skinuto sa naslovnice septembra 26. 2008.

razgledOvniCA...

...putovanje u - stanje...

...odavde do Edmontona, glavnoga grada provincije Alberte, grada šampiona i glavnoga grada naftne Kanade, kapije Sjevernoga pola i grada festivala, ima jedva nešto preko 300Km.

Put se službeno nazivlje Džada Nj.V. kraljice Elizabete i dozlaboga je dosadan: ak imaš malo bolji ferarčić moš stavit ciglu (ili laptop ak ti je do stila & tehnologije!) na gas i očas posla si tamo! Ali i to je dosadno: nigdje krivine koja bi se u vožnji dala zamjetiti, uzbrdica nit za lijeka, a monumentalno monstruozne drumske krstarice samo klizu. Nekuda.

Pandurija nije sitničava no, nema nagodbe, još manje nekakvih razgovora: dobar dan gosn' mister, Vaše isprave. Ode. U tri minuta nazad: izvolite (lipi žuti „ticket“ and moje isprave), hvala najljepše. Ugodan put!

Eto, Bog me – VOLI: šta bi bilo da sam neka „finta“ pa da imam laptop! Ovako se samo cigla malo „nakerila“ pa i nije bilo baš „do daske“...

A, da, ne vozim ferarčić: na ono što tamo zovu zadnjim sjedalima nejma mjesta nit za deset kila čwarkowa i onda sav bijeli lukac moram imat na prednjem sjedalu! Ogavno! Kako malo mjesta u tako skupu autu ima...

Valjda ovo objašnjava šta i tinejdžeri i bake još uvijek vozu glomazne kamione okolo. A uredno jauču šta je gorivo dolar i četrdeset. Sjećam se toga istovjetna „folka“ iz davne '95te kada sam stiga ovdje: gorivo je bilo ISPOD 40 centi...

Interesantno je da između Kalgarija i Edmontona –a na prvi pogled- nema specijalno vidljivih razlika. Osim Sjeverne Saskečuan rijeke: veća je, dublja je i ima PRAVE brodove.

Odmah smo se pomilovali. Bez upoznavanja: bože moj, mokro je mokro, pa se još i kreće, a tako duboko i masivno! Nit primirisat onoj kalgarijanskoj Luk rijeci!

Đoni je bez pitanja izašao, uredno se protegao i krenuo niz kamenitu obalu. Rep mu je veselo plesao na toplu septembarsku vjetru i ka da sam pomislio kako mi sami anđeli nebeski šapju de, debeli, ne bidni debili, mrdni salo dva koraka niz rijeku bićeš bliže nekom moru. Morebit i oceanu...

Božanska jesen u zlatnu parku Sjeverne Saskečuan rijeke me ponijela preko prva lisja žuta na fino uzgajanoj engleskoj travi. Gore na brijegu su kreštali monumentalno oblakoderi metalno-zlatnih fasada. Pogledam okolo: odjednom NEJMA onih anđela! A htio sam pitat šta bi na sve to reka oni Bik Koji Sjedi; htio sam pomislit.., ma, kuš glavetno i SAD sa nekijem pitanjovima, nije valjda da jopet smišljaš kako ne koračat niz ovu lipu rijeku, zar ne znaš da samo u najpoštenijoj demokruciji amd slobodi i ti i ja!? SADa..,aaaaaaa...

Uell, i ovdje rijeke NIZVODNO teku,

Miluju obale svetosti vode

Što je sa Neba sišla k'o kiša

Pa će opet u Nebo

POMISLIM

O, šta ti je priroda vode

Vazda nizvodno

TEČE

Od Slobode...

A nije to Sloboda iz Tuzle. Nipošto ona iz Čmačka!!

No, sve mu to dojde na isto. Porad nekijeh razloglogova.

Izgladni se kad niz rijeku gotovo trčiš za veselim psom ovčarom i nekim iluzijama koje čwarkovi još nisu sasvim zamastili. Istom bi se moglo i malo otuširat, zasjest pa viđat šta kaže CNN & ekipa, kaćemo najzad biti slobodni od onijeh nedemokuratskijeh terorista i kolko je slobode danas odavde izvezeno na radost svijeta. Onoga tamo.

Navike su ka one 17godišnjakinje: nit cure nit žene, ma se svaki put okrenem kad mrdnu pored mene. Tako ja danas okrećem sve svoje okulare oko CNNa & ekipe. Ka da će se nešto desit. Normalno i lipo. A i oni i ja ZNAMO da su to puste sanje i naivna samoZAprevaravanja. Ja diso besmis’o… Ni to se neće mijenjat. Kasno je. Večera tek šta nije servirana.

Otel Westin je fini gracki otel koji prima i pse. Valjda sam zato –at no extra cost!- dobio posebno osigurano mjesto u njihovoj “executive” garaži… Fino, fino BogaMi: pa meni ne bi smetalo u toj garaži spavat. Jedino fali – krevet. A informativna televizija svuda. Nisam provjeravo ćanife. Da se (i tute!) NE userem ispred televizije...

U atrijumu otela (a kasnije vazda i svuda!) čim su me Uviđali, svi geknili od sreće! Drago mi, ma kakva zbunjoza, oznojio sam se od miline pa ko tražim olovku, sav sam se izgubio.., ono, mislim, na ČEMU da im dam taj moj sveti autogram, KAD – osmjesi, uzdasi, oduševljenja, MILOVANJA, milovanja čak, pa i koji poljubac pokupi – Đoni! Taj isti ovčarski reponja koji me prošeto dužinom cjela parka i nemilosrdno tražio još! Daklem, Bože, đe ti ovđe neku pravdu vidiš!? A!?! Ma, možda sam osjećajna dušica sa bezbroj onih mušica ali ŠTA sa MOJIM dostojanstvom: pa jedan pas tako glatko ispred mene!

To je garamt nemoguće i u Tuzli i u onome Čmačku!!

I zato nisam osto na otelskoj im večeri: ma neš ti mene u zapećak IZA psa! Neš i kvit! Ima i jedna sitnica koju bi trebali skupa prešutiti – naime ti oteli današnji su išli u nebesa: sve uglancano, fino, gotovo nestvarno..., ma nije šta nema čwarkova (a to nikomu ne opraštam!), već je tu neka svjecka komverencija pa okolo zuju ne samo kamare puste već i tolko gospode tuste sa svijeh strana svijeta da je čak i meni bilo neugodno strmeknuti se na oni švedski astal u mojim friškim „Costco“ farmerkama. A religija mi odavna ne dopušta kravatline i one uglancane cipelice latinski nazvane pederuše...

Napričo sam onoj mojoj kako u ovome gradu znaju da se sladu sa svakojakin kuhinjama svijeta, pa, ka, ajmo vanka vozikat se dok ne natrčemo na nešto originalno, a još brez kamara i faca i takoTOOOO.

Ona me zna i kad šutim ali, (ma, kakav ALI sad!?) kaže, teško ćemo nać restoran koji pušća pasa unutra...

Oala gušta: eto prilike da uklonim reponju sa crvena tepiha! Oma me bubreg potsjetio da to NIPOŠTO tako ne smijem reći! U momentu sam krepa, upa u paniku da šta, da kako... Pogledam kroz prozor (bili smo visoko, na 15-om katu) da mi ne vidi pogled samo, kad, nekako se zamračilo ka da će kiša.

A cijeli dan je bilo gotovo vrelo. Okrenem se i spasonosno pokažem mojoj raznježenoj pogled. Ja, pridjem bliže da bidnem komkretniji. I Undak prišapnem kako će kiša, a reponja će u autu biti sretan ki maca podno kamina.

Upalilo!

Utorak uveče, septembra rujanskoga devetoga. Od otela smo zacrtali glavnom džadom Jasper Avenue, da prostiš. Nešto ka Ilica u belom Zagreb gradu. Mantam glavušom pozamašnom amd ćelavom okolu kad ŽIVELI! Oalatipasa, a nisam ništa pio!!! Pitam malu da viđa l' nešto. Kaže šta. Ja kažem ŽIVELI, ona odvrati a da šta ti je sad...

Razglednica restorana-taverne „great Greek Italian & Serbia Food“ se more pogledat ako klikneš OVDJE. Jok, nejma zarezova zapetno komatiziranih (u javno nataknutom ovećem reklamnjaku), a niti danas nisam siguran da sam negdje vidio veću sprdačinu od trometarskoga panoa na glavnoj ulici bilo KOjojGA sela, o gradovima da i ne govorim...

Večerali smo New York steak with garlic prawns uz nešto „Periere-a“. Jok onaj perinjon ili kako ga već ispišavaju!

Sutradan sam se sjetio kako sam Josi obećao razglednicu iz Edmontona. I pošao da je kupim. Srijeda ujutro.

Vrijeme opet samo za Bogove i mene. Dobro: i Reponju. Park na samom kraju Jasper Av. Onda polako okolo. Po razglednicu.

Ima li šta jeftinije, ima li šta jednostavnije?

Ima! Puuuuno toga!!!!

Prije svega, ovdje u ovom dijelu Sjeverne Amerike, ono šta vi tamo zovete „kiosk“ prosto ne postoji. Ček!, znao sam. Zato sam i svrnuo u masivni i glomazni Shoppers Drug itd. Co. HabauTE!, sav sam se preznoijo kad sam vidio kolkački im je odjel sa razglednicama. Nakon dobrih pola sata istraživanja u doslovce masi MILIJUNA razglednica morao sam kapitulirati i potražiti nekoga da mi POMOGNE!!! Blah-blah, yade, yade, za moga rodijaka u Jevropi oćem razglednicu, poštansku vidovnicu sa nekim tipičnom sliketnom Edmontona...

NASMIJALA MI SE! U brk!!!

Nejma, bolan! Zastarlo, ne znam šta da vi rečen.., evo možda London Dugs...

Zafalim, izadjem vanka, a ono oće auto da mi odvuku! Plačem, kumukukumavčim evo mi se pas uzrujao, krepaće na suncu...

Pustu me.

Kasnije sam sazno da sam nekim slučajem POMENIJA moj Calgary, nagrabusio bi barenko 200 šuškavaca zelenijeh. Pa Vi meni recte KAKO Zagreb volide Split!

Uslijedio je razgledovnico-maraton. Ravno tri dana! Tek kad smo se kasno u petak ljubaznoj otelskoj djelatnici požalili kako je sve super samo NIKO u cijelu Edmontonu nejma edmontonskih razgledovnica polizao sam još jedan mizeran „patos“...

MASA isključivo onakvih razgledovnica koje sam tražio je visila cijelo vrijeme iza mojih leđa na samom ulazu otela. Otelska suvenirnica...

Nije mi se ona moja nasmijala i zato joj do groba FALA. Imam i opravdanje: nikad nisam bio otelski čovik, a kad sam slučajno svrnuo ki sada NASTOJAO sam ne kupovat moje „igračke“ tamo jerbo su vazda barem dvaput skuplje no u dućanu preko puta.

Ček!, izvukoh se nekako.

Razglednice su poslate zahvaljujući ljubaznoj gospoji sa recepcije otela „Marriott“... Uf, moram li i to reć!? Moj otel je u samu centru grada. I kad sam napisa šta sam ima napisat istrčo sam -BEZ Reponje- vanka. Da pošaljem razgledovnicu, a usput i zapalim koju (pušenja niti slučajnog NEMA u otelu i užoj okolici!). A „PTT“ sanduka – NIGDJE!!!

Da ne ispadnem somina na kub, svrnuo sam u obližnji „Marriott“ i odvažno, ali i ljubazno zamolio gospoju šankercu na recepciji da „to“ pošalje za mene...

Doma smo se vraćali pod toplom mjesečinom ugodne vožnje. Mojoj maloj sam u neka doba priznao kako sam se u srijedu vratio u „Živeli“. Kaže da nije nikaj primjetila (jok alkohol, jok žderanje, jok raspoloženje, jok mogući sukobi...).

E, lipa moja, kako i bi!? Nikaj se nije desilo: zapara sam tamo jer sam zapamtio kako Nokia voli čwarkove do Tokia, pa zakaj onda usred Edmontona ne bi brk omrstija sa nekom Karađorđevom šniclom? Tako sam planira...

E, ako ti, rodijak, rečen da je ona nakazna reklama na glavnoj gradskoj džadi jednog Edmontona PJESMA pjesnička kontra onoga šta sam viđo i doživJOJ unutra.., onda AKO TI JE DO GADNA MAZOHIZMA, nastavi sam „odvijati film“...

Nikoga do dva valjda Filipinca (engleski im kvaran, a ja njizin jezik nit beknit!) u cijelu restoranu. Velkački pano sa natpisom Karadjordjeva steak na stolu. Uperim prstom – to! Jok, rodijak, nejma!

...iza nas na vrlo lošu razglasu tuli Elvis sa „Suspicious mind“. Stol sa autobusni kolodvor bijelom plahtom samo šta se ne raspadne kad ga dirnem. Je, pobjego bi. Gledam: nji' su dva, a ja sam.., pa kažem daj mi šta je danas na jelovniku za ručak.

Dobijem za četir minuta požilave opančiće i kljunčiće na instant pireu i saftu od subotnjega pečenja. Podgrijano i presoljeno. Salata od još uvijek prepoznatljiva smilja i bosilja...

Trgne me moja slatka mala umilnim pitanjcem: pa šta mi prije to nisi rekao?

E, provjeravo sam da li ću to preživjeti...

Razgledovnica Kalgarija u sitne jutarnje sate je kraljevski sjela na moje umorne oči. Tamo negdje na onom brdu je moja hiža. I frižider. A čwarkowa i lukca bijela ima i okolo frižidera!

Joso, razgledovnica stiže reoplanom. Čwarkovi ostaju tamo di im je mjesto...

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

od Vlade iz Kanade.

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 09/26/08