...svijet se vrti učevrndiju

*****ZAŠTO SLUČAJNO KAD MOŽE OČAJNO?*****

Kada je moja mati otišla na ono brdo iznad sela - na koje ja NIKAD neću stići - ja sam se znojio usred hladna Beča i opako vrućih završnih ispita na fakultetu koji nisam pomislio pohađati, još manje završiti.

Te mučne studentske noći  u moju sobu Helena mi je donijela plišanoga Alfa, a neki bogatiji ukrajinski student bocu votke. Najprije mi je zasmetalo što me IKO prekida, a onda me DRMNULO IZ temelja: em ti kupusov sladoled! Pet kugli velikačkih! Pa zar je moguće da me MOJA mala iznevjerila sa tamo nekim bofl Rusom!?! I još mi donijeli igračke da mi oblokavanje padne ki neka perverzna igra! „#$&“%$&%“

Mada slova prozborio nisam u Heleninim očima viđah  da je svaku moju pomisao razumila, a ipak je bez riječi odjednom prasnula u težak plač...

Tu sam već imao sve potvrde, dokaze i prava da se NAJZAD oglasim: ajmo lepotani, zabava završena, UČIM! Njih dvoje se ukopali pa ne vjeruju. Ajmo, nejmam bolan vremena za grčke tragedije: ja mago, vama drago, nos'te darove ravno u pizdu maternu a mene ostavte da se nosim sa istinom kako mi dođe.

Nećem vikati, još manje lajati okolo, fala, fala ajmo već jednom van, jeb'te se međusobno ja sam staromodan, zatucan do balčaka, nisam za nikakve redaljke, a sad BAŠ OĆU sjebat i ovaj vakultet...

Onaj deran zanjemio, ki da se za život prepa (a dvaput viši i mlađi, pa još i neki atletski grmalj od čovika, SPRDNJA uporedit mene i njega...) – šuti...,

Onda Helena dođe do zraka i prošapće TVOJA MAMA

Odhebi, ne diraj više moju mamu! Ona te blagoslovila čim te vidila, ali JA NE DIJELIM blagoslove! Posebno kad mi se vako na suvo zavuče da mi oči iskoče! AJMO VAN, već jednom dilberi veseli!!!

...umrla...

...je, samo to sam čuo da je Helena smogla snage reć prije no što se skoro stropoštala na onu tvrdu sećiju od bijedna studentska kreveta. Rus, koji je zapravo Ukrajinac, je tiho gurnuo bocu u moju ruku i ispario kao duh...

Helena je i danas sa mnom. Baš kao i onoga prvoga dana prije 16-17 ljeta, baš kao i sam onaj majčin blagoslov...

Alf je najebao nakon duga i sretna života sa nama, prije dvije godine. Kada se u našu kuću i ponajprije naše živote uselio Đoni...

U tih 16-17 ljeta sa njenom familijom smo se vidjeli nekih pet puta sveukupno, a od moje familije samo me sestra nazvala ponekad. Ostali su me davno pokopali kao izroda jerbo nisam puškovao za našu istinu. I time sam automatski postao odrod, gnjida koja je kriva za sva naša krvarenja i zločine koji su počinjeni nama. Dokaz da sam ne samo odrod, već i dušman - a kao takav ružna i nesposobna budaletina - NIJE trebalo posebno tražiti: moj novac nije stizao na njihove adrese i šta tu još ima da se priča...

Odrvenio sam, odebelio, oćelavio i drago mi – pa i ja ću uskoro ispod nekog travnjaka! Valjda će ljude bar to usrećiti jerbo ZNAJU da je time jedan nitkov manje. Istovremeno JA NIKAD nisam saznao koliko su me koštale dvije (prve) godine u Beču kada sam šest puta mjesečno prodavao krvnu plazmu. Baš u te dvije godine iz mene je zauvjek iscjeđen onaj deran koga sam i volio i ponosan bio dok je od Poljavnica do Splita i Šibenika gledao na život kao vječno izlazeće sunce...

Sa zadnjim kapima prodate krvi već sam naučio kako iscjediti šiling na bečkim ulicama. Ali – ukus „stvari“ se ZAUVJEK promjenio. Ponudilo mi čak i humanitarnu pomoć da prodajem. Opake pare. A ja nisam bio pošten – smetalo mi što na svakom tome paketu piše ime nekog, nečijeg gladna djeteta. „Dolje“ u ratu...

I pare su postale bezukusne, sve intenzivnije sam osjećao da odlazim u neku drugu galaksiju u kojoj ni Arsen Dedić nebi pjevao Čovjek kao ja...

12. oktobra 1995. probudio me iz bijesna mamurluka jedan epski Mitar Željko, skupio moje stvarčice, a onda i mene i odvezao na Schwechat...

Kalgari. Sam kraj svijeta i srce divljega zapada. Dvadesetak dolara u džepu. Temperatura jedva -14! Nikog ni svoga ni njihova ne znam. A krhkost znanja i diploma tek je počinjala svoj dugogodišnji i krvožedni pir! Monstruozno je otkriti da si sa 35 godina života i dvije fakultetske diplome u džepu jedva gologuzo dijete koje baš sve treba učiti ispočetka! Eh, koliko sam puta iskreno poželio da sam umjesto toga mogao biti „pacijent“ u nekom balkenjskom keratermu...

Sudari na sve strane. Razorni, nemilosrdni i definitivni. Već nakon teće, četvrte godine kaubojovanja postajem socijalno neupotrebljiv i mentalno razoren do bijedne i suicidalne depresije. Ljudi oko mene bježe. Bježim i ja ali se ništa ne vidi.

Onda, jedne noći potegnem NOŽ. Na sebe. I desi se čudo: opet neki Željko Mitar. Ovaj put prof. Dr. Ian Miller. Čovac čiju sam zubnu ordinaciju „čardžao“ vazda maksimalnu cijenu. Usred noći se pojavio i nekako je počelo: shvatio sam da ipak nisam mrtav, još manje smeće & smetlište. Samo to mi je objasnio, samo to je tražio od mene. Otišao sam kod njegova prijatelja. Specijalista za vake ki ja.

Poslovi su odlazili i dolazili. A onda sam bio dovoljno spreman da se vratim u kanadsku školu i postignem Mr. koji će mi najzad platiti razliku propuštenih godina. Godinu dana intenzivnog školovanja je bilo samo pet dana do diplomskog kada sam umalo ostao bez noge. Doslovce sam imao krvavu nogavicu kada sam polagao taj zadnji ispit. I nisam osjećao ni bol, ni ponos već sam smišljao kako na ovoj stranici da od svega napravi sprdnju! Danas znam da mi je doista NAJVAŽNIJE bilo što sam nekako prekoračio tu smrdljivu depresiju zbog koje Helena nije vidjela previše lijepa života sa mnom.

Okolina koju sam uvijek najviše volio – tzv. naši ljudi- su me deformirali svojim toksičkim ponašanjem da sam već i ja vidio kako ta groteska jednom mora stati. Povukao sam se sasvim, najzad odradio pravi veliki projekt i počeo život po svome. Već ove jeseni sam ušao u treću godinu takva života...

Ovdje na internetu stječem MONUMENTALNE prijatelje koje volim i koji mi vraćaju ukus života; sve, zapravo, što nijedan novac neće nikad moći kupiti. Odnedavno izmjenjujem sa njima široka i stvarna privatna pisma u kojima nema titula i novca, samo ono obično i nenamješteno rekao bih razgovaranje.

Istina je da sam kupio svoj pogreb (ne grobnicu već tu zabavu i spaljivanje) još prije neku godinu i da su mi neki prigovarali što balavim o svojoj smrti. Ono: neozbiljno je, dosadno, ljudi se toga gade... Hvala, ukapirao sam!

Zahvaljujući mojoj ekipi sa interneta i to je sasvim prirodno i lahko nekako skliznulo u stranu.

Stigla mi tužba iz Bosanskog Novog. I pismo od ujaka, majčina najstarijeg brata. I jedno i drugo o nasljedstvu i parama. Ni riječi tipa KAKO SI, GLAVONJA. Ujaka sam vidio zadnji put 1990te. Imao je tri, možda četiri sina. Nije mu palo na pamet da mi kaže je l' se koji oženio, da li uopće znaju da ja postojim...

Ujak je oduvjek bio korijeniti tradicionalista i veliki pater familias. Ovo nije mogla biti omaška. Prešućivanje njegovog ponosa, njegovih sinova...

Prekjučer mi Emina poslala slike iz Bosanskog Novoga. Ulaz od Blagaja. Velkačka žuta ploča sa napisom NOVI GRAD. Ćirilicom...

Jutros me nazovu. Vladimir?

Jest, da prostiš, speaking...

Ima jedna dobra i jedna loša vijest!

Pucaj, jaro!

Umrla tetka, sahranili je prije neki dan....

................................,

... a dobra, Branko postao DOKTOR!

Aferim, aferim! NAJISKRENIJE....

Tetka je najmlađa sestra moje mame. Cijeli život je provela u Švicarskoj.  Ona je znala sve o nama, a mi sve o njoj. Zato smo se ganjali po sudovima za onaj Grabić jedva tridesetak ljeta. Grabić i danas neiskorišten, a i sudski proces nezavršen. Mi smo opaki znanstvenici...

Eto sad mama i tetka sa brda gledaju Grabić. One znaju ko je slijedeći. Ali tetka mrsi počesto njemački, a moja stara nikad nije bila jaka s jezicima. A kad tetki dođe da joj moja stara razgrne grah moraće prošprehen naški. Pa im neće biti dosadno...

Bol, strah, zavist, sitničavost, pa čak i ljubav i mržnja MOŽDA otvore neki Ljudski dijalog i na proljeće na grobovima procvaju najljepše ljubičice.

... i ko šljivi i pare i znanje...

Kad je stanje - STANJE

To viđaju i budale sa kraja Kanade

A novi rat samo što nije počeo: NIŠTA kod nas (jarana) bez junačka buzdovana...!

VANI MINUS, PLUS POBJEGO OD KRIŽA...

Upalit ću svijeću i ponoviti neću

Ne okreći se sine

Laza Lazarević s tobom

Kaži, NE LAŽI

Ne igraj s s Bogom...

 

Kalendar me poravnava s Vama

Dok se jame kopaju

Evo i rakije za dušu

Karmine će da potraju....

 

Polako, stari, ne diraj žice

Mojoj gitari puklo je srce

Nema brodova, nema mornara

Pučinom Ljudskoga

Dolar hara......