razgledOvniCA...
...putovanje u -
stanje...
...odavde do
Edmontona, glavnoga grada provincije Alberte, grada šampiona i glavnoga
grada naftne Kanade, kapije Sjevernoga pola i grada festivala, ima jedva
nešto preko 300Km.
Put se službeno
nazivlje Džada Nj.V. kraljice Elizabete i dozlaboga je dosadan: ak imaš
malo bolji ferarčić moš stavit ciglu (ili laptop ak ti je do stila &
tehnologije!) na gas i očas posla si tamo! Ali i to je dosadno: nigdje
krivine koja bi se u vožnji dala zamjetiti, uzbrdica nit za lijeka, a
monumentalno monstruozne drumske krstarice samo klizu. Nekuda.
Pandurija nije
sitničava no, nema nagodbe, još manje nekakvih razgovora: dobar dan
gosn' mister, Vaše isprave. Ode. U tri minuta nazad: izvolite (lipi žuti
„ticket“ and moje isprave), hvala najljepše. Ugodan put!
Eto, Bog me –
VOLI: šta bi bilo da sam neka „finta“ pa da imam laptop! Ovako se samo
cigla malo „nakerila“ pa i nije bilo baš „do daske“...
A, da, ne vozim
ferarčić: na ono što tamo zovu zadnjim sjedalima nejma mjesta nit za
deset kila čwarkowa i onda sav bijeli lukac moram imat na prednjem
sjedalu! Ogavno! Kako malo mjesta u tako skupu autu ima...
Valjda ovo
objašnjava šta i tinejdžeri i bake još uvijek vozu glomazne kamione
okolo. A uredno jauču šta je gorivo dolar i četrdeset. Sjećam se toga
istovjetna „folka“ iz davne '95te kada sam stiga ovdje: gorivo je bilo
ISPOD 40 centi...
Interesantno je
da između Kalgarija i Edmontona –a na prvi pogled- nema specijalno
vidljivih razlika. Osim Sjeverne Saskečuan rijeke: veća je, dublja je i
ima PRAVE brodove.
Odmah smo se
pomilovali. Bez upoznavanja: bože moj, mokro je mokro, pa se još i
kreće, a tako duboko i masivno! Nit primirisat onoj kalgarijanskoj Luk
rijeci!
Đoni je bez
pitanja izašao, uredno se protegao i krenuo niz kamenitu obalu. Rep mu
je veselo plesao na toplu septembarsku vjetru i ka da sam pomislio kako
mi sami anđeli nebeski šapju de, debeli, ne bidni debili, mrdni salo dva
koraka niz rijeku bićeš bliže nekom moru. Morebit i oceanu...
Božanska jesen u
zlatnu parku Sjeverne Saskečuan rijeke me ponijela preko prva lisja žuta
na fino uzgajanoj engleskoj travi. Gore na brijegu su kreštali
monumentalno oblakoderi metalno-zlatnih fasada. Pogledam okolo: odjednom
NEJMA onih anđela! A htio sam pitat šta bi na sve to reka oni Bik Koji
Sjedi; htio sam pomislit.., ma, kuš glavetno i SAD sa nekijem
pitanjovima, nije valjda da jopet smišljaš kako ne koračat niz ovu lipu
rijeku, zar ne znaš da samo u najpoštenijoj demokruciji amd slobodi i ti
i ja!? SADa..,aaaaaaa...
Uell, i ovdje
rijeke NIZVODNO teku,
Miluju obale
svetosti vode
Što je sa Neba
sišla k'o kiša
Pa će opet u
Nebo
POMISLIM
O, šta ti je
priroda vode
Vazda nizvodno
TEČE
Od Slobode...
A nije to
Sloboda iz Tuzle. Nipošto ona iz Čmačka!!
No, sve mu to
dojde na isto. Porad nekijeh razloglogova.
Izgladni se kad
niz rijeku gotovo trčiš za veselim psom ovčarom i nekim iluzijama koje
čwarkovi još nisu sasvim zamastili. Istom bi se moglo i malo otuširat,
zasjest pa viđat šta kaže CNN & ekipa, kaćemo najzad biti slobodni od
onijeh nedemokuratskijeh terorista i kolko je slobode danas odavde
izvezeno na radost svijeta. Onoga tamo.
Navike su ka one 17godišnjakinje: nit cure nit žene, ma se svaki put
okrenem kad mrdnu pored mene. Tako ja danas okrećem sve svoje okulare
oko CNNa & ekipe. Ka da će se nešto desit. Normalno i lipo. A i oni i ja
ZNAMO da su to puste sanje i naivna samoZAprevaravanja. Ja diso besmis’o…
Ni to se neće mijenjat. Kasno je. Večera tek šta nije servirana.
Otel Westin je fini gracki otel koji prima i pse. Valjda sam zato
–at no extra cost!- dobio posebno osigurano mjesto u njihovoj
“executive” garaži… Fino, fino BogaMi: pa meni ne bi smetalo u toj
garaži spavat. Jedino fali – krevet. A informativna televizija svuda.
Nisam provjeravo ćanife. Da se (i tute!) NE userem ispred televizije...
U atrijumu otela
(a kasnije vazda i svuda!) čim su me Uviđali, svi geknili od sreće!
Drago mi, ma kakva zbunjoza, oznojio sam se od miline pa ko tražim
olovku, sav sam se izgubio.., ono, mislim, na ČEMU da im dam taj moj
sveti autogram, KAD – osmjesi, uzdasi, oduševljenja, MILOVANJA,
milovanja čak, pa i koji poljubac pokupi – Đoni! Taj isti ovčarski
reponja koji me prošeto dužinom cjela parka i nemilosrdno tražio još!
Daklem, Bože, đe ti ovđe neku pravdu vidiš!? A!?! Ma, možda sam
osjećajna dušica sa bezbroj onih mušica ali ŠTA sa MOJIM dostojanstvom:
pa jedan pas tako glatko ispred mene!
To je garamt
nemoguće i u Tuzli i u onome Čmačku!!
I zato nisam
osto na otelskoj im večeri: ma neš ti mene u zapećak IZA psa! Neš i
kvit! Ima i jedna sitnica koju bi trebali skupa prešutiti – naime ti
oteli današnji su išli u nebesa: sve uglancano, fino, gotovo
nestvarno..., ma nije šta nema čwarkova (a to nikomu ne opraštam!), već
je tu neka svjecka komverencija pa okolo zuju ne samo kamare puste već i
tolko gospode tuste sa svijeh strana svijeta da je čak i meni bilo
neugodno strmeknuti se na oni švedski astal u mojim friškim „Costco“
farmerkama. A religija mi odavna ne dopušta kravatline i one uglancane
cipelice latinski nazvane pederuše...
Napričo sam onoj
mojoj kako u ovome gradu znaju da se sladu sa svakojakin kuhinjama
svijeta, pa, ka, ajmo vanka vozikat se dok ne natrčemo na nešto
originalno, a još brez kamara i faca i takoTOOOO.
Ona me zna i kad
šutim ali, (ma, kakav ALI sad!?) kaže, teško ćemo nać restoran koji
pušća pasa unutra...
Oala gušta: eto
prilike da uklonim reponju sa crvena tepiha! Oma me bubreg
potsjetio da to NIPOŠTO tako ne smijem reći! U momentu sam krepa, upa u
paniku da šta, da kako... Pogledam kroz prozor (bili smo visoko, na
15-om katu) da mi ne vidi pogled samo, kad, nekako se zamračilo ka da će
kiša.
A cijeli dan je
bilo gotovo vrelo. Okrenem se i spasonosno pokažem mojoj raznježenoj
pogled. Ja, pridjem bliže da bidnem komkretniji. I Undak prišapnem kako
će kiša, a reponja će u autu biti sretan ki maca podno kamina.
Upalilo!
Utorak uveče,
septembra rujanskoga devetoga. Od otela smo zacrtali glavnom džadom
Jasper Avenue, da prostiš. Nešto ka Ilica u belom Zagreb gradu. Mantam
glavušom pozamašnom amd ćelavom okolu kad
ŽIVELI!
Oalatipasa, a nisam ništa pio!!! Pitam malu da viđa l' nešto. Kaže šta.
Ja kažem ŽIVELI, ona odvrati a da šta ti je sad...
Razglednica
restorana-taverne „great Greek Italian & Serbia Food“ se more pogledat
ako klikneš OVDJE.
Jok, nejma zarezova zapetno komatiziranih (u javno nataknutom ovećem
reklamnjaku), a niti danas nisam siguran da sam negdje vidio veću
sprdačinu od trometarskoga panoa na glavnoj ulici bilo KOjojGA sela, o
gradovima da i ne govorim...
Večerali smo
New York steak with garlic prawns uz nešto „Periere-a“. Jok onaj
perinjon ili kako ga već ispišavaju!
Sutradan sam se
sjetio kako sam Josi obećao razglednicu iz Edmontona. I pošao da je
kupim. Srijeda ujutro.
Vrijeme opet
samo za Bogove i mene. Dobro: i Reponju. Park na samom kraju Jasper Av.
Onda polako okolo. Po razglednicu.
Ima li šta
jeftinije, ima li šta jednostavnije?
Ima! Puuuuno
toga!!!!
Prije svega,
ovdje u ovom dijelu Sjeverne Amerike, ono šta vi tamo zovete „kiosk“
prosto ne postoji. Ček!, znao sam. Zato sam i svrnuo u masivni i
glomazni Shoppers Drug itd. Co. HabauTE!, sav sam se preznoijo kad sam
vidio kolkački im je odjel sa razglednicama. Nakon dobrih pola sata
istraživanja u doslovce masi MILIJUNA razglednica morao sam kapitulirati
i potražiti nekoga da mi POMOGNE!!! Blah-blah, yade, yade, za moga
rodijaka u Jevropi oćem razglednicu, poštansku vidovnicu sa nekim
tipičnom sliketnom Edmontona...
NASMIJALA MI SE!
U brk!!!
Nejma, bolan!
Zastarlo, ne znam šta da vi rečen.., evo možda London Dugs...
Zafalim, izadjem
vanka, a ono oće auto da mi odvuku! Plačem, kumukukumavčim evo mi se pas
uzrujao, krepaće na suncu...
Pustu me.
Kasnije sam
sazno da sam nekim slučajem POMENIJA moj Calgary, nagrabusio bi barenko
200 šuškavaca zelenijeh. Pa Vi meni recte KAKO Zagreb volide Split!
Uslijedio je
razgledovnico-maraton. Ravno tri dana! Tek kad smo se kasno u petak
ljubaznoj otelskoj djelatnici požalili kako je sve super samo NIKO u
cijelu Edmontonu nejma edmontonskih razgledovnica polizao sam još jedan
mizeran „patos“...
MASA isključivo
onakvih razgledovnica koje sam tražio je visila cijelo vrijeme iza mojih
leđa na samom ulazu otela. Otelska suvenirnica...
Nije mi se ona
moja nasmijala i zato joj do groba FALA. Imam i opravdanje: nikad nisam
bio otelski čovik, a kad sam slučajno svrnuo ki sada NASTOJAO sam ne
kupovat moje „igračke“ tamo jerbo su vazda barem dvaput skuplje no u
dućanu preko puta.
Ček!, izvukoh se
nekako.
Razglednice su
poslate zahvaljujući ljubaznoj gospoji sa recepcije otela „Marriott“...
Uf, moram li i to reć!? Moj otel je u samu centru grada. I kad sam
napisa šta sam ima napisat istrčo sam -BEZ Reponje- vanka. Da pošaljem
razgledovnicu, a usput i zapalim koju (pušenja niti slučajnog NEMA u
otelu i užoj okolici!). A „PTT“ sanduka – NIGDJE!!!
Da ne ispadnem
somina na kub, svrnuo sam u obližnji „Marriott“ i odvažno, ali i
ljubazno zamolio gospoju šankercu na recepciji da „to“ pošalje za
mene...
Doma smo se
vraćali pod toplom mjesečinom ugodne vožnje. Mojoj maloj sam u neka doba
priznao kako sam se u srijedu vratio u „Živeli“. Kaže da nije nikaj
primjetila (jok alkohol, jok žderanje, jok raspoloženje, jok mogući
sukobi...).
E, lipa moja,
kako i bi!? Nikaj se nije desilo: zapara sam tamo jer sam zapamtio kako
Nokia voli čwarkove do Tokia, pa zakaj onda usred Edmontona ne bi brk
omrstija sa nekom Karađorđevom šniclom? Tako sam planira...
E, ako ti,
rodijak, rečen da je ona nakazna reklama na glavnoj gradskoj džadi
jednog Edmontona PJESMA pjesnička kontra onoga šta sam viđo i doživJOJ
unutra.., onda AKO TI JE DO GADNA MAZOHIZMA, nastavi sam „odvijati
film“...
Nikoga do dva
valjda Filipinca (engleski im kvaran, a ja njizin jezik nit beknit!) u
cijelu restoranu. Velkački pano sa natpisom Karadjordjeva steak
na stolu. Uperim prstom – to! Jok, rodijak, nejma!
...iza nas na
vrlo lošu razglasu tuli Elvis sa „Suspicious mind“. Stol sa
autobusni kolodvor bijelom plahtom samo šta se ne raspadne kad ga
dirnem. Je, pobjego bi. Gledam: nji' su dva, a ja sam.., pa kažem daj mi
šta je danas na jelovniku za ručak.
Dobijem za četir
minuta požilave opančiće i kljunčiće na instant pireu i saftu od
subotnjega pečenja. Podgrijano i presoljeno. Salata od još uvijek
prepoznatljiva smilja i bosilja...
Trgne me moja
slatka mala umilnim pitanjcem: pa šta mi prije to nisi rekao?
E, provjeravo
sam da li ću to preživjeti...
Razgledovnica
Kalgarija u sitne jutarnje sate je kraljevski sjela na moje umorne oči.
Tamo negdje na onom brdu je moja hiža. I frižider. A čwarkowa i lukca
bijela ima i okolo frižidera!
Joso,
razgledovnica stiže reoplanom. Čwarkovi ostaju tamo di im je mjesto...
Kao i vazda prije,
uz najiskrenije pozdrave
od Vlade iz
Kanade.