predbožićna molitva '08.

...i kada se nema ništa, i kada se ima sve... 

...dragi Bože hvala Ti što si mi darovao snagu i drskost da ovu Molitvu izrečem i sebi i namjerniku ove stranice. Hvala Ti što bez ružnih riječi i otrova na srcu mogu reći kako su me najviše iznenadili i razočarali oni najglasniji u Tvoje Ime...

A sve se samo ponavlja, pa Ti hvala što ja barem neću (pre)dugo ovim očima gledati sve to...

Evo, već čujem, ki da mi prostiš VRIŠTE: pa ti komunjaro šugoslavenska a kojim se to mastima opet mažeš. OK, šta bi rekao moj susjed George. ALI, ja ću zapisati i potpisati (samo za Svijet, Ti ionako znaše sve to od začeća): i danas ima nekih komunista kojima ću s ponosom skinuti svoj šešir MEĐUTIM komunista nikada nisam bio.

Moj davno pokojni đed, razočaran „drugovima“ je prečesto ispričao onu kako mu je Biblije spasila život na Petrovačkoj cesti, a kad je stigao koncem šezdesetih prvi TV u selo, on je na svaki Dnevnik vikao: „Stara, gasi to da ne slušam te lažove!“

Jadna, i onda već četvrtu deceniju pokojna, baka je morala vazda da ga preklinje: „Šuti, nekrstu jedan, da te selo ne čuje najebaćemo ki žuti!“

Nikada nisam saznao da li „žuti“ ili „Žuti“, a još manje ko bi to mogao biti...

A moja baka je nakon te „intervencije“ redovito „nestajala“ u – špajzu. Tek kad je umrla mater mi je ispričala kako je baka tamo imala križ i neku ikonu, o svecu i svijeću, pa se tamo Tebi molila da nju i spališ, i u pakao uzmeš šta na jeziku imade i takve riječi ALI da joj djecu i njivu blagosloviš, jer su dobra, radna, bogobojazna i ništa nikom kriva...

Na pitanju „popularna“ šugoslovenstva tvrdo vjerujem da mi se niti slučajno ne da „prišiti“: jesam, bio sam i šegrt i sluga jedne od perjanica ondašnje Jugoslavije. Ne bih o detaljima kako sam završio Tamo (Božić je, nećemo sad tražiti sve krivce!) ali i Ti sam znaš da sam bio dijete i da su me sve te igračke oduševile do potpuna zaslijepljenja: od maja 1974. pa do 10. septembra 1974. ne da Ti nisi postojao, već sam ja bio siguran da sam ja – Ti!!!

A onda, kada su nas u moćno predvečerje Podgorskoga 10. septembra 1974. pod Krilom galeba izučili svim veličinama i legendama Ti znaš da sam bio apsolutni vjernik i Jugoslavije i JRM (Jugoslovenske Ratne Mornarice).

Na kraju revolucionarne „zabave“ je „pukao“ glas mojega komandira: „Svi vi koji želite u članstvo SKJ, produžite ovdje i potpišite!“

...a moj stari je vazda govorio da u SKJ nema bez mora krvi i znoja...

Ja sam vidio ocean bijelih uniformi i potpise kao da lete. A ja sam čuo kako se sad ima „proslaviti“ i da nema vina koje noćas može preživjeti...

...bio sam zbunjen i rodila se neka čudna i bolna sumnja...

Gledao sam to do Dana Republike znaš i Sam kako i u kojoj tjeskobi.

Kao seljačko dijete nisam znao šta su tamo nekakve droge, ali sam pijandura barem vidio milijun: nije mi bilo teško „prokljuviti“ kako oni šta su uzor a samo zato šta su ČLANOVI SKJ, dakle kako oni počesto bivahu „veseli“ i kako im dežurstva „padaju“ u „određene sate“ i sve više takvih teško (i tada, a i danas) dokazivih/objašnjivih „ponašanja“...

Prvi i zadnji put sam svoju uniformu pokazao u selu toga Dana Republike 1974.

U moje tjeskobe i nevjericu su stizale bakine molitve i ja sam nekako preživljavao. Ne više kao vjernik. Ničega, ne oprosti mi! To je neko sivo vrijeme kasnog dječaštva kada su mama i tata otišli svako na svoju stranu, a Ljilja iz 8-og A se bacila pod onaj Sisački brzi...

U to vrijeme je moj stari kod mene stajao dobro i čvrsto ko njemačka marka: još sam bio uvjeren da učiti, učiti, pa raditi i raditi i opet učiti i raditi vodi nekuda.

Na taj vregl se spotičem i danas, a pedeseta mi je...

...rado sam pričao kako su me „moji“ strpali u vojni zatvor u Nišu 1980te poradi „Indijanaca i Bosanaca“. E, vazda sam volio „premazane“ priče: ovo nije bila laž, a još manje istina!

Na putu u taj zatvor su mi masovno pomogle moje pjesme „Moj komandant URLA na komandnom mostu“ i „Moj brod“ koji se eto, topio, a ja i Alahu i Budi molio. Niko to nije uzeo kao bilo kakvu subverzivnost (vrlo popularna diskvalifikacija, gotovo anatema toga vremena) već su se, najčešće pripiti, sprdali sa mojim „sklepušama“...

Kad mi je bilo previše MORAO sam pobjeći. I stigao sam do onoga motela ponad Drvara (Oštrelj). E, kako sam se tamo naspavao! Ni danas ne znam ko mi je ostavio cijeli buket cvijeća ispod brisača...

Tako smiren, nakon koji dan otišao sam majci i sačekao da me „nađe“ vojna policija...

Oni „moji“ (lokalna općinska vlast, txe pandurija milicijska) dok su me držali nisu mogli biti napasniji i grublji. Nijednog sekunda nije bilo sumnje da sam daleko ispod najjeftinijeg kriminalca, žohar kojega se MORA „nagaziti“.

Hvala Ti što si mi dao mira i poniznosti, nadasve strpljenja da ne padnem „na zub“ nekoga od tih „mojih“. A tako sam se i pripremio za put nazad: naime nisam sunjao da će me u mraku oni moji sprovodnici „posavjetovati“...

Ujutro su me predali jednom opasnom starijem vodniku, policajcu. Odmah sam dobio jasne zapovjedi o svemu i „narukvice“. I – pravac željeznička! Čim je vlak krenuo iz stanice, ponudio sam čovjeka da nešto popijemo. Ja plaćam. Bio sam uvjeren da ću tako ILI ubrzati „savjetovanje“ (pa onda što prije dopasti ili tuposti ili nesvjesti jer ČEKANJE UBIJA!) ILI –ako on prihvati- nalokati se da imam dovoljno „muda“ da mu barem uho odgrizem...

Ništa od svega toga! Nakon druge pivine, čovjek mi se izvinuo, skinuo „narukvice“ i rekao: mali, ne seri, nemoj me zajebat da prespavamo Split, a dok smo u vlaku ionako niko pojma nema šta smo mi jedan drugome!

A –mada NISAM pitao- siguran sam da je bio komunist i nema sumnje da bih se grdo pokajao da sam pokušao bježati. Ipak, razumjeli smo se jasnije no što sam ikada kasnije ikoga mogao razumjeti.

Eto, vojni pandur i komunjara, baš taj, ima moj šešir i danas! I ja mu, dragi moj Bože, debelo svjestan i vremena ondašnjega, i vremena ovdašnjega uz svaku hvalu i Tvoj blagoslov prizivljem!

Države su u temelju sasvim druga stvar: masa smisli da je država svetinja i da ćeš se i Ti sam odreći smisla pa ih blagosloviti da pjene i bjesne dok dugovi rastu a poslovi prosto nisu odrađeni.

Zdravu razumu nema druge do se klonit grubih riječi i neradnika: ka pedeset ljeta smo bili potlačeni i plaćali bezbrojne samo zato šta su u onom ratu bili borci pa nam onda bajke divanili i divan žestoko naplaćivali. I u ono vrijeme sam čuo dosta poštena i razumna svijeta koji je skoro vapio VIŠE GRADITI, MANJE DIVANITI...

Nije se desilo.

A novi rat – jest...

I opet na sam početak: borci za novu slobodu su ČAST IZRAZITO TIHIM IZUZETCIMA opet redefinirali smisao, nalijepili iste naljepnice svojih boja i zasjeli svome narodu na trošak...

Strah, bijes i mržnja su zvanično prezreni, a istinski su kormilari svega! Čak ni Tebe ne drže pri srcu jer im se ne sviđaju neki Tvoji pastiri, pa onda Crkva ima „prste“ ovdje i ondje, a olako se zaboravio DUH Posta i Oprosta...

Tehnologija je nadmašila svako Tvoje Zlatno tele, a opet se neće bez motike moć do kruha; ka pismeniji smo, a telad bi bolje koristila to što (još nekako) imamo...

Ti znaš da ovo ipak nije apsurd: šta se sije, to se i žanje. To sam svaki dan čuo od moje bake, a kasnije na studiju teologije u Beču neke mudre i civilizirane glave su mi razabrale moć Slova Crvena...

E, kako je lahko ktitizirat! I poslin bitke general biti!

Evo sam ove godine doživio jednu od najvećih mi fantazija: sjeo sam sa ovom svojom masnom i ćelavom u nova novcata i prava Ferarija! Oma me – opržilo: teško se debelu uvući u taj kokpit! A kad upališ to zlo, straj te mučki spopane po cijelu tijelu: pa to je za letenje, ko bi se normalan na toj bombi vozikao po gradu!?!

Ugasio sam to čudo i odmah se nekako izvukao van: Hvala Ti što si mojem egu pokazao moć nemoći i dao mi snagu razbora, otvorio oči!

Kasnije sam učinio test sa brojkama: ovdje svaki dan na svim medijima plaču i urgiraju da im se da samo 33 centa po danu za gladnu djecu svijeta. Jedan jedini tank goriva za to gore pomenuto čudo košta minimalnih 150 dolara, a ne izdrži nit dva-tri sata odavde do Edmontona! Samo taj tank je koliko i dnevna prehrana gotovo 500 gladne djece...

E, a oni dobrotvori šta od nas svakodnevnih prikupljaju novac za humanitarne svrhe na svakoj TV minuti takva oglašavanja (korisna društvena rada!) stave netto u njihov džep od minimalnih 5000 dolara pa naviše. Ovisno o sezoni...

A Tebi hvala što sam ja sjeo u svoju iluziju i sada se osjećam povlaštenim jer mi se ukazalo da već IMAM puno više!

Vidiš, krediti i troškovi stižu na naplatu, a financijska kriza sve dublja. Čistilište je na djelu, a najmoćniji kapitalisti uvode kolhozna rješenja i dijele narodni (poreskih obveznika) novac onima istima manipulantima koji su promašili sve osim svojega džepa i položaja.

I nije problem kapitalizam: da je bilo po slovu kapitalizma onda bi oni koji su krivo investirali jednostavno bankrotirali. Problem je šta su oni postali nezamjenjivi i nepogrešivi Bogovi pa uz dogmu ako ne interveniramo, narod će izgladnjeti, neće ništa biti, a ništa ostati...

Bože moj, dragi Bože, pa Ti znaš kako je Hitlera (najprije financijski!) dizao američki kapital, a kad je gosn Hitler odlučio da ne proizvodi, već da razara ONDA NISU odlučivale nikakve financije! Duh toga istoga naroda i slobode nije stao dok je Hitler disao!

Molim Ti se, Bože moj dragi, da Ljudi otvore oči pa će im se razum znati usmjeriti, a duša osokoliti.  Molim Ti se, Bože moj dragi, da Ljudi ljudski porazgovaraju i raskrinkaju mržnju koja mrak spušta u kojemu samo krv i razor carevati mogu.

Lista je podugačka, ali je i ovo sasvim dovoljno.

Molim Ti se, Bože moj dragi, molim...

...e, a sad se iđem obrijat pa mojemu susjedu George-u lipu čestitku i božićnu pogaču na vrata mu dostavit...