problemologija...

...učiti ili dokučiti? A nije dilema...

…e, moj navode, došlo vrijeme pa mi slasni čwarkovi masni - grki! Nadam se da imam pokojojGA dušmana koji će ovom vješćom da se razgalali ki ja onomad PET DECENIJA sa gorepomenutima, a odjednom mi grkima…

…idem ja tako kroz život, kad - ODJEDNOM – problem!

Ha, nakezezerim se ya i rečem mu aj se makni gnjido jedna, nemoj da te sad razriješim. Života.

I problem rep podvuče, zajauče, pa nestane! Bože moj, šta bi problem ikad mogo sa vakim ki ja!? Mislim gotovo pedesetak ljeta je kako treniramo! I vazda on izgubi. Te ya, ki pravi eroj amd poBIJednik napišem kako sam ga safato za gušu i spustio šušu. U kamalimazimizaciYU…

Imo je moj ćaća pravo kad je vazda govorJOJ kako ću i ya jednoč naletti na gadna problema koji će undak mene vaka ćelava amd masna samo pobrisati ki da me nije ni bilo. A ya mu maksuz nisam vjerovo. Da, ko je pametan vjerovao svome ćaći?

A, ša kaeš, ima i takvi!? Uf, ni to nisam vjerovao!!!! A, evo se osjećam ki da sam nešto baš sad naučio…

Ipak da ti kažem pošteno: novac i znanje su odlično radili komtra problema. Uglavnom. Dok mi se nije zgodilo da uviđam da je moja pokojna amd nepismena baka vazda govorila kako ništa nije skupo što se novcem da kupiti.

Vako se to desilo: buljim u direktan prijenos demokratizazacije Iraka. Svaki dan na svakom kanalu sloboda amd demokracija kroz sve kalibre ubojita zrnevlja i cijevi. Jedva pet ljeta. A još ni izbliza kraja na vidiku…

Onda jučera malo to prekinu i cvilu u civilu kako je onaj uragan GustaF uništio nevjerojatnih 10 milijardi u New Orleansu. E, tu me “ubolo”: ovisno koje vijesti slušaš Irak je do danas koštao od 500 do 2 500 tih istih milijardi. Extra “profit” – gotovo MILIJUN skalpova. Palo. U tom demokratiziranomu Iraku…

Uell, rečem ja sebi, eto moje BAKE! (A Bog joj dušu upokojio još 1978!) Pa ona je prije mene i Đonija ZNALA da se demokracija NE MOŽE kupiti! A, ako se nekim čudom i kupuje, onda to mora biti krvavo silovanje i hajvanu NEZAMISLIVO…

Jopet učim, heboUte!

Srknem etiopsku u švicarskoj prženu kavu sa kanadskim medom i nešto indijska smrdljevka pa stanem. Udahnem.

Vala, bako, hajvan je ukako! Evo da razumijem odakle je PA i KO JE – nečastivi…

BogaMI htio bih demokratski čestitati Ramazan ali me straj da me ne pošalju u onaj Zaliv Prasaca. Ma, SRAMOTA me, bako! Hebesch tamo neki straj: previše je tamo (u Iraku, a i Afganistanu) djece potamanjeno u ime demokracije, a i ovdi viđam djecu demokuratski eroja šta baš ne plivaju u sreći i bogajstvu: nikako da izračunam šta je to u glavi američka vojnika da po gudurama Afganistana i pustinjsku pijesku Iraka ganja halucinacije bolesna uma dok mu nezaposlena žena pokušava prehranit troje maloljetne djece…

Istovremeno generali im (a tzv. “poslovne ljude” nit pominjao ne bi!) “plivaju” u privatnim aviJOJnovima, raznijem bahamamima, viletinama i kadilacima…

E, kad bi jedan takav izdo neko naređenje meni! Joj kako bi zaigrali kolo. Užitko…

E, ovo mi ne liči na učenje. Prije mučenje, a?

Onda sam opet potegao one gorepomenute kave.

A bilo je vrijeme i da zapalim.

Onda zapilim, dalje,

Tzv. intelektualna bagra je dibidus zakazala: niko od njih nije očekivao da uzmu kose, srpove i motikle pa da se “nagađaju” sa silama demokrucije. Nisu morali ni godišnji skratiti, a mogli su nastaviti šparati za novu kuću ili auto.

Međutim, da su se bar skupili na npr. “Facebook.com” (džaba service, ja provjerjoj) i napisali kako i ko nas skuha na ispodživotinjsku farmu, kako je elementarna logika izbrisana tzv. idealom demokracije i slobodna tržišta, te šta je PRAVI cilj toga zdravorazumskoga horora.., e, ONDA bi se moglo desiti da gospodari svjetske slobode i demokracije PRIMJETE šta se novcem ne dade kupiti, a oružjem uništiti…

Ja sam završetak trećega svjetskoga rata dočekao na Šibenskom kolodvoru. Lutrija Hrvatske (tako se vabila u to vrijeme) je tek instalirala elektroničke vrtirepke (automati za usrećivanje na nesreći žetonske zatuctucanosti) i svako je mogao dibidus demokratski da izgubi tadašnju prosječnu radničku plaću u garant manje od dva sata. A nisi mogao doć na red: na cijelom kolodvoru samo četri aparata!

Kada sam svoj pijesak otresao sa svog vrata već sam bio u četvrtom svjetskom ratu! U Beču!!!

Jedan snalažljiv Ukrainac mi je prodavao korištene cigle. Kao – investiciju! Kaže kako je to Berlinski zid i da u USA ide ki lud: svaka cigla tisjača dolarov!

Je, početkom devedesetih sam stekao životno važno iskustvo kupovanja “povijesne cigle”. Na Maksimiru. Odmah sam znao da je to investicija. Onda u Zagrebu. I platio sve što sam – imao. Za trenutak je izgledalo kao dobra investicija. A desetak koraka dalje su me “susreli” – suinvestitori. Bili su ljubazni: nekako sam sačuvao – zube. Moje…

Imajući to zlatno iskustvo slobodna tržišta korištene cigle, pozvao sam Ukrainca na kavu. O moj trošak.

Već je bilo novo doba pa je prevagnulo šta je bankomat bio u tome kafiću. A ja mogao pokazati gotovinom prazne džepove i samo svoju bankovnu karticu.

Ni tu ciglu nisam “unovčio”, ali sam zube očuvao do današnjoga dana!

A, pitaš za kavu? Ma, nije mi se baš kavenisalo, ali bio je bečki mélange i košta je 24 šilinga. Kako samo znaš da sam i to ja platiJOJ!?!

..ma, baš me briga, evo gucam opet onu moju kaubojskoglobalnu kavetinu i nešto razmišljam da koji me to problem pobrao sa nogu…

…tražio sam, matereMI, čak i na internetu, ali nisam ništa našao o nauci znanstvenoj PROBLEMATOLOGIJI!

Interesantno je da sam našao neki slikovnica za djecu da šta je problem i kako se to ODproblemljava! Puno zanimljivo! Baš zdravo zanimljiva slikovnica kako se rješava problem. Čak i šta je to problem!

Ovđe sam natrčo na – znanje: ono ak’ znaš, ne se ukakaš. Jest! U – bajkama. Socrealističke proizvodnje, only…

OK, iz prethodnog izlaganja – a na pokušaju istraživanja eventualne problemologije – lahko se možemo složit kako bi centralni objekt proučavanja EVENTUALNE problemologije ipak trebao biti – problem.

Ja sam dedukcijom, dobro, empirijskom manipulacijom personalna iskustva sa problemom POKUŠAO objasniti kako su novac i znanje – a po mojemu VJEROVANJU – uspjevali probleme staviti doli di im je i mjesto.

U razvoju ovoga članka nisam uspjeo prešutjeti KAKO je moja (i nepismena i davno upokojena) baka i znala i disala da novac NE MOŽE kupiti najvrijednije, još manje ono istinski najsvetije…

Ha, onda me strefila kaubojskoglobalna kafa! Prepuna meda kenjadskoorganična, a opet zagrčila mi! Baš sam mislio sve ovo pobrisati, pa se onako ležerno po obližnjem parku prošetati. Okud mi sad pokojna baka, pa još i moja, “lupa” neke neizbježne šamare realnosti, univerzalnosti, istinskih vrijednosti.., da nisam NAJZAD iz “nekrsta” pošao ka krstu!?!

Ovu zadnju smisao sam tute natakario iz retoričkih, pripovijednih razloglogova, pa je morete fino poslat. Di Vas je voja…

I još sam fino napisao da me baš tute strefio onaj meni tako stran osečaj (čaj je iz Osijeka, a kaj je od Krleže, op.v.k.k.) – da sam nekaj NAUČIO!

Dakle, kako se ne osečajEM kriv, a drago mi šta napredujem, onda ću ovaj članak završiti te jok išta brisati!

Pitanje novca je time OVDJE zaključeno.

Utom stiže ZNANJE: vidjeli smo kako je znanje imanentno KUPCIMA svih modela cigle u jednom Zagrebu, Berlinu, Beču.., a i Kandaharu, kad već oćete globalstvo amd slobodarstvo. Primjetili ste da je povijesni i geografski okvir, pozadina, okolina.., ma sve skupa, prosto irelevantno.

Ispostavlja se da “poduzetnici sa ciglom” ne traže usluge marketinških agencija, ne pomišljaju na komplicirane financijske sustave bankovnih usluga, još se manje zamaraju sa nekakvom tamo dokumentacijom.., ok, neću sad sa ostalim poslovnim sitničavostima kada je i iz ovoga navedenoga JASNO kako ZNANJE čak ni balast nije efikasnim “poduzetnicima sa ciglom”.

Naivci sa pustim diplomama nemaju vremena za vlastitu familiju dok “poduzetnici sa ciglom” kroje realni život…

Tužno? Ružno? Kužno?

Tja, koji’ li riječuša! Ljudi moji, manje gledajte televiziju: primjetit ćete kako ova realnost NIJE stigla jučera sa zadnjim vlakom iz Kotoribe! Je, more Vam se desiti da pogledate u ogledalo. Svoje.

Čak ni ja ne mogu znati šta tu sve možete (ne)vidjeti!

Ja sam jučera primjetio kako je jedan iz okolice Ogorja Gornjoga spiska 20 milijuna novčanica na DEVET udobnih fotelja. Letećih.

Evala! Saće Ogorje dobit reodrom!

Zamišljam moje selo sa reodromom za pokazivat svijetu: reklamira bi ga ki najekološkiji reodrom na svitu – em nejma buke, nejma pustih ispušnih plinova, nejma taksija, nejma vike.., dobro, nejma nit jednoga avjojna!

E, da li sve to more BEZ nova reodroma? Ja, to je problem!

Koji ja ne mogu riješit jerbo problemologija još nije izmišljena te nikako da najdem znanstvenu formulu kako to razriješit. Da ovce bidnu site a ražnjevi masni…

Oladila mi se ona kava.

Nešto mislim koliko je baka otišlo kao ona moja: da zauvjek – ostanu…

HebeschGA, ja ne znam nijednu baku koja je činila reodrom u selu, čistila ispred tuđeg praga prije no ispred vlastitoga, gurala se pred kamere i glasače, Božje ime zaludu prozivala.., a, opet me – vrijeme u kojem živim – zasipa sa nekim novim porculansko-silikonskim bakama koje i iz Bijele kuće vrlo glasno i zlokobno mavaju najrazornijim topuzima koje je ova planeta ikad zamisliti mogla…

Očito da problemologija nije stigla nit do “A”.

Ali ja jesam najzad i načisto sa tim da novac i pamet jesu samo dobre metle. Ponekad i kozmetičarke. Uopće je nevažno vidite li to ili ne: stihija ima svoje misterije. Važno je da nije dosadno.

I – nemojte mi sad “emotizirati”!

Fala. Eto me opet prije jeseni…

Kao i vazda prije,