Vladin rođendan 2007.

konverzija kontraverzije: prodati, zašto učiti!

...issukAO sam ISSUK i – sve and svako OMA pobjegli od mene! Nikuj neće u swesvemirsky egoMonizam! Skroman, demokuratski and - po samodeklaraciji - NORMALAN svijet OMA ubaciJOJ treću u rikverc, gas do daske i – sve isparilo; njanci bakterije nejma dva kontinenta u mojoj blizini.

Ajme judi čak se i extra čwarkojed tome ne može obradovati: nije mala stvar kad baš SVI zbrišu, nestanu, ispare.

A Undak pogledam statistike ove stranice i vidim da moje Umnjačke zapisove NIKO ne čita! Da mi nije ono malo Originalnih Individualaca još bi me moj „hoster“ dodatno financijski oglobio za zagađivanje cyber-space-a!!!!!

Eto dokleN je došlo.

Odbacio sam čwarke. Od muke. Cijelo dopodne...

A onda je došla ona moja i OHLALALALA!, darling, danas ti je rođendan!

Čaga, ba!?

A kad me nešto preko zeleno-plava lica PROBUDILO moja darling mi je objasnila kako se sjetila mog rođendana jerbo nije zapamtila da je naš NAVEČE pun frižider ujutro osvanuo u istom, punom sra.., ovaj, stanju.

Okrutne su ženske! Monstruozno OKRUTNE!

Nisam slovca beknija: došao je i taj dan kada bi i običniji jednoćelijski organizam ŠUTKE zaključio: DEFINITIVNO sam ostario, evo već neki tamo arheolozi kucaju na moja vrata...

A neću im otvoriti. Neka malo kopaju: nagomilo sam ja smeća. I to ne samo na vratima.

E, sad je trebalo pogledat u ogledalo i odlučit: da li plakati i od tuge se ublokati OLI oma stvar riješiti nekim samopucom.., a onda mi je sinulo još originalnije: ta ko je od naša svijeta ikad A SAM SEBE haraKIRnuo!?

Nije mi trebalo crtati kako bi takav erojski fakt, samofakat ili samo akat itno dospio i do televizije i do radija. UoMmmm! Opako...

Onda me strefilo da će moja mala ipak -ka uvik, šta pitaš!?- ostat tu da sama čisti poluprovarene (jerbo ja ne žvaćem kad jedem /gubitak vremena, čist!/, to se kod mene može opisat ki INHALIRANJE objekata koji su inače preHranljivi) čwarke i druge tekućine oslobođene harakiranjem mojega nikako omanjega trbuja...

Hmmm, šta sad!?

Jest, ozbiljno sam se zamislio. A onda i OBRADOVAO: pa ja ne moram krepat ako sam taki debeli, nesposobni and tumpavi: dovoljno je da se polijem ka benzinom i doli u centru grada grko zaplačem nad sudbinom našijeh junakova (sjevernoAmeričkih) koje Talibanovi dušmanski progonu. Katastarski po njiovoj zemlji.

A onda će se i neki ljudi počet približavat meni. Garant vatrogasci, psihijatri, policija i pokoji lokalni naunarčić željan da mu se ime najzad pojavi na kratkom filmskom klipu koji će prijeći županijske granice, a možda dospjeti i na onaj tamo „jubito“...

ISSUKao sam sve o sebi. Nemoj ovo gore čitat ponovo. Nikad!

A ja Marića iščitavam i opet ki da pojma nemam: treba biti Velika Duša i Srce i Mozak i Balans i Ljudska Kontrola pa da ti jedan Marić cili Život pokrene... Na pučine di lučke ograde i vonja NIJE...

Na moju adresu nerijetko pristižu originalni radovi iz cijeloga svijeta. Jest, HVALIM SE NA SVA USTA i koliko god interneta mogu u to upregnuti!

Koncem maja prošle godine stigla mi je knjiga sa posvetom autora. „Ledenjak iznad Lake Louise“. Bio sam mjesec dana najuobraženija figura na Divljem Zapadu! Pa MENI je Autor te knjige, veliki i jedinstveni mag pisane riječi, trostruki nomenee za samu Nobelovu, On je MENI poslao svoju knjigu sa svojeručno napisanom posvetom!!!

Govorim o gosparu Zlatku Tomičiću.

Bio je u Kanadi koncem osamdesetih i nešto od svega toga zapisao u pomenutoj knjizi.

Ja još uvijek ne vjerujem sebi šta sam tu pročitao. Onda sam za Vladin Rođendan odlučio publicirati Sestrinsko Slovo o Anti Miletiću, Hrvatskom javnom radniku (kako Ga je Sestra mu okarakterizirala) koji je živio samo 50-tak ljeta, a njegovo djelo će nadživjeti sve nas. Prije no prosudite, umoljavam Vas – pročitajte cijeli, do zadnjeg slova originalni, sestrin govor na Antinu grobu....

HVALA! 

Ante Miletić

Hrvatski javni radnik

(Zagreb, 1933 – Hamilton, 1983)

Anthony, Ante, Tony, sinko, braco...

Rodio se 17-tog siječnja1933-će u Zagrebu; kršten u crkvi Sv. Marka na Gornjem Gradu.

Od rane mladosti pokazivao je inklinaciju i talenat za pisanje. Već kao dječak od 12 godina osnovao je vlastite zidne novine u stanarskoj kući naše bake u Zagrebu. Bila sam 10 godina kada sam ilustrirala prve Antine članke, dok je on bio glavni urednik, pisac i reporter. Tada je uhvatio klicu novinarstva, koja ga nije napustila sve do njegove prerane smrti.Uvijek se je smatrao analitičarom i reporterom, kome je bila ne samo želja, već i dužnost, da piše.

Pohađao je IV. Mušku gimnaziju, i još prije nego je maturirao, napisao je jedan scenarij za dugometražni film, kojega je uspješno plasirao kod „Jadran Film-a“ u Zagrebu. Njegov talent je bio očit, no on nije pitomo ostao unutar sigurnih granica uobičajenog pisanja, već je smatrao svojom hrvatskom i izvjestiteljskom dužnošću da piše o svakidašnjem životu Hrvata svoje okoline, u tim prvim trzavim godinama komunizma.

Svoja najbolnija opažanja povjeravao je tek svome dnevniku, kojega je milicija, nakon povjerljivog razgovora s jednim Antinim „prijateljem“, užurbano tražila prilikom premetačine naše kuće. Ante je planirao upotrijebiti taj materijal za knjigu, koju bi izdao u Kanadi. Našavši dnevnik, „prijatelji naroda“ su ga uspostavili kao glavnog optužitelja mladog Ante, koji je tek navršio 19-tu godinu života.

Nakon deset mjeseci u Petrinjskoj ulici, gdje nije vidio sunce to cijelo vrijeme i gdje ga obitelj skoro nije prepoznala, jer je izgledao kao voštana figura – bio je osuđen na 8 godina zatvora u Staroj Gradišci.

Od rođenja je bio kanadski državljanin, jer nam je otac bio rođen u Kanadi, no to mu Jugoslavija nije priznavala, dok god je na njenom teritoriju, s koga ga nije htjela legalno otpustiti, a nakon nekoliko pokušaja.

Kanadske novine su spomenule slučaj njihoovog mladog državljana zatvorenog u Jugoslaviji, a za „zločin“ reportiranja u svoj vlastiti dnevnik. Jugoslavenske novine su također spomenule Antu, i po riječima Antinog suca Broza (Titovog bratića!) „...možda je osuda teška, ali treba se od Miletićevog slučaja učiniti primjer, opomena drugima...“

Nitko nije htio da se zaista zauzme i moguće kompromitira... nitko osim majke Ane, koja je preplavila Petrinjsku s molbama, te je Ante konačno oslobođen nakon 3 i pol godine logora, od čega je polovicu vremena sproveo u samici, zbog nepokorenosti komunističkom tlačitelju.

U kolovozu 1956-te uspije preći preko granice u Italiju, premda s ranom na leđima, gdje se je očesalo tane jugoslovenskog graničara. Ante se je zakleo biti slobodan ili biti mrtav!

Konačno je bio slobodan!

Slobodan da piše! Da živi, da promatra i izvješćuje!

Da se sjeća i zubima škripa!

No, u tu slobodu donio je u sebi i klicu bolesti, koja ga je koštala života u najljepšim godinama. U zatvoru imao je tri puta žuticu, no kao političkom zatvoreniku uskraćena mu je bila liječnička pomoć, tako da se je jedva živ izvukao iz trećeg napadaja žutice.

Posljedica na jetri je bila smrtonosna...!

Ante stiže u Kanadu 1956-te godine, lahko dobivši pasoš u Italiji kao kanadski državljan. Smjesti se u Hamiltonu, gdje osta sve do smrti.

Radio je kao radnik u čeličani, te na građevinama, kao berač duhana, instalater uređaja za grijanje i hlađenje, razvozio kamionom ulje, pa i trgovao kobasicama i kućama, koječime, „...samo nikada savješću!“ (Ante).

I uz sve to uvijek je pisao. I čitao! Požudno čitao, učio, studirao sve što je mogao naći o povijesti, o zakonu, o politici i literaturi.

Veliki ljubitelj klasične glazbe; trebao je čuti tek par nota, već je znao prepoznati i skladbu i skladatelja, te gdje i kada je ta skladba nastala. Kao mladi gimnazijlaci zajedno smo statirali u Hrvatskom Zagrebačkom Kazalištu, u operi, baletu i drami. Kada bi zaradio posebno koji dinar ispražnjujući željezničke vagone, ili bi kupio knjigu u antikvarijetu ili kartu za koncert.

Našavši se u novoj domovini Kanadi, njegova ljubav prema novinarstvu se je razbuktala i Ante snuje podružnicu „Hrvatskog Književnog Lista“, koja je uvažala i rasparčavala te popularne hrvatske novine. Uspostavlja vezu sa Zlatkom Tomičićem i ujedno time uspostavlja neophodno potrebnu mu vezu sa domovinom Hrvatskom, za kojom tuguje bez utjehe...!

Politički život emigracije ga razočarava; pokušavao je da bude dio tog trzajućeg, bezobličnog bića, koje plače za slobodnom domovinom kao i on. 1973-će odlazi u London kao tajnik Svjetskog Kongresa HSS-a. Također je izabran za predsjednika mjesne organizacije u Hamiltonu.

Vrlo ga je zabrinjavalo nepravilno upotrebljavanje hrvatskoga jezika, a još više neupotreba istoga u hrvatskim obiteljima. Htio je da novi naraštaj Hrvata poznaje i ljubi svoj jezik i svoju bogatu kulturu, te je sam započeo pola satni televizijski program na hrvatskom jeziku 1977-te, koga je i sam financirao i vjerno njegovao sve do smrti. Hvalim Bogu da je iza njega ostao veliki broj snimljenih programa, koji su zajedno sa velikim brojem Antinih knjiga i ploča pohranjeni u Hrvatskom Etničkom Institutu u Chicago-u.

Kratko vrijeme djeluje kao glavni urednik „Hrvatskog Glasa“, što mu je bilo ostvarenje davnoga sna. Iza toga pridružuje se radnoj zajednici „Poruke“, koju potpomaže idealno i materijalno. Afirmirali smo se na polju crtanog filma, gdje je Ante uporno radio na distribuciji naših filmova, jedan od kojih donaša prvu nagradu na Internacionalnom Filmskom Festivalu u Švicarskoj, 1976-te.

Ante je bio pun nade za budućnost svoju i svoje domovine, no katkada je teško doživljavao osobna razočaranja u ljudima, koje je smatrao prijateljima i braćom Hrvatima: Živio je na visokom moralnom standardu i nije očekivao ništa manje od drugih. Njegovoj idealističkoj duši, koja je bezgranično ljubila hrvatsku si grudu i idealizirala svako ljudsko biće, nije bilo prihvatljivo da po koji stvor ni ne žudi za osobnim rastom i prosvjetljenošću istim žarom, kojim žudi za slobodnom domovinom. Doživio je bolnih uvreda, no i kada mu je srce pucalo od razočaranja i boli, svoju braću Hrvate i Hrvatsku ljubio je do zadnjega daha!

Zadnji dan Antinog života na ovoj zemlji, čitala sam mu psalme iz Svetoga Pisma, te „Zvonimirovu lađu“, „Pjesmu Zagrebu“ i –Uh!– prepoznao je Zagreb... njegovo upalo, bezizražajno lice se je preobrazilo od sreće i miline, smješak mu se prelio po licu, oči su mu gledale, majci i meni, nevidljive anđele. Koji su ga dočekali tamo negdje...

...kod Crkve Svetog Marka.....!

Marija Miletić-Dail

(sestra)

...ja sam, svaki put, bio doslovce "nokautiran" ovim detaljima o Čovjeku za kojega sam saznao SASVIM SLUČAJNO da je ikada i postojao...

UVJEREN sam kako će bar neko prepoznati suicidalnu i brutalnu uskogrudnost koja nas je lišila i smisla i osjećaja za sve ono u šta se kunemo.

Nema ništa lošega u radu, novcima, politici ALI sve to postaje NAŠA OSOBNA grobnica ukoliko zaboravimo KAKO smo stigli gdje smo.

Režanje i osvete su apsolutno karakteristike inferiornih i zatucanih. Odatle do nove krvi i razora nije nit' pedalj, nit' sekunda...

Plemeniti žive vječno jer se nisu iživljavali niti na svojemu, a još manje tuđim životima! Oni su mukotrpno gradili s ljubavlju i ponosom. Zato, i kad im tijela ovozemaljska odustanu, oni postaju prisutniji, nekako življi...

Eto, tako sam i ja "progledao" iz dugogodišnje depresije čitajući o Anti Miletiću i njegovom nepokolebljivom duhu!

Posebna zahvala gđi. Miletić-Dail, g.B.J. Thommanu i g. Zlatku Tomičiću!

Kao i vazda prije,