riječi...

...lipi moji KAKO NISTE PRIMJETILI: Vladi je skoro pedeseta, nema ga već drugu deceniju niti blizu rodnega kontinenta, ako je nekoga vraga smutio, to je sam i platio.., i ta balkenjološka enciklopedija ide do beskraja i samoga besmisla ALI - usporavanja nema, niti kome pada na pamet da bi to ikome dobro došlo. Jo' ala mudro koristimo svoje potencijale. Svekolikačke.

ne, NISAM gledao ONO iz Srebrenice! A čuo sam jednu mater iz Tuzle kako govori da je vidjela kako joj malodobnog sina šalju gore...

Nisam se stigao postidjeti što sam živ. Sramota me išta reć, ali vidim da ću i ja skoro "gore", pa neka snimaju ako se šta snimiti može...

U mojoj dragoj Rvackoj -istovremeno- odvijao se (još jedan) genocid zdrava razuma:

jedan od vanserijskih meštara duha i pera današnje Hrvatske uputio je otvoreno pismo na neke ozbiljne adrese (gl.urednik@vecernji.net; ivor@lupiga.com; jutarnji_list@eph.hr;  dubravko.sidor@hrt.hr; redakcija@24sata.hr;  sonjal@zamir.net; stocitas@zamir.net; urednik@htnet.hr;  urednik@iskon.hr;):

DRUŠTVO MRTVIH DUŠA

(NEPODNOŠLJIVA LAKOĆA KORUPCIJE)

 HRVATSKOM NOVINARSKOM DRUŠTVU,PREDSJEDNIKU HND-a

GL.UREDNIKU „NOVINARA“, MEDIJIMA

Molim Vas da me iščlanite iz Vašeg Društva, jer doista to više ne mogu biti, pošto sebe smatram moralnom i poštenom osobom (ma kako to zvučalo naivno, glupo, nepotrebno...), a Vaše Društvo, ili da budem precizniji, da ne uvrijedim mnogobrojno članstvo, dio Vašeg Društva, koje istim upravlja/manipulira; dakle Društvo koje se pretvorilo (ili je od početka takvo bilo) u usku grupaciju „odabranih“ (što je trend u našoj državi), korumpiranih, bolesno taštih, egocentričnih polupismenih skribomana.

Nema dovoljno mjesta navoditi sve konkretne razloge koji su me potakli na ovaj veseli korak, no, gospodo, dovoljno je samo pogledati Vaše nagrađivanje i puno toga je moralnom čovjeku dovoljno da mu se zgadite, da povrati na sve to. Vrlo dobro znate o čemu i kome govorim, zbrojite se i sve će Vam biti jasno.

Ne čudi me ni neuvrštenje moje zadnje knjige u Vaš list Novinar, a koja Vam je poslana još početkom godine, čim je izašla, a ne čudi me što nisam razmatran za Vašu „cijenjenu“ nagradu ni u kojoj kategoriji; pa me ne čudi ni što je glavni urednik Novinara dobio nagradu za životno djelo; pa me ne čudi ni što je jednu od nagrada dobio čuveni genijalac, a koji piše o također čuvenom genijalcu iz ocjenjivačkog suda (kako li je samo taj dospio u ocjenjivački sud, mogao bih se zapitati, da taj i takvi već ne dospijevaju svagdje dobro poznatim klanovski utabanim stazama) u svojim kolumnama hvalospjeve; pa me opet ne čude ni iscrpni kolor izvještaji s bala novinara i na njima nezaobilazni predsjednik Društva i oko njega društvena krema koja se najbrže kvari; ne čude me ni kafkijanski obrasci s dvoje kandidata za novinara godine koje razašaljete članovima, bez obrazloženja kako su baš ta dva kandidata tu dospjela, tko ih je tu stavio; ne čudi me ni neuvrštenje web stranice Poklade u Vaše online izdanje, a o kojemu, kako piše, odlučuje gospodin diplomirani novinar; ma, ništa me od Vašeg (ne mojeg) Društva ne čudi, ali – gadite mi se, i to je moje ljudsko pravo – da mi se netko ili nešto gadi, barem mi to nitko ne može uzeti, pa ni Vaša polupismena ega.

Bez imalo štovanja, kojega niste vrijedni, već s prezirom.

Robert MARIĆ

...ne pitajte mene zašto ovo pismo objavljuje (iznosi javnosti na znanje) isfrustrirani prgavac sa krajnjeg zapada Kaubojeboviye; ja nisam uspio vidjeti da se netko (od prozvanih, barem) počešao zbog ovih riječi iza kojih nije samo jedan čovjek, samo jedan interes, samo jedna jedina egoistična ideja...

Ne, nisam mogo ostati hladan na puno toga što konstituira "dušu" ovoga pisma koje se više nije moglo prešutjeti ALI niti sanjati nisam mogao da će svi prozvani intenzivno i unisono - ostati nijemi....

Treba li reć da bi ovakav istup bilo kojega od lokalnih (ne NAlokanih, već ovdašnjih, kaubojskih) pisaca odmah bio prihvaćen ozbiljno i svakako ali - NIKAKO ignoriran?!?

Razlika je, izgleda u riječi: ovdašnji pisci dišu jednu sasvim drugu kulturu okolo sebe; kulturu koja nema crno-plave grudi od busanja u sebe i o sebi..., ali ti detalji su neobjašnjivi provincijskom duhu japaslavije & VERBALNE nobalkaniye...

Dragi moj Roberte, ja znam da i kada Ti je bilo najteže NISI tražio da Te izvlače, štite, predstavljaju neki drugi. Bilo dobri, bilo loši. Ti si sam stvarao i sam potpisivao sve što si rekao i učinio. Kao što vidiš, to je neoprostiva hereza u društvu koje  - potopljeno u svoje legende i mitove - ne vidi dalje od fotelje i malgrđanskog formata preživljenih i odbačenih fiksacija pretprošlog stoljeća.

Odlukom da ostaneš u svojoj Domaji, ma kakva ona bila, ti si jedan od onih Hrvatskih Dragulja koji MORAJU umrijeti e da bi se neko sjetio kako je i veliki Ujević debelo tumarao po Beogradu dok ga Zagreb - gotovo STOTINU godina kasnije - nije "otkrio" kao autohtonu dušu Rvacku.

Tzv. politički okvir vremena i "situacije" je samo impotentna batina kojom su nesposobni dosta uspješno (i svojevremeno) ušutkali čak i jednog Krležu, dok i danas u nekim hrvatskim domovima (mozgovima, dušama) jedan Andrić nije previše poželjan Hrvat...

Istovremeno prodaja i promocija bofla and ulizica nije posustajala; kulturna i stvaralačka kičma Hrvatske je permanentno maltretirana ALI -eto- vazda je bilo Ujevića, Krleža, Marinkovića, Smojića, u novije vrijeme i Gunjača, pa i Tebe, meštre Mariću.

Kako se god okrene, Kaptol može i Budaka proglasiti svetcem ALI veliko Hrvatsko Srce i Duša ipak neće zalutati u definitivno blato. Gotovo je neobjašnjivo šta sam lijepoga samo ovoga tjedna pročitao od meni nepoznatih mladih hrvatskih pisaca. Riječ - ipak - nije zakazala...

Sa moje strane oceana Vlada Canada se počeo debljat, ćela svakim danom veća, a pušenje intenzivno do besmisla.

Jučera sam skupio iz garaže moje štake, ivalidska kolica, napravu za kupanje, posebni dodatak za WC i još ponešto te sve vratio Instituciji. Napisao sam im pomastan ček uz iskreno i veliko HVALA.

Ček ima pokriće. Ono "hvala" - još veće! Kada sam najzad izašao na ulicu, dugo sam šetao gledajući da li bar neko primjećuje kako ne šepam i kako hodam kao svi drugi oko mene.

Niko nije primjetio, jeba in pas ćunku ladnu and emglesku!

A ondak je ona moja rekla da kako bi ja tako nešto mogao očekivat! Pa da li ja primjećujem kad neko normalno hoda da je taj isti prije nekoga vremena imao slomljenu nogu...

Umalo joj nisam "odbrusio", ali sam se suzdržao: šta ako ja ispadnem budala? Jopet...

Eto, riječ me spasila. A neizrečena...

Evo jedne gotovo šokantne riječi: prije neki dan na TVeu kažu kako je Kalgari najveći grad u sjevernoj americi po BROJU gradskih zona kvalivficiranih pod imenom PARK - gotovo ČETIRI TISUĆE (four iljada, u prijevodu) istih!!!

Počnem brijati i nekako se izgubim na broju pet... Onda "mrdnem" Google i tako redom; odustanem, konačno - pa nisu mi vjerovali kad sam napisao da grad Kalgari ima preko TRI iljade tisuća kilometara asfaltiranih prometnica, zašto bi mi ondak povjerovali ovu!?! Čak iako najdem sve dokazove...

Balkancovi su jedini narod koji zna svaki odgovor i prije no je pitanje postavljeno. A odak se uvrijede kad ih tamo neki ladni emglezovi ignoriraju čak i kada sa "suvim" diplomama dolaze da posla potraže...

Naša kultura je očito svjecka ali nas je zajebalo što i CNN i Olivud nisu na Savskom Nasipu.., obitelj im njihovu podvaljivačku...

Nekim čudom svakodnevna života postao sam poželjan gost u kućama uspješnijih kalgarijanskih Rvata. Jest, ima dobar broj istih kojima nije jasno zašto se samnom ne pozabave lokalne mentalne institucije ALI - nije to ništa nova, još manje zanimljiva.

Daklem, čulo se kako sam dvatriput bio na lokalnim golf turnirima zatvorena tipa, ondak su neki saznali da imam svoju i pravu pravcatu kumcelarju dolje u samom centru grada i - OMA se ja kvalificirao ki poželjan gost u privatne svrhe.

Nije da mi nije drago, no - naučio sam u ovih prvih pedeset ljeta svojega životinjarenja - pitanje je vremena kad će me "razotkriti" kao neupotrebljiva. Pustim stvari da teku ki "Parni valjak" - pusti da trajeee...

Ondak mi jedan značajni i moćni čimbenik dodje i čestita: ja pravi si, ma kako si to samo mogao, pa mi takve ljude trebamo; ma ti bi milijune napravijo u Rvackoj.., a onda potiho i u povjerenju: znaš, sve je to zaturac!, evo da će nas zeleni Pakistancovi sve sjebat do temelja - baš mi jedan kanadski pandur kaže kako je to neizbježno čouče, pa oni drže sve te kompjutorove i kontrolu leta i tako to. Samo kad jedan oni njiov bradonja namigne oni pritisnu botun i svi smo u turcu! Garamt!

Kasnije, iste večeri, jedan drugi "znanstvenik" mi objašnjava kako se crnčiguzi množu ki rabbitovi, a još bi jebali i muvu u letu, tolko su jebežljivi i kako naš glupi svijet ne vidi koliko smo baš dibidus gotovi ako i mi nji ne počnemo jebavat barem istom mjerom, a da nam druge i nema ako oćemo bar preživti, o, joj, joj, a đe smo došli, a šta nas je snašlo...

Zašto pitate?!?

Je, uz te ugodne ćakule se žderinja, loče, bistri svjecka pitanja and usklikanja, pa ondak jopet tako dok ne dojde poneđeljak. A onda se ide radti, pa se čeka nova subota i nastavak procesa spašavanja svijeta i našega nacjonalnoga pitanja brez zareza, zapete and commE...

Moram iskreno priznati (a baš sam se sjetio!) - ne poznam nikoga od tih velikih znanstvenikova and spasiteljova da se vratio trajno u Rvacku; mogu se sjetiti dva ili tri naivca koji su pominjali kako im se vraća pa su ondak povraćali od muke a da šta su im ovdašnji znanstvenikovi objasnili o toj njiovoj namjeri javno izgovorenoj...

Čudna je riječ.

Neka, danas, ostane na tome.

Ovdje najzad pada kiša i vrlo je mokro i ugodno. Luk and Lakat rijeke izdašno grle suvi grad Kalgari koji niti trepne dok ga šparataju svi, od Tamila do Bogumila, a on jopet svoj i kaubojski nesmiljeno i nepatvoreno mada u njemu kauboja pravih niti na prste jedne ruke izbrojiti. Unatoč crnačkim buzdovanima bijelcovi i bijelkinje ne izgledaju izgubljeno and "razyebano", a mali zeleni Pakistancovi radije vole svoju (dolarsku) plaću no neku novu revoluciju sa kataklizmičkim crvenim dugmićima koji baš sve unište. Čudo živo!

Rvatski svijet, ovdje kao i u Domovini, ne odustaje od gusli and tambura: moš im reć ša god oćeš, oni to mogu čak i vidjeti i osjetiti svaki dan, na svakom koraku ALI NNNI (ništa nas ne smije iznenaditi) iđe dalje: emglezi živu na drugoj planeti i nemaju pojma kako smo ih mi spasli (od crnčiguza, pakistancova, Tamila, Bogumila and lista ide tako u nedogled...), a samo je pitanje vremena blah, blah i blaaah...

Ja, eto, živem na nekoj "podplaneti" izmedju tih zauvjek nepomirljivih svijetova. Pljuckanja i sitne zlobe više ne dopiru do moje ofucane duše, a guza mi je dovoljno masna pa se ne brinem za sklerotično srce. Je, i ja ću "ispariti", možda prekonoći. Mogućnost da neke naše zatupavosti "ispare" ne postoji, jerbo sam to ja izmislijo and meni slični. Kad već nejmamo druga posla...

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave