SIROTINJA

...anatomija anemije sa anemijom anatomije...

...u Kalgari se doselila jedna fina gospoja. Ima tomu četir-pet ljeta unazad. Ama baš gospoja i to svjetska po svakom mjerilu i gledanju. Stil, način, lipota ki začin, a povrh svega razumna, poslovna, prodorna.., ma Bože moj, nikakvu joj manu nisam mogao naći! Dok joj – kao „stari“ kalgarijanac nisam ponudio da odemo kod lokalnog Cadillac-a na kaviar, ostale delicije i da se malo provozamo u zadnjem modelu Cadillac XLR-a.

Dobro, mali, vidim da ti je ego veći od Dinare, a za to platiti trebaju ti džepovi veći od Karpata!

E, lipa moja Nena, drago mi kako si primjetila da mi je taj neki VEĆI od Dinare! Ajmo doli, ne treba nam nit „k“ od Karpata jerbo je sve MUKTE!

Ajme, lud li je!, okrenula se svome mužu za pomoć da, valjda, NEKAKO zaustavi tu suicidalnu ego-manijačinu od izgubljenika.

On se ljubazno i krvoločno umilno nasmješio i „prebacio lopticu“ na „servisera“ – mene: da KAKO ćemo čovjeka odbiti kada nam nudi kavijar & Cadillac!?!

Je, desilo se – prekrasno prijepodne. Na vrlo visokoj nozi.

Nakon umilna iskustva počela su i pitanja: a da kako, ma otkuda, ja to sve znam!?!

Nije mi se objašnjavalo: prasac u meni je groktao jer sam još primjetio da je onaj sjajni „francuski pjenušac“ (naime tako piše na jelovniku, a svi automatski glasno ponavljaju) bio sasvim solidna „vodica“. Ruske proizvodnje...

Nije mi se objašnjavalo: umna pitanja zahtjevaju vrlo umne odgovore. Otkud to meni u blaženom stanju preživačkome? Dobro, ako baš hoćeš „do daske“ pošteno: pa svako ko me jednom vidio ZNA da ja NISAM umnjak! Eto, jes l' sad sretan? A?

A pitanja nisu stajala: čak na neki način sa divljenjem i istraživačkom radoznalošću. Ono, ako znaš ovo, OVOLIKO i MUKTE, ma, nije da nemaš još takvoga BAREM JEDNOGA „keca u rukavu“.., ajde, hajde, srećo pomasna, daj gukni pa da odmah „zaplivamo“...

Šta da ti kažem, rodijače čitateljski, a? Godi popularnost. A tek na moje kavijarsko blaženstvo na ruskom pjenušcu za koji svi govore kako je „tako autentično fransucski“...

I – „odapeo“ sam: volite avione?

Razočarala se ekipa: da, avione! Koja ti je to sad „surutka“?! Bljak!!!

Kad je oluja razočarenja glasna prošla fino sam objasnio: fini, mali avioni do maksimalno dvadesetak udobnih fotelja. Sa „multispot“ vibratorima, grijačima, interentom, slušalicama, pa čak i 3D očalama..,

SKUPO, STRATOSFERA, NE POMINJI!, prekunuli su me u glas...

...kad se stišalo uljudno sam ih podsjetio na upravo konzumirani Cadillac happening i lijeno dodao kako je Calgary (ovo je bilo prije dvije godine!) u sred ekonomskoga buma, te da sukladno broju stanovnika NIKO na planeti ne prodaje/kupuje više privatnih aviona ove sezone.

Uslijedilo je „bombardiranje“ pitanja, potpitanja i dubiozna istraživanja. Na kraju sam MORAO zaustaviti auto i objasniti KAKO JA ZNAM misteriju Cadillac-a i kavijara: naime u SVIM lokalnim novinama su ogromne reklame na kojima Cadillac lokalnom pučanstvu svake subote nudi „kušavanje“ nečega posebnoga, a svake prve subote u mjesecu na jelovniku je pjenušac i kavijar.

Da, i lokalne radio i TV stanice su prekrcane tim istim pozivima, oglasima, reklamama.., sa svim pripadajućim detaljima.

„Diskusija“ je nekako, udavljena, izdahnula. Da, koji turac se sad tu „pušeš“ debeli debilčino. To NIJE rečeno riječima, čak nit slovom ali, ja sam to udisao duboko u koštanu srž. Svoju. U neizrečenom „dodatku“ je pisalo: da radiš onda to ne bi čitao, gledao i nama „popovao“...

Na rastanku su me pozvali na večeru, slijedećeg vikenda. Rekao sam im da radim.

Ma, kojega vraga TI RADIŠ!?, pa ti samo sjediš i zujkaš po tipkovnici!

Je, to se možda negdje ne zove rad, a i briga me za to, no ima ozbiljnih firmi i pojedinaca koje mi plate novac za ovo gorivo šta mi treba do Cadillac-a...

Aj, ne zajebaji, dođi i kvit!

Nisam došao. NIKADA VIŠE.

A VOLIM i POŠTUJEM te ljudine i danas.

Moja je nesreća šta su oni za svoje treće auto odabrali i kupili baš bijela classic Cadillac-a. Ispalo je da ja SVAKI PUT (u bilo kojem –kon-tekstu) kad pomenem Cadillac-a nekako zahebajem i „pucam“ po tim divnim ljudima!

NIKADA ni to nisam pokušao objasniti.

Nije da je nemoguće, ali jest besmisleno: opet će ispast da ja „tamo nešto čitam“ pa onda uvlačim svijet u misterije. I filozofiju. Drvenu.

Ja sam za njih ostao minsko polje. Oni su meni – sjećanje na budućnost.

Šta ti je (i super skupo rafinirana!) tehnologija: i od premasnih i od preuglađenih jednako, JEDNIM POTEZOM učini – sirotinju. Nekakvu. Ali – STVARNU...

Ovo je bilo gotovo u detalj stvarno. I vrlo, vrlo personalno...

Onda sam se sjetio Mare.

Imala je dvoje mršunjave djece i stalno barem neku koščicu slomljenu. A vazda je radila. Cijeli dan. Bilo je to 1971, a i druge i.., poslije se ne sjećam tako bistro...

Selo moje na sjeveru Bosne. Marina kuća od „opleta“ i nepečenih cigli nije bila niti za smetišta, a ipak je, njenim suzama i znojem uzdizana svakog dana do – svetišta. Onda se pojavljivao njen pijani muž i kuću pretvarao u klaonicu: niko iz sela se ne može sjetiti kada je on došao kući a da bijeli dovratak i prag nisu bili u krvi. Marinoj, uglavnom: ona je svojim slomljenim tijelom do zadnjeg trunka svijesti stajala ispred toga monstruma. Da djeca bar prežive. Ona je znala da se krvolok neće povući u svoje alkoholne „izlete“ po okolnim selima dok i djeca BAREM ne prokrvare...

Kada se osvjesti, obično oko 11, 12 uveče, on je već par sati bio daleko od kuće – trčala je na susjedov bunar da donese svježe hladne vode i opere djeci krv sa lica, provjeri je li šta slomljeno...

...kada bi se uvjerila da ništa nije slomljeno, da rane ne krvare, polagala bi sinove na jedinu slamaricu položenu na zemljani pod i nastojala ih uspavati. Čim bi uočila da su počeli ravnomjerno disati skočila bi da nađe stari pocjepani „ceker“ i pravac uz put. Da nabere koprive, gorčice i kojih već jestivih trava...

Brašna, domaćega, kuruznoga, je vazda imala bar dvije-tri šake. Koliko stane u džepove rastrošnoga „vertuna“. Kad radi. Dolje na ekonomiji. Ili kod bolje stojećih seljaka.

I onda se vrati sa travkama. Raskrvavljenih ruku. U mraku ih je mrklu napipavala i čupala tek tiho Boga moleći da ne „natrči“ na neku guju. A tek miša!, toga se plašila više od onoga njena zlotvora...

Ipak, i ove noći košara trave iz seoskih živica je stigla na trošan stol sklepan od tvrde bukove daske iz susjedova plota. Stavila je lonac na onu stražarsku peć (opet je morala na susjedov bunar) i žurno počela pod svijećom prebirati one travke...

Kako se momenat svježa obroka bližio njoj se snaga vraćala, kao da je zora škiljila sa Kule, a ona gotovo potrčala da probudi djecu. Onda je u šoku – stala. Kao da sebi nije povjerovala.

Tiho je pognula glavu i pošla u najdalji kut, klekla, leđa okrenula svijeći i već gotovu obroku. Sklopila dlanove. I oči.

...Bože, Bože sveti i milostivi. Tebi, Tebi HVALA. HVALA, Bože.

Mara iz mojega sela NIJE izmišljena!

A da jest, TREBALO bi je izmisliti: taj duh koji svome krvoloku oprosti i svome tijelu ne dopusti da se pobuni pred starhom, boli, iznemoglosti. Valjda da djeci nekako obrok priskrbi. I onda oko šest, šest i trideset ujutro najkasnije povede „ojkaču“ između dugih redova neokopanih kukuruza. Tuđih. SVAKAKO tuđih...

...a ona ih je SVAKI voljela kao svoje. Unatoč nikakvoj dnevnici, UNATOČ nebrojenim dnevnicama NEPLAĆENIM...

Slučajno sam, švrljajući internetom, pronašao njena starijega sina. Prije neki dan. Ne bih o detaljima. Nisam smogao snage o njemu baš sve pročitati...

...prepoznao sam onaj iskonski Veliki Duh Mare i.., i, MA, JEBIGA!!, „piškio“ sam...

..nikako nesretan, jebo te kadilak!

...“pišo sam“ i to je to. Otkud bi sad mogao objasniti, jer me, eto „spopalo“ i – „pišao“ sam. Zbog NEČEGA.

Palo mi na pamet da – računam: '71. Mara je imala barem 25, a bila je premlaćena za 65! Ne vjerujem da je tijelo ostalo na nogama, pa NEĆU zvati njena sina da mi kaže kako Veliki Duh Mare, MAME nema tijela više, nema prsta i laktova za seoske živice u gluve noći do krvi isprebijane...

Ajmo, nejma više ovoga: PROBUDITE SE! To je samo kompjutor pred očima Vašim!

A ja sam u Klagariju.

Nema koji dan prije sam bio u jednom povelkačkom i blistavom Edmontonu. Onda sam prošloga tjedna pregledavao slike i filmove. Sa svečane večere. Bila je to svjetska konferencija kontra nasilja u obitelji. Koja je, po njima posljedica sirotinje...

Žderali smo u edmontonijanskim prvokategornicima. „Ubolo“ me šta sam otkrio kako sam sjedio za istim stolom sa unukom Mahatme Gandija. Da, onoga PRAVOGA Mahatme!!!

Nije čovac predebeo. Ali je na njemu nakita i roleksa za jedno dva milijuna onih Marinih „šeperuša“. Ne bih o detaljima kako mu je pratnja „opremljena“. Valjda sve kontra sirotinje i nasilja.

Te noći NISAM spavao. „Misteriju“ mi je uveselio moj turski ovčar Đoni reponja. Išli smo se, gotovo do jutra, šetati uz meni tako duboko dragu North Saskechwan River. Sutradan sam pobjegao sa večere u luksuznu hotelu. Ravno kod Srbina u restoran „Živeli“.

Tamo su me dočekali – Filipinci i tuga s juga.

Prihvatio sam poziv da za dvije godine u Beču eventualno opet sretnem gandijeva unuka. Na toj svjetskoj konferenciji o nasilju u obitelji. Koje je, kako svi „zuje“ posljedica – sirotinje.

Ovdje sam stao, frižider svoj pohadjao i za kraj ove priče okružio se slasnim čwarcima kaubojske proizvodnje: ko je sirotinja?!, a...

Čwarci su se u mojem selu nazivali ŽMARE, a ljudi bez karektera i vjere – FUKARE. Ostalo se „premaže“ kadilacima i svjetskim konferencijama kontra sirotinje. One iste sirotinje koja ničiju milost nije tražila do Božiju...

Doista šta je, ko je sirotinja...

P.S.

Ako me sretnete kod lokalnog Cadillac-a na kavijaru, opalite me po glavi. Vrećom masnijeh čwarkova. Kad god, ko god... 

Kao i vazda prije,