(S)mUčkwarnina...

..."MUČNINA" je -ZAhvaljujući jednom umnom pokojniku- nešto SASVIM drugo...

...kada sam, onomad (a ima tomu barenko PET ljeta), jednom ovdašnjem Srbinu na polasku za hvarsko ljetovanje SPOMENUO ljepote mjaujija and ostalih havajajcova čovik se OZBILJNO iznenadJOJ a šta ja to NJEMU imam klepetat oko NJEGOVA ljetovanja...

Oma sam rekel kako sam baš sinoć večerava sa jednom finom familijom šta se tek vratla sa havajajcova i kako su bili tolko oduševljeni da su tamo i kuću kupili. Sad se i on malo ne samo iznenadJOJ već i zainteresira. Bože moj, novci su novci...

Opričam mu lijepo šta sam čuo i kako je bilo.

Uzbudjeno mi postavi dva-tri milijuna potpitanja. Uglavnom besmislenih. Recimo kolko u toj kući ima ćanifa? Ma, BogaTI!, i sve radi.., a imaju l' zavjese ili škure?, vidi, ma nemoj!, a kolko drveća ima u dvorišću...

...i, kada sam već pomislio da neću živ iz ovega žrvnja, moj dragi Srbin me zagrli i propjeva turbojaranski aj ti meni, rođak, popi jednu! Hebo havajajce i njizne kuće niđe nema raja ki kod nas!

A, šta ja znam, nekako mi se omaklo: a, lipi moj, KAD je Romanija RAJ bila!?

Ki da me nije čuo: niđe raja ki kod NAS; mala, daj toga komunjaru (Heineken)!!!

...i onda je TEK POČELA oduža „nastava“ kako i šta je KOD NAS em bolje, em poštenije, em samo da nije bilo toga stranja...

Upitnem ga a da l' on to zbori o stranju ka satiranju, morebitno i međusobnom...

A, kaki s' ti čoek, OMAKLO mi se, šćedo reć STANJA...

Danas, bar pet ljeta kasnije ja pišem mUčkwarninu: je, ovo se desilo, a na kraju večeri u same sitne sate sam mu „bocnuo“ entuzijazam (čisto jerbo sam JA takav): eto, sad će i „čede“ sa havajajca (a ne samo iz Kanade i Srbije!) za tobom na Hvar, a ja osta ovdi na divljomu zapadu!

Pogleda me ka Ilija Gromovnik i već sledećeg sekunda ki sliku - Vase Pelagića. Sasvim ljubazno je zapjevušiJOJ: e, rođak, kuj plati taj i klati! Hebe se meni kako se država zovede, što može biti PLAĆENO MENI JE SUĐENO!

Kad se vratio iz Hrvatske donio mi privjesak za ključeve. Kaže: rvacki proizvod, a čaplje znam da ne voliš.

Ovaj put nismo išli na piće. A jesam se uljudno zahvalio. I nikad ga više vidio mada mi i danas stanuje tu negdje u susjedstvu...

Kad je, prije neki dan, POTVRĐENO ko je sve ljetova na rvacku Jadranu, sjetio sam se gorepomenute „epizode“. Nikako nisam poželio ikoga oli išta vrijeđati ALI, mislim da sam KONAČNO naučio, kako je PROSTITUCIJA pragmatična realnost vazda dubljem džepu naklonjena: oni koji nemaju dovoljno da plate mogu i lajati. Tiho, tiho stanje, tihovanje. Preporuka za „desanke“ i „džepni bilijar“ NIJE NUŽNA jerbo je to vjekovna tradicija, sadašnjost and budućnost ovijeh potonjijeh...

Waterton je doslovni raj na zemlji. Glaciarni park na granici Kanade i USA nekih 300tinjak kilometara od bijela Kalgarija grada. Tu odlazim na specijalne Molitve ZA Život. I koliko god bilo PONEKAD i opasno i naporno putovat, čim ugledam one planine, ledenjake i jezera ODJEDNOM postajem najsnažniji i najzdraviji čovjek kojega je ikada ova planeta znala! Godinama sam se trudio do bola i besmisla da odaberem najbolje društvo koje mogu za taj „Hadž“. Ono, ako ste već u Rimu, pa Vam je ćeif Sv. Petra posjetiti nekako je najprirodnije da se to ljudski podijeli sa najboljima i najdražima bićima oko sebe...

Da, kolko košta!?! Da košta ŽIVOTA cijela, ja bih vazda –i onda i danas!- platio!

...i, tako, kasnega maja nekih 7-8 ljeta ranije, moja mala i ja šetamo sa mladom gospojom (naša, ako Vas interesira) i njeznim ka „poznanikom“ rivom watertonskoga jezera. Onako lahko poslije izdašna ručka.

Moja kamera zuji i snimam sve. U neko doba našalim se sa onom mojom koja je tek koji dan ranije ošišala kosu na vrlo kratko: eto, lipa moja, da si prava Bosanka sad bi imala hadžib na glavi i niko nebi pomislija da si „ćelavija“ od mene!

Auuu, kako je ova naša mlada gospoja (u daljnjem tekstu MG) - EKSPLODIRALA!

Ma ko si ti da tako stereš!?! Pa znaš li ti kako su žene tamo potlačene i ...

...kad je situacija prešla u STANJE, MG je nastavila o kalvariji žena, kako njena mati nikad nije imala šanse da se školuje, da bidne u sportskim aktivnostima, ma, pojma i danas nejma šta je yoga, npr., a o svome autu ili kompjutoru nikad nije ni razmišljala...

...je, njena lista nepravdi kontrasproću njezne matere (a time i svije žena OD TAMO) je bila baš junački enciklopedijska. POKUŠAO sam više puta reći da se slažem i da su takva vremena bila ali, tek tu se obrušavala na MENE!

Je, pokušala je i ona moja da joj objasni kako sam se ja za hidžab našalio ALI – i ona je „nastradala“: ono, maltene su žene kao ona (moja mala) poduprle KONJE (to su muškovi, u njeznom riječniku, valjda) kao ja i da šta se I SAD zalaže za svojega tlačitelja...

Ni onda ni danas se svemu tome nisam uspio nasmijati. Ostao je grč, nevjerica i opaka zbunjenost koja me nije napustila niti do današnjeg dana.

Slijedeće godine je iz Bosne ovdje došla njena mama. Sa svoje strane sam učinio SVE što sam mogao da ima iskrenu dobrodošlicu i najbolji mogući provod. Zajedno smo se provozali oko Alberte. Berem nekih 1000Km (nije STO, već tisuću!). I nije mi žao, a nit me je sramota dodati kako sam ja sve to platio...

Idila. Nekih tri-četiri sata filmskoga materijala, oko tisuću fotografija je ostalo u mojoj privatnoj zbirci kao spomen na to ljeto, valjda dviILJADEdruge...

Ne znam šta su oni, ONE zapamtile od toga ljeta.

Uglavnom, MG je završila studij, pa undak i magistraturu. Kada je navraćala k nama ja sam nastojao raditi nešto sa strane da ne slušam detalje kad razgovara sa onom mojom. IPAK me šokiralo kada sam jednoga dana čuo nedragu mi riječ - ABORTUS!

E, neka me Svevišnji sprži –jerbo grijeh jest- ali sam naćuljio ušesa moja magareća da čujem detalje! Razazno sam samo njezne riječi: ma, ne znaš ti (obraća se ovoj mojoj), mene bi se mati odrekla, i ubila bi me da joj unuče naški ne govori...

Je, već je imala svoj posao i plaću, status i sasvim nezavisan život. Mogla je na sva havajajca svijeta po svome rasporedu i o svome trošku. A kao vrhunski školovan profesionalac imala je dovoljno znanja da se igra „tučkova i prašnika“ BEZ da „zaradi“ alergiju...

Interesantno, o svome kanadskomu „tučniku“ NIJE govorila ka o konju: deran je bio „smilje i bosilje“ kakvo ona nije vjerovala da uopće postoji! Istom, dala mu je nogu, kup'la kuću i oma uvela sebi podstanara. Iz nekog sela oko njenoga rodnoga grada. Tamo, ne ovđe!

Ovdje bih „detaljološki“ prikaz, a i sam kraj priče PREKINUO: nije moje da ulazim u privatne živote. Pogotovu kad MG, veliki borac za ženska prava, nastavi u jednoj svjetskoj metropoli i sa prepunim džepom diploma i novaca živjeti ka polupismena snaša iz nekog bihaćkoga zaseoka...

Priča NIJE tužna. Ali komotno stane ispod naslova mUčwarknina...

...baš nešto mislim a šta je onaj STVARNO htio reć kad je pjevo ZA IDEALE GINU BUDALE...

...ne sumnjam da su kompromisi u životu ne samo nužni, već najprije NEIZBJEŽNI ali, kada se do korijena sprži i korov teško iz toga proklija...

Ovoga proljeća su restrukturirali sistem zdravstvene zaštite u mojoj dragoj Alberti: prije je bilo valjda oko 14 okruga i isto toliko direktora. Masno plaćenih. Sada je samo jedan direktor za cijelu provinciju. Plaće one gorepomenute 14orice su bile od po po milijuna pa na više. Sada su izabrali jednu žensku da sve to vodi i dali su joj gotovo po milijuna. Ona je podugo u ovome sustavu i zna koliko vrhunskih liječnica tu ima i kako su plaćene. Mislio sam da je u javnom inaugurativnom izlaganju zaboravila, ali danas, gotovo osam mjeseci kasnije ZNAM da su za nju te iste liječnice (i drugo profesionalno žensko osoblje u njenom sustavu, pod njenom „vladavinom“) djelatnici sa dužnostima i odgovornostima. Unutar sveznajućeg i nedodirljiva Pravilnika...

Nikakva tamo „sintagma“ da su istovrijedne profesionalne osobe ženskoga roda (u njenom domenu „vladanja“) OZBILJNO POTPLAĆENE za nju nije vrijedna jedne njene JAVNE riječi...

Pomenem to -prije neki dan u parku dok sam šetao psa- jednoj finoj gospoji profesorci (rođena Engleskinja) i koja se MENI ŽALILA kako ne može u penziju ove godne jerbo da je bila muški onda bi već imala dovoljno novca da se penzionira! Pogledala me ka da sam joj „zapara“ šamarčinu: pa, kake to veze ima sa mnom!?!

Je, ima sam i snage i strpljenja da se – IZVINEM! Nije mi rekla da sam provokator: rekla mi je da prihvata moje izvinjenje jer sam sam prepoznao da sam „prekrndašio“ granicu dobra ukusa...

...kad sam se vratio doma ispriča' sam sve mojoj maloj. Onda je ona meni objasnila naširoko kako su „edukatorice“ i do 30% potplaćenije od „edukatora“ i da je bolje da ja po tome ne „čačkam“. Dodala je kako je fino od mene što sam odmah ponudio ispriku...

E, nisam znao! A nije da se ne učim...

:::::

Gos'n Sartre je za svoju „Mučninu“, svih tristo stranica!, čumio u jednoj dosadnoj kavani. I posto – slavan!

Ja za moju mUčwarkninU..., bijah svukuda, čak i u psećem parku. Jok, nisam postao slavan, samo mi nešto mUčwarknino (još uvijek) i kroz vene kola...

(ova zadnja tvrdnja je privatno osjećanje personalnoga stanja kojim ne impliciram ništa drugo osim svojega osjećaja i kao takva ova rečenica se ne može koristiti u slučaju eventualnog sudskoga procesa koji bi mene htio prikazati kao možebitnu antifeminističku mušku terorističku njušku/konja. Sve provjereno kod nadležnih sudskih i odvjetničkih profesionalaca. Reference, ovjerene kopije, mogu se dobiti na zahtjev uz $5 fee za processing. HVALA.)

Kao i vazda prije,