srce od pijeska

baš sam kriv što sam živ, kriv sam se i rodio

krivlji sam od krive Drine, od najkrivljije krivice

ja sam "element" i "stoka sitna zuba"

sam sebe razapeo između kašike i žlice

ja sam kriv

sve mi je krivo, ali - živo (više mi se ne hebe!)...

Idu dani, ali - niko da mi odgovori KUDA IDU DIVLJE SVINJE...

MESUDE, ČUO SAM DA SI ŽIV, DA SI SE TUKO ZA NJIZI I DA SI NAJZAD - penzioner.

Ja - nisam. Penzioner. I oma ti pod britva itno ZAVIDIM. Mene je strefila vještačka noga desnica. I nisam to zaradio niti na poslu, niti u ratu, pa se to ondak ne broji u one epske rane za koje neko drugi iskezi novčanik. Je, i to me najviše boli: cijelo veselje je moja i sramota i trošak...

Štef, drago mi je što postojiš! Bez tebe ne bi nikada znao da sam ipak pohađao neke obrazovne institucije i da - mada selječina "do balčaka" - i za mene ima nade da barem jednom "ubodem" jednu pismenu...

Nije mi bilo žao što si postao pensilvanijska čistačica nakon pola stoljeća briljantnog intelektualnog (obrazovnog & obrazovanog) rada - ja to niti danas ne prihvatam kao realnost. Naime, sve mislim da sam oblokan od one najgđe šljiiiveee pa kad se probudim bit će mi čast da Ti kažem "dobar dan"...

Armand, srećo moja, smrdljivijeh zuba! Ratni šverc je potrajao samo tako kratko! Mater komunjarama! Jašta! Je, imam ja kuću. I auto, čaaaak, ali - mada smo gotovo deceniju spavali u gotovo istom krevetu, ovaj put sve  navedeno "imanje" nije platio SSNO, a ja se ne usuđujem lagati mojim kanadskim vlastima da si ti bio tlačen and proganjan za vrijeme rata. Naime, čak sam i na internetu našao neke tvoje tragove (švercerske, ako te baš zanima!) po Njemačkoj, Čehi, Austriji, Sloveniji, Mađarskoj (u ovom tvom "mađarskom" dijelu "tragova" ima gadno puno indikacija da te se viđalo po Belgrade-u. 1993, 1994, a ondak više jok.., zanimljivo.)...

Jok, stari moj, ovo NIJE politička odluka: ja sam i doslovce krvario da bi se domogao Kanade. Kontra iste gunđam svakog dana jedno 25 sati. Nikad više. Još manje - manje..., ali - tu sam, živim, nekako ide i NIKAD im neću zabost nož u leđa. Niti za vlastitu mater.

Znaš mene, nikad nisam bio neka ljepota i poštenje ALI - "ĆIZA" se znala vazda sa mnom.

Vaš je problem što ste to tumačili kao "fol"...

Darko mi je sasvim pošteno napisao kako sam ohol i ciničan pa da me ne poznaje kao takvog. Nekako izmedju redova je pisalo da ne voli "debatirati" sa novootkrivenim "revolucionarima"...

Hebo te, stari - a nisi pomenija Darija!?!

Ne branim se - samo: otkad sam ja "revolucionar"!?!

Uglavnom, permanentno mi se ukidaju informacije iz prve ruke. O mojemu, našemu društvu!

Što je to? Kultura, stil, način...

Ma, kako ste samo znali!, - ne, nema pojašnjenja (primjera i sl.) zašto sam ja "ciničan i ohol kao nikad prije"... A možda bi se ja bio voljan korigirat & popravit? Samo da znam u kojem dijelu...

Onda pomislim šta danas radi Šime Kotrljajući. Kako bi se smija do grčeva kad bi mu reka kako sam zaboravio plivat! Evo ga već čujen - a, pizdo od čovika da ne znaš nit veslat!

Guzija sam čuo ranije. On ima ozbiljne probleme - kako me nikad do sad nije nit napao nit optužio, zaključujem da je - prolupao! Eno da nije prestao pušiti, radi za svoj novac, a kad ima vremena uljudno se javi svima koje zna. Meni čak i poklon redovito pošalje. Već više od godinu dana tako.

I ime su mu zakucali na neku listu za odstrel "domaćega smeća & izdajnika"... A on opet nije zbog toga nit plako, nit se ukako - samo nastavio po svome. I opet - dobro.

Još ću pomisliti da karakteran intelektualac na Balkanu ima neku šansu! Guzi, čini neku pizdariju na brzaka jerbo ćeš i umrit ka izdajica. Dobra ukusa, karaktera i civiliziranosti - na balkanski način...

Joso je poslovan čovik. Eno ga u centar Zagreba kormilari nekon Vrancuskon firmon. Već devetu godnu! A pet ljeta smo skupa studirali u Beč! Stoposto nije nika grda vrsta "profitera".

Ajme, Joso moj, Bogu fala da te ima! Ne znam kako si sve te bure i oluje preživio ali - da te nije NIKAD pomenuo nebi a otkud sam ja ovdi doša!

Je, zašto pitaš, javi se Joso. Ponekad svakog drugog Božića. Ali, niti jedan Uskrs nije zaboravija. Dovoljno za mene. Razumin ja poslovna čovika sa favilijom, djecom...

I moj stari se javio. Razglednicom. Prije jedno deset godina. Mama nije. Zakopalo je na lokalnom groblju koncen janvarja 1995. Još uvijek planiram da odem na grob...

Sestru mi susjedi uredno (ali samo povremeno) pretuku, "maznu" joj najprije TV, a kasnije se ostatak sirotinje ne odnosi već na licu mjesta razbije, ošteti ili tako to. Onda ona mene nazove nakon pet godina kad smogne prvijeh para i kaže sve je ok, jesi li ti živ i zdrav...

Onda ja kašljucam, pa se pravim duhovit i kažem joj šta sam OVDJE čuo. A ona kašljucne ondak, kaže da još puši. Je, velim ja, ali ko ti TO po kući zuluma čini?

Onda ona kaže da to ljudi preuveličavaju, je bilo je nekih neukusnih "upadaja", ali nisu to naši petrinjci...

Ostatak rodbine se ne javlja. Osim ujaka. Jednom, prošlog ljeta. Da ja poooojmaa nejmam kako su bili "izloženi" u ratu. On je OK, baš re-nacionalizira komunjarski oteto imanje i dok taj (multimilijunski, kaže) proces ne svrši on bi da ja njemu platim onu pisaću mašinu šta mi je poklonija 1987. Ondak na cijeloj stranici udari proračun vrijednosti iste i na slijedećoj (takođe cijeloj) stranici crno zacrta ogromnu brojku u Eurima...

Fala mu!

Oma mi se upalila lampica a da zašto mi se ostatak vamilije ne javlja: pa kome sam ja, oholi and cinični, posla naramak para? Nikomu! Kako ondak ljudi da kupu kuvertu i markice!?

Je, baš vam hvala što me ne pitaste a da kako sam! Evo me ovi emglezovi dibidus razjebali sa KAKO SI i ZAR NIJE SJAJNO VRIJEME DANAS.

Da me neko moj priupitne isto, puka bi gadnije od nakaZne, ovaj, naGazne mine! Kojega Turčina da me pitaš kako sam kad te ionako zanima KOLIKO se iz mene debela, cinična i ohola, eura more izvuć?

Mi imamo puno dimenzija. Ali kao demokracki i slobodoljubiv svijet ipak sve svedemo na količinu deviza. Brat bratu, novčanik na vratu! Divota u couloru.

Baš nešto onomad mislim koliko smo mi ispred tijeh tupavih zapadnjaka: oni samo nešto analiziraju, rade, investiraju, usklađuju suradnju i partnerstvo a mi - mi to kratkim postupkom dovodimo tamo gdje treba: radiš vani, imaš mani MAHNI SE ZA DŽEP će mi budeš drag and lep!

Joj, moja pjesma, razvezi!, nek crknu emglezziiiiii!!!!!

Mislim da je ovdje glupo i bezobrazno pisati o nekim mojim opravdanjima kada sam već prepoznat kao ciničan i ohol. Je, slažem se - bilo bi dosadno i neopravdano; svakako bezobrazno, navoditi detalje kao napr. da ja ovdje imam izvjesne troškove, da posla zna ne biti gadno dugo i da emglezovi (ma, vidi nekrsta!) jednostavno ne daju svoj novac za džaba. Čak ni meni vako pametnu, lijepu and plavu...

No, ne dam se ja, upravo sam u procesu objašnjavanja. Čim oni shvate, moji dolari za Rvate!

Onda, kao na kraju svake priče - a za mene SVAKOG DANA - dodje noć, cvrčci ne cvrkuću i ja se zabijem u kuću. Gledam TV do "fajronta", pušim, a spavat ne mogu...

I uvijek iznova, svim snagama svojim, pokušavam deratizirati sva svoja sjećanja, misli i osjećanja. Slab mišomor koristim. A ovdje se boljega ne da nać...

Ne, više ne putujem Tamo. Ostao sam Tamo. ZAUVJEK. Smo mi ova vreća od tijela ovdje... I srce, kao pješčani sat - curi. Škakrlja pijesak u nepovrat. Milo mi - još malo. Ta, sa 45-6  se ne ulazi u pubertet! Još manje u novu državu, kulturu, privredu, zamke, prepreke, ne daj Bože - omče. JOK!

Pa ti sad reci da ja nisam ohol & ciničan!!!

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave