POPIŠANE USPOMENE

tata i ja smo rasklimali staru sećiju i gotovo ugurali teški kuhinjski stol u astronomski skupi Čajavec crno-bijeli TV. Nikada mi nije bilo jasno kako se to desilo, a ima tomu tridesetak godina, kako smo ja i moj stari ostali tu večer sami u kući. Slavili smo do suza i ne znajući da je to naše ZADNJE slavlje...

Niti minutama kasnije iste večeri plakali smo šokirani viješću da je jedan od najsjajnijih mladića, tvoraca prve jugoslavenske zlatne medalje u košarci (a i šire, u našim očima, tada) Trajko Raković - mrtav...

Danas, uoči još jednog svjetskog finala ja ne prihvatam mrtvaca Jugoslaviju na grudima Srpskih i Crnogorskih mladića. Ne, nikako ne prihvatam nekrološku perverziju i morbidaliju da je to neka Jugoslavija. Zašto onda Srbi & Crnogorci dopuštaju sebi pišanje preko vlastitih bradurina i dalje razvlačeći ime jedne države koju su najprije oni morbidbo i podmuklo rasčerečili ostaje pitanje za psihijatre. Možda baš onoga najpsihihatrijskog psihijatra - Radovana Karadžića...

Kada bi govorili samo o košarci onda bi doista (a ja još u ovom momentu ne znam ko će biti novi svjetski šampion u toj divnoj igri) mogli podijeliti dosta iskrenih košarkaških i ljudskih superlativa toj grupi nadarenih i vrijednih profesionalaca, uglavnom.

Ostaje nekim drugim generacijama i mozgovima da objasne fenomenologiju Balkanskih plemena, a ja sebi dajem za pravo da podsjetim kako u brilijantnim bljeskovima fenomenalnih noževe i zube oštre apsolutno nefenomenalna masa dezorijentiranih primitivaca.

Ako sam u momentu FENOMENALNOG trijumfa Janice Kostelić (legendarna kolekcija olimpiskih medalja - vidi kurvanjske koincidencije - opet u USA!) hladno zaključio kako je to ipak i prije svega bio i napor i investicija jedne FANTASTIČNE obitelji, onda u ovome momentu divljenja prema jednom doista uspješnom timu NIPOŠTO ne želim prihvatiti da je to uspjeh neke Jugoslavije. Neka se vječno srame toga oni koji nisu smjeli toliko nevine krvi i patnje izvrgnuti primitivnom cinizmu zaklanjajući se iza (pa makar i sjajnog) sportskog dostignuća.

Ne volim "nacionalne" poruke upućivati javno, ali ako Divac & the Team slave sa četnicima i pod isključivo srpskim obilježjima onda bih volio zapitati kakovu poruku upućuju prije svega svojoj gladnoj i osiromašenoj mladosti koja je ne baš tako davno orgijala nad paljevinama onoga čega se ja sjećam kao Jugoslavije.

I - da nije te morbidne perverzije koja sluti još puno nove podmuklosti i razaranja - i ja bih se radovao sportu i uspjehu. Ovako ništa do zebnje (nipošto STRAHA) i gađenja... I preporuke - ljudi, pogledajte u dictionaries, pa i u rečnike ak vas nije straj & sramota te pokušajte definicije pojmova MORAL & ETIKA vidjeti u svojemu ponašanju..., možda vam nešto "zapne" u oku...

U "zaključku" ovoga mojega kratkog osvrta nastavljam moj "rat" sa Šibenikom (koji, usput rečeno NEĆE da ratuje sa mnom) i onom "šibenskom" porukom koja kaže da je Vlado (Ja, jeba ti pas ćunku) kreativno mrtav i više ne piše. Odnekuda mi se čini da ove dvije "teme" podno ovoga napisa mogu "zaokružiti" jednim od svojih nedavnih pjesmuljaka:

...više me ne nosi ponos

niti me koči sramota

zadnji sam pokosio otkos

i stigao na dno života...

...ne borim se za čast

još manje za slobodu

mene je progutala mast

i mozak podredila drobu...

...ja sam rođen da odem

nipošto kad sam poželim

i šukat se s rogatim bodem

sprdam životom cijelim...

...ja sam rođena groteska

oduvijek čudan i sam

kao vrela dina od pijeska

bude li vjetra, imaću dan...

Nadajući se da ste imali odlično ljeto svima Vam upućujem najljepše pozdrave uz želju da Vas jesen još bolje posluži.

U međuvremenu internetično & patetično, uell - i sasvim lično,

vazda veselo i sretno,