pušenje oli pušiona...

12-ti je, ali petak nije. MM duo zabavlja svijet od Haga do Paga, pa sve preko brda i dolina dok se slina, bijesna slina, sa svih stana i visina pretače u novi igrokaz za bludno & uzaludno. Nema nade da se Vlade mrdne iz Kanade!

Ništa se nije naučilo, poneka fasada je prefarbana, a derani krvavih očesa čekaju da zakuva. Uopće nije pitanje da li će "zakuvati".

Ružno & tužno....

Djeca i dalje odlaze u škole i u crkve da bi naučila koga mrziti, koga popljuvati, otjerati, diskreditirati, prepoznati...

Negdje drugdje, recimo na trulom zapadu, djeca u školama ne uče previše o toj vrsti ljubavi, ali svjedožbe nema ako se ne nauči biti profitabilan, trpeljiv, tolerantan, koncizan, precizan, učinkovit, dohodovit. Od prvoga dana.

Oni su "otrulili" učeći, mi smo se "očistili" (valjda "njizi") mrzeći, mrzeći, mrzeći...

U kratkim i nepredvidivim intervalima kontakta sa zdravim razumom/razborom "racionalizirali" smo (i još vazda "racionaliziramo") onu e, da nam nisu ovo, pa ovo, pa ono, e, ondak bi mi vako i onakoč, bolje svakako....

Ne prolaze samo vlakovi, prolijetaju avijoni & vijekovi a kapric brutalne primitive zadojen samim sobom nepomućeno i bez imalo sumnje - caruje...

U toj ironiji prisjećam se one večeri 11 oktobra 1995. i simpatične pijanke u samom srcu Beča. Bilo je to u "čast" rastanka sa sa nekim titanski jedinstvenim ljudinama i karakterima najprije tipa Kćerkice, Jose, Profesora, Abazove, Željkove i Nihadove familije (cijele), Marthe, Ericha, "piccola" OK, dobro i Manuele, Snježane, Azre i..., i još nekih isto toliko sjajnih ljudina.

Ne, nije to bila radost odlaska iz Beča. Ako je u tom odlasku bilo radosti onda se svodio na skidanje sa sebe odvratnog i nadasve nepotrebnog cinizma i ucjene gotovo petogodišnjeg života "pod" Gudherom & Lindom...

Za koji dan biti će točno sedam godina od toga dana. Sedam godina Kanade i svih sedam godine Kalgarija...

I šta se desilo u medjuvremenu?

Nismo postali kauboji i nismo se prestali vraćati u Beč (govorim i o sebi i o Heleni) kad god bi htjeli malo iskrenosti & obične ljudske radosti. Međutim, postali smo mašine i ekvilibriramo na žici izmedju equities, assets & liabilities. Sve, ama baš sve je podredjeno  Nj.V. dolaru.

Da, definitivno sam izgubio osjećaj za prijateljstvo u bilo kojemu mogućemu smislu evropskog značaja i sadržaja. Činjenica da su ovdje svi ljubazni uliva u moje kosti strah i gađenje jer sam bezbroj puta osjetio nož (LJUBAZNO & "Civilizirano", only) u leđa i NIKADA prije nisam doživo toliko direktnih laganja "u facu".

A nije da sam prije živio u crkvi, a nije da sam prije bio ovca bez nekoga iskustva i znanja. Još manje je istina da nisam prije bio lagan i sam lagao. Jednostavno ovi ovdje su neupitni šampioni u tome poslu...

I ne vjerujem da sam naivna kretenčina koja ne zna da ovdje dolaze i ljudi i ološ sa svih krajeva planete i pokušavaju prodati ne samo časni rad već i dosta nezamislivo smrdljivih mućkova.

Samo kratak primjer - nedavno su uhapsili čovca koji je uspio gotovo četiri godine "brati" godišnju plaću od preko 200 000 dolara (neka prosječna statistička plaća u Alberti OVE GODINE jedva dotiče 35000 dolara) kao nekakav medicinski specijalist. Prolazeći kroz detalje njegove prakse utvrdili su da je direktno kriv za barem pet novih leševa na lokalnom groblju, a kako i na koji način je skratio i "umizerio" stotine drugih života još je u procesu istrage. Tip je po obrazovanju osrednji srednjoškolac metalske struke.

Izmedju bezbroj KAKO (kako se uspio "prodati" za liječnika specijalistu, kako je tako dugo ostao nezamjećen -a svi ovdje znamo da nije jedini u sustavu- i kako...) za mene je najriječitiji kako su ga NAJZAD otkrili:

PROSTO - povjerovao je da nakon toliko godina "prakse" više niko ne može "provaliti" istinu o njemu i nekoliko puta je ostao duže na golfu, a kada su ga direktno pitali za ta kašnjenja on nije bio ljubazan već je drsko odgovorio da on tako može.

I po prirodi ovoga sustava, odmah je pokrenuta istraga o svemu o njemu. Tiho, nevidljivo i iza zatvorenih vrata. Mogu da zamislim jadnoga čovca kada su ga suočili sa najsitnijim detaljima o svemu što je ikada bilo zapisano o njemu....

Kada je ulazio u sustav bilo je dovoljno da ima 2000 dolara klasično odjelo, profesionalno napisan resume i da bude "likable", professional looking/speaking guy. Eventualna preporuka nekoga poznatoga liječnika uz sve to bila je GARANT da on ima posao u ruci...

Kako je u drugim, "manje važnim" zanimanjima, pretpostavite sami. Ja sam tek sada nakon punih sedam godina malo izronio u svojoj profesiji jer sam svaki dan radio i radio doživljavajući poplave neracionalnosti, smicalica, laganja i pljačke. Ako sam se usudio pitati (SAMO JEDNOM) zašto sam plaćen gotovo upola manje od mojega kanadskog kolege dobio sam (istinski!) ljubazan odgovor da će moj šef pogledati da li je moj navod istinit, a sutradan sam bio pozvan da bi mi rekli kako oni misle da genije poput mene zavrijeđuje barem petostruko veću plaću. I oni će me preporučiti. Čim se takova kompanija poojavi na tržištu rada. U medjuvremenu oni ne žele da ja budem nesretan i vezan sa njima pa me NE IZBACUJU van, već mi otvaraju vrata da ja sam i bez njih na vratu nadjem bolje mjesto za sebe.

U mojemu selu je to šut-karta. Ovdje se niko ne usudjuje to tako zvati javno. Svi se slažu da je to nova šansa za bolje.

Sada znate kako najdemokratskija demokracija radi - nema nikakve zabrane, posljedice su AUTOMATSKE. Žalbe na takvu odluku NE POSTOJE jer su oni DOISTA samo nastojali da ti POMOGNU. A kako se i komu žaliti kontra POMOĆI?

recimo u ovome slučaju Iraka. No, hajmo bolje u Kanadu, ovdje "kod kuće" - prime minister of Canada Kretijen objavi da Kanada potpisuje Kjoto Accord. Društvo se pobuni. Ondak on kaže sve je to OK. Ali ako se stvar ne ratificira mi ćemo već prvog mjeseca imati bar 300 000 radnih mjesta ukinuto.

Sutradan u lokalnim novinama čak i u pismima čitatelja svi salve "mudroga" vodju Kretjena (kojega bar pola Kanade MRZI)...  Dan kasnije Kraljica & The Family u "davno planiranoj" posjeti Kanadi...

Da li se to ja bavim politikom?

Ama, JOK; samo sam se malo neozbiljno razbrbljao o nekim mojim traumama koje nipošto ne moraju biti 'vake. Čim ja postanem "happy" oma ćem napisati kako mi je bilo na zadnjem godišnjem odmoru (sudcu & čitatelju na znanje: avgust 1995. u Beču) i sve će biti ružičasto.

U medjuvremenu radim. A svi koji rade imaju pravo i da brbljaju. I ondak se to OMA upotrijebi protiv njizi. Čuda demokracije.., a o slobodi i da ne trkoljim...

Daklem, Helena & Vlado su preživjeli prvih sedam godina Kanade bez godišnjeg odmora jer su u Kanadu stigli sa manje od 100 dolara keša i jer su htjeli svoju kuću sa kaminom & garažom (ovdje je barem sedam mjeseci godišnje zgrozovito grozno vrijeme, živa se stmopizdi glatko i rado i ispod minus 40, Helena radi vrlo blizu kuće na nekih 15Km, a ja sam na pristojnoj udaljenosti od jedva preko 20 Km, u jednom pravcu; gradski promet je katastrofalan, a grad se na liniji sjever jug proteže na skoro 80Km...)

Eto, zato nismo stigli u Beč svih ovih godina. A kada stignemo biti ćemo jeftiniji. Naime starci ne idu po bečkim tavernama kasno noću. I ne mogu previše popiti.

Do tada, a i - nadamo se - neke nove obljetnice u medjuvremenu,

čestitam Vam na ostanku u Beču dok se ovdje mase demokracijom & slobodom slade

vazda veselo i sretno,