim-ljubovanja: NISAM mogao spavati. U neko doba NOĆNA MORA! Stojim pored rijeke Kupe, gledam čamac, jedno osunčano dupe KAD – iz vrbika GRUNU. U moju kumu. Krvava vrba i krvava tišina. Usred ljeta, usred cvijeta, usred osunčana svijeta. I grobna tišina melje ki parna mašina...

Osjećam se odjednom KRIV.., kriv što sam u jednom komadu. Još. A onda postajem – ZVIJER! Pa to je zlo bilo tu JEDANAEST LJETA. Jedva 700-800 metara od samog centra grada! Vlas kaže da je potrošila XXX novca BAŠ U TOJ ZONI da se SVE ukloni... Opet nazad na čitanje: iz raznih izvora kombinirano OTKRIVAM da vlast ne govori precizno; opet iz raznih izvora izračunam da XXX novca oni zovu netto trošak, a stvarni „trošak“ (cijena čišćenja tijeh nesretnih i monstruoznih mina) ispada BAREM XXXXXX novca...

Znojim se. Da li od straja, gađenja, kajanja? Ne znam. Mistrija oli misterija. NIJE to pitanje sad dok me iz ogledala mukim pogledom mjeri GAD.

Odem. Na neko polje. Uz Savu. Koliko ih je poginulo od mina? Sad bi opet trebao čitati? Ne znam. To može bez čitanja! Blago njima. Je, kako sam se PRAKTIČNO sjetio! Blago njima. I meni drago – pa oni su blaženi i NE OSJEĆAJU više ništa! Niko im neće naplatiti još jedno AMATERSKO razminiranje. I niko im neće NAKON TOGA donijeti njihovo dijete sa minom otfikarenim nogama, rukama...

Blaženi su oni koji su cirkus tako napustili u jednom MOMENTALNOM i zaglušujućem BUM trenutku. Mene bole oni invalidi i neostvareni snovi, mene bole majke koje 25 sati dnevno guraju invalidska kolica i zadnje dane svojega života žive imenom i prezimenom potpuno privatnu i anonimnu agoniju. I plaćaju i krvlju i novcem svaki novi dan. Bez obzira ko je na vlasti i kako (ne)laže...

Mene bole i ona djeca iz takovih familija. Ni sam Bog ne može znati ŠTA su sve izgubili od života. A onda se – na tragu mojih prljavih strasti – prisjetim supruga tijeh invalida: kako TO oni rade, da li TO uopće nekako i (s)mognu...

Je, imam ja kanalizaciju u glavi. Onu Bombajsku! Padne mi tako –ni krivu ni dužnu- još jedno milijun slika i prilika pa se – PROBUDIM. Oznojena debela, ćelava svinja. Od koje ni oblokan ludak nebi pomislio čvarke činit. I OPET – nisam tu noćnu moru zaboravio. Ljepljivo u mojoj glavi. Kanalizacija je to, rodjak, a ne tamo neka opera bečka...

Probudim se i sve još tamo. Ki film kojemu ne mogu pobjeći sve i da mi je ova glavuša ventilator: gdje god se okrenem ISTA SLIKA!

Evo mi jutarnji CNN kazuje da nejma rata u Jevropu. Ali – PROIZVODNJA širokoga spektra mina nije bitno usporena. Čak i u najdemokuratskim zamljama razvijene Jevrope. A slavu Božić NA SAV GLAS! I ističu kako to nisu samo mine već blah, blah, RADNA MJESTA, ekonomija, blah, blah, pa i sama – SLOBODA! Tj. moraju dušmani znati ako dođu da će najebati. I undak se preplašu grdno pa ne dođu. Ali – samo dok ne bidnu sigurni da – imaju više mina. (Ova zadnja rečenica je MOJA bulazan, ja samo oblaprdavan pošten svet! Daklem, ZABORAVITE ovu moju rečenicu jer naginje (pro)verbalnom ekstremizmu! A, da – pa to zvuči ako ne udbaški i šugonostalgičarski UNDAK barem bezvjerniči i ljiberaljno!)

A oni koji su mine sijali u procesu su se zezali i smijali. Nisam čuo da je bar jedan takav erojski dilber safatan i ne oderan već u minsko polje pos(r)lan. No ko je još dobro čuo sa pedeset na vratu!?

U lokalnom kafiću – pivska bolja! Nema usporavanja – nije pivo krivo što „neko“ nije razminiro...

Sa svakom novom pivušom izroni novi eroj, nova legenda i novi prasak smija. I poneka tučnjava, poneki PTSP (kuj bi to zna prevest!?), pa se „presječe“ sa „konkretnim“. Život ide – dalje. Što će nam – BLIŽE...

Statistike kažu da proizvodnja i piva i mina – ne posustaje. Muška posla. Nismo mi pederi. Istovremeno ne fali homoseksualaca. Najviše mentalnih i duhovnih. Bože moj, pa i ja sam ovog mjeseca planirao ić u crkvu..., ša još oćete!? Sveci su na nebesima!

Jesu, (s)lažem se. I ja...

Božić je na vratima. Lete ki raketle kreditne kartice. Eno mi šesni Marić iz Kaštela još u proliće ove godine napisa kako masivno (raz)bacujemo čak i ono što skupo (i sa interesom, kreditne kartice KOŠTAJU!) platimo: čak 30% sasvim OK hrane – bacimo. Neki tvrde i više. I nejma veći NAŠI od NAŠI – mi ne griješimo....

Bljak!

Uklonite –barem DANAS- to pivo i PROMISLITE da li Vam doista treba npr. pet kila čvaraka. Ja sam umnjačkim ispitivanjem otkrio da nikad nisam uspio pojesti više od pola kila. A onda sam se znoio dva puna dana. I ona moja nije tila nit blizu mene. Onda se oni 4,5 kg vuklo po frižideru dok se nisu sasušili da sam ih MORAO (čak i ja!) BACITI...

Nemojte impresionirati DRUGE!, impresionirajte – SEBE. I dočekajte Januar BEZ ponižavajućih sitnih posudbica. A svijet će biti bogatiji za – puno manje smeća. SVEKOLIKOG!!!!

Mir i dobro, moj pivski pobro. A mine NE SPAVAJU! Nikad.

Volio bih da mogu neka pivska bolja, tada sam i samom sebi po mjeri, ali mi zvockaju minska polja, ne loči, učini NEŠTO, ne seri...

Pretpraznički grešno, ovo NAMJERNO tresno,

Kao i vazda prije