prerija

...duhovni retrovizor u televizor...

...četvrtka 19. marča sam nazvao Pandur Efendiju i otišao na Queen's Park Cemetery...

Ako ste bili na Mirogoju onda znate da to nije baš malo toga za pješačiti, a ovo gradsko groblje je baš glomazno.

Gospođa na recepciji ugodne kancelarije ljubazno, gotovo veselo upućuje postarija sina u pratnji jedva hodajućega oca u "Family Room"...

Kako to ONI rade! Padne mi na pamet da zašto te pare ne idu (dok mogu hodati!) "prošetati" okolo po ovome gradu, a onda se istinski postidim i sjetim poradi čega sam ja tu...

Kažem joj ime i sve što sam znao. Ona se trudi oko ogromne knjižurine i moćna kompjutora. Ispriča se i ode u drugu kancelariju. Ponovo provjeri i kaže mi nema takvoga ovdje, kako ste vi baš ovamo došli?

Objasnim, ali ništa ne pomaže. I onda, gotovo u očaju, navedem kako sam na legacy.com pronašao to i to, tako i tako.

Mislio sam da će se nasmijati. Nije! Odmah je počela kopati po internetu, onda nazvala nekoga telefonom, pa opet na internet i onda me zamolila da pričekam koji minut...

Pandur Efendija koluta očima i ne vjeruje otkud meni toliko upornosti, da pa nećemo ovdje večerati!

Taman je on već htio da ide kad gospođa dođe sva vesela i donese mi mapu sa identifikacijom groba: lot 29 (kasnije na samome grobu primjetim da je STVARNI BROJ groba 18!), block 3, section W...

Prethodnih dana je bilo baš grko ledeno: u nekim momentima gotovo do MINUS četrdeset, a danas je nekako upeklo i gotovo je PLUS deset!

Vozimo se grobljem u mojemu "autobusu": nikako da shvatim kako je to normalno da groblje ima svoj gotovo auto-put...

Snijeg i led se nemilo tope i da vozim neko normalno manje auto nikako se ne bih usudio preko nekih brzaka..

Parkiram ispred zgrade novoga krematorija. Masivno veliko i nesumnjivo moderno zdanje. Nisu štedjeli na parkingu, a još se i ne naplaćuje! U gradu gdje je parking najskuplji u Kanadi besplatan parking sa video nadzorom je baš nekako POKLON...

Uskoro sam u parceli "W". Koja je jedina koju sam primjetio BEZ ikakva križa, kamena, spomenika; tek tu i tamo dva-tri jeftina plastična cvijeta.

Uskoro sam se izguboi: znam da je tu ali ništa ne vidim. Jedan od radnika pridje i ponudi pomoć: pokažem mu moj papir i on samo mrdne rukom u blato i otkrije metalni "ID" groba...

Pogledam i ništa. A znam, sada sve znam. Uđem u blato do oborene plastične nadgrobne pločice na kojoj piše ime, prezime, godina rođenja i godina.., a potpis na pločici je od ljubazna VLASNIKA pogreba, pogrebne opreme i ovoga grobnoga mjesta: HERITAGE FUNERAL SERVICES...

Blato mi već preko ivica cipela ulazi u čarape, Pandur Efendija upozorava kako ću do koljena u blato, a mogu se i prehladiti...

Ja gledam i gledam i gledam. Odjednom skidam šešir sa svoje ćele i nekako KLEČIM u tome žitku blatu ZAHVALAN - KAUBOJIMA!!!

I tu se RODIO onaj momenat koji sam Robertu pomenuo: kada su Micku svi okrenuli leđa ILI je on svima okrenuo leđa, došlo je ono što nas sve čeka. U tome i tužnome i ružnome momentu KAUBOJI su prikupili šta su prikupili, zavukli ruku u svoj džep i Čovjeka poslali na Ljudski DOSTOJANSTVEN počinak...

Nemoj mislit da ja ne znam kako je to i iz mojega poreznaoga džepa! Ali sam PONOSAN i ZAHVALAN što gradska uprava ima Duše i Karaktera pa Čovjeka koji umre na ulici bez centa u džepu TRETIRA KAO ČOVJEKA.

Odnekud čujem onaj duboki hrapavi Mickov glas - e, jesmo li se dogovorli: nemoj mi sad na grobu filozofirat! Poser' se već jednom i idi ća!

Onda primjetim da je oko one pločice IPAK Neko ostavio par plastičnih ružica. Sve u blatu. Kasnije saznajem da su to "sledovanje" ružice iz onoga fonda i plana o nezbrinutima pokojnicima, a iz gradskoga fonda...

Podignem sve to iz blata. Učvrstim da uspravno stoji. Pandur Efendija već gubi strpljenje: a, šta, oćemo li...

Ma, oćemo, stari, samo da sve to uslikam! Čovjek je KAŽU negdje u valjda Njemačkoj imao neko dijete, pričalo se pa oću da učinim slike, ko zna...

Jedna gruda Šibenika je ovdje zastala, kao da će ostati u preriji...

Ne pomišljam objasniti: pokušavam POKUŠAVAM naći trag da je bar NEKO iz naše ovdašnje Crkve svratio, da se bar NEKO pomolio...

I gledam i gledam i gledam i nekako mi lako i nekako mi teško i ponajprije mi je nikako a borim se da mi cipele ne ostanu u blatu...

Onda se dohvatim betonske staze, okrenem i uslikam grob. Još jedamput.

Stari, ova slika će otputovati u džungle interneta. Nisi zaboravljen, nećeš biti zaboravljen. Ja ću se vratiti sa kamenim križom: puno mi smeta tih 10cm plastike...

VRIJEDIŠ - i danas i zauvijek- PUNO VIŠE od toga!

Još ću se naljutiti i ispričati šta sam od Tebe čuo, vidio, naučio, doživio sve od Šibenika 1978. pa do, evo, danas...

Mi NEMAMO kastinski sistem, ali imamo nešto krvoločnije i gore: "naše" i "nji've"...

Samo mjesec dana ranije bio sam u preriji. Tamo iza Brooksa. Zapravo bliže Medicine Hatu.

I NIJE bilo ledeno i baš nikoga okolo. Ravna bijela crta u nedogled. Pojma nemam zašto sam tamo bio: ja SEBE tražim u planinama.

Tamo mi je radost i braća grizlići i oni čudni a fascinantni topli izvori: pa onda kad iskočim iz "skafandera" i kroz led se probijem do tople vode.., AJME kako guštam!!!

Pomislim da kako "oni" tamo misle da sam na nekom opasnom stjenjaku i stenjem pod teškim ruksakom u ledu a ja, ja ISTINA u ledu ali se - KUPAM!!!

E, ali 17ti februara u preriji odjednom ugledamo - ANTILOPE!

Onda stanemo i ja slikavam. Ma ko domaće su. Jedino što baš ne razumijem kako su tako mirne, a nikakva skloništa ili hrane nigdje oko njih...

Kao utvara odjednom stara Indijanka.

Good day, children!

I neš pobjeć bez priče! Tek na kraju kaže kako joj je unuka poginula u Kalgariju. Ostavila dvoje male djece. Pa kao onako usputno: vrag je u tome "ajPodu", VRAG...

Na pješačkom prijelazu je samljeo lokalni "LRT" jer nije gledala, a muzika joj je bila u ušima KAO I UVIJEK "do daske"...

Baka se "priklonila" ovima što brinu o plinskim bušotinama okolo. Ne kao stalno zaposleni, već kao stalno budni. Kaže, dodatni par očiju na svemu tome nikome ne smeta. I onda joj oni kad dođu donesu šta konzervi i duvana.

Jedino joj krivo šta svoju unuku ne može sa gradskoga groblja na ono pravo, njeno: do kalgarije je skoro 300Km, a onda do njena groblja u Saskatoonu još toliko. Košta, košta nezamislivo previše za njen prazan džep.

Djecu je pomenula samo jednom. Kao da je htjela reći - u preriju MOGU doći kad hoće. Najbolje kada odrastu, nešto nauče i zarade. Onda ne moraju ostati tu i doživotno ZA NEKOGA biti samo dodatni par očiju.

...koliko tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam, kaže onaj Đ. Balašević. Na koje je BAŠ ljubavi mislio, DA MI JE ZNATI...

A JA MORAM ZAPISATI da je M.S. alias "Barba" doživio neke od najljepših i najiskrenijih momenata zadnjih godina svojega života u uglavnom Bošnjačkom okruženju.

MORAM zapisati da je na kraju barem nešto od istinski Ljudskoga i Tolerantnoga doživio i imao samo i najprije od Emina i nekolicine Ljudina Bošnjaka. Ostalih nije bilo ni blizu.

Lekcija i za mene. A priča kao priča, neka počeka. Vječnost je tek započela...

Kao i vazda prije,