standardovi...
…kako god pogledaš MENI SE ČINI da su svi mogući standardovi tu e samo
da bi se izmajmunisali: evo na primjer trčiš okolo, masu posla, a nešto
se mora jesti. Svratiš u prvi mekani donald. Balavac "na šanku" oma
počne sa pitanjima, podpitanjima, a tek onda sa ponudama. A tebi sat
klikće kroz ono kante gdje bi valjda mozak trebo biti. A balavander se
tek tu "razveseli" pa počne "nježnije" objašnjavat detalje!!!
OK, pomisliš - a prije definitivne eksplozije - dijete radi svoj posao,
skoncentriši se, diši, diši, VALJDA JE TO NAJKRAĆE reci mu BROJ jela
koje hoćeš, to je brzi restoran, stvar je standardizirana, reci samo tu
nesretnu brojku i klopaš za manje od sekunda...
Broj 4, molim lijepo!
ŠAH MAT!, tek tu počinje NOVA "žvaka" - da hoćete li crni ili bijeli
kruv, umjesto kole imamo blah-blah i blah, kakve dodatke u jelo, evo
danas imamo sjajan to i to i VRLO UZBUDLJIVO hoćete li sve to isto a
samo malo veće za pišljivih 99 centi...
Customer service, rodijak!, ne moš ti tek tako ući, tražiti jelo broj 4
i onda platiti, pa jesti. Nije to što ti misliš da jest. A i onaj
menadžer preko ramena onome djetetu gleda da hoće li reći sve što mora
reći....
Eto, ko da i ja moram sve razumjeti: platim NAJZAD i uzmem svoju
detaljno poručenu hranu. Tek tu počinje "zabava" - moraš naći slamkice,
salvete, sol, biber, kečap (a i tu se čeka u redu!) pa onda KONAČNO
sjedneš za "svoj" stol. Otvoriš onu kartonsku kutiju i - umjesto "svoga"
detaljno poručenog burgera ono PILEĆI ODREZAK! Ljuti. Pogledaš nazad na
šank a ono barem desetak rodijaka u redu detaljno poručuju svoje brzo i
standardizirano jelo...
Je, nemam ništa protiv piletine: nalazim utjehu i u tome što je čak i
malo skuplja od onoga šta sam htio i platio. POUKA: pamtim - sa pedeset
se ipak ne ulazi u "brze restorane". Može biti ubitačno sporo. A tlak?
Možebitno - ubitačan...
Dobijem jutros email iz balkanskih zemalja. Vako svršava (citat, oliti
cut-and-paste)
Pozdrav
svima Vama u normalnoj zemlji Kanadi, a posebno Heleni i Vladi.
Da li ste primjetili: normalnoj zemlji Kanadi? Evo da mi NIJE
drago. Prije svega ŠTA je NORMALNO. Nisam našao neku podnošljivu
definiciju, a sve u šta sam vjerovao kao NORMALNO iskustveno se
potvrdilo kao vrlo, vrlo izvitopereno. U onim boljim slučajevima. Oni
drugi su čak i u mojemu sjećanju izbrisani ili tek u mraku smrdu...
Onda sam -a nakon toga emaila- sjedio cijeli SUNČAN dan uz svoju
jutarnju kafu i smišljao kako da mi ništa ne padne na pamet. Pred kraj
dana sam zaključio tekst personalne ratifikacije o nepominjanju
izvjesnih svjetskih lidera u mojemu slijedećem napisu. Neki su se
uvrijedili kako ja te uvažene lidere - ne poštujem.
Pred samu večeru sam zaključio da nisam dovoljno danas popušio. Ona je
rekla da barem 100% mojih navika postiđuju i samu perverziju per sei
(šta god bi to moglo NEznačiti) te da mogu ić kupit nove cigare ako
povedem i pasa u šetnju. I da ne zaboravim DVIJE kesice. Ako se pasu
DAVPUT prikaka.
Normalna zemlja Kanada...
Ja volim svojega pasa. Koji je i ljepši i pametniji od mene. A ima
predivni vezirski rep. I po tome se može izdaleka primjetiti da je on
plavokrvi Turčin. Biser Anadolije.
Primjetim da mi je upravo ovaj pas darovao novi život: evo da skoro ne
znam kada su mi izvadili jedanaest šarafa i ogromnu polugu iz noge: ta
ja hodam skoro sasvim normalno! Stisnem one dvije kese nekako od
dragosti i povedem psa sa sobom: yes, darling OPET. Ovaj put sasvim
prirodno. I - upali mi lampica: pa ja se to ponašam NORMALNO!!!
U normalnoj zemlj Kanadi ovih dana VOIP (Voice Over Internet Protocol)
postaje velika realnost. Naime sve vaše telefonske i internetske usluge
možete staviti na jedan račun, jednu točku povezivanja i ZNATNO
JEFTINIJE. Baš jučera sam čuo i reklamu druge po veličini komunikacijske
kompanije u Kanadi.
Ja tu stvar koristim već izvjesno vrijeme. Svaki put kada sam nekome od
naših pokušao objasniti gledali su me sa tužnim razumjevanjem i na kraju
ponudili pićem. Kasnije sam se naslušao "komentara"...
Ova priča ima i svoju ekstra perverznu stranu: počeo mi telefon zujat da
mogu li im pomoć oko toga i tako to... Ljepota normalne zemlje Kanade je
i u tome što svaka informacija i svaka ponuda ima svoju pozamašnu
dokumentaciju na internetu, u javnim i specijalnim glasilima, a tek onda
dolaze "svezvučne" reklame...
Imajući "brda" iskustava sa našim svijetom ovdje (čast rijetkim
izuzetcima koji su mi spasili moj "sanity") ja sam tijema rodijacima
preporučio originalne izvore.
Dan kasnije OPET zovu. Sa istim pitanjima!
I - opet mi je UPALILO: pa ti derani nemaju problem sa jednom bezveznom
skraćenicom - oni UOPĆE ne kuže taj engleski jezik! Naime ovdje kad bilo
što kupuješ UKOLIKO PLAĆAŠ na svaku i glupu i promašenu riječ (rečenicu,
svejedno) dobiješ respektabilan smiješak i HVALA. Evo da sam i sam bio
barem desetak ljeta uvjeren kako sam svepametan i svelijep dok nisam
otkrio da mi se takvo osjećanje "budi" uglavnom dok - kupujem!
A na kasi neke balkanske trgovine bih vjerojatno dobio batina. Ili bi me
-u boljem slučaju- samo izbacili van. Antiglobalisti, molim primjetite -
svijet je još uvijek selo. Ali nikako tako malešno kao što se nekima
čini...
Dakle, domogao sam se mojih cigara, a moj pas večernje kake i - nastavio
pušiti.
Standardi su čudna stvar. Ne funkcioniraju bez informacije. One
kompletne i relevantne. Tu se odmah ispriječi jezik: naime, neki više
laprdaju no što slušaju. Da, i razumjevanje jezika igra "neku" ulogu.
Procesuiranje kompletne i relevantne informacije, uz širu obavještenost,
podrazumjeva BAREM i neku užu OBRAZOVANOST. Je, "gola" pismenost je ipak
previše gola da bi mogla poduprijeti aktivni kontakt sa stvarnim
sadržajem...
I tu počinje naše slavno paraleliziranje: KAKO oni mogu ovo kad je kod
nas uvijek bilo ovo; OTKUD njima ovo kad mi nismo nikad ono; pa kad su
oni bili vaki mi smo već bili naki...
Svijet NIJE kakav je bio prije. I već sutra neće biti kakav je danas.
Statistike govore da svakoga sekunda (iz svekolikih razloga) umre dvoje
ljudi; drugim riječima - dok sam ja ovo pisao (nešto manje od jednoga
sata) umrlo je oko 6500 ljudi ili cijela jedna uža Petrinja!
Provjerite ovdje!I - ova brojka je, barem u zadnjem desetljeću,
uglavnom standardna BEZ OBZIRA NA TEKUĆE I PROŠLE RATOVE...
E, kako mi nije NIJE žao onih što vjeruju kad izbrišu njihove kako će
tek onda svekoliko procvasti. To, čak i kad ne vidite, JEST ZAKON.
Kontra kojega nema niti oružja, niti nekakve revolucije. To je, po mojim
najboljim vjerovanjima, Božiji Zakon.
Najdraže mi je čuti kako bi sve bilo OK da ONI nisu takvi. Je, a niste
primjetili da su upravo oni i ružniji i bolesniji (ostatak epiteta
slobodno dodati po potrebi momenta!). Mašallah!
U normalnoj zemlji Kanadi niko nije savršen ako nema dovoljno novca. Ali
- ukoliko se hoće nešto pošteno radit i svome domu doć - postoje neki
zakoni kojima i ja iskreno vjerujem. Čak i kad sam švorc. Čak i kada
bjesnim jerbo sam otkrio da su ružniji i gluplji od mene. Standardi
civiliziranog društva koje STVARNO misli na sutra JESU prioritet
svakodnevnog života i ODGOVORNOST za njihov uspjeh NIJE na "njima" i
"onima" već je svakodnevno "testiran" na nama i na meni. Ovdje nema
razgovora o naciji i šta ti je đed radio u onomu ratu već PLATI POTPUN I
POŠTEN POREZ, POŠTUJ DRUGOGA, PRIORITIZIRAJ SVOJ CILJ I BUDI SPREMAN
PLATITI ŠTO SI NARUČIO...
Idealno? Daleko od toga. I baš zato živi bez viška nasilja, razora i
besmisla. Neki standardi se ne daju objasniti. Ali, ako ih jednom
udahneš postaju kao ona voda sa Bembaše. Kako se ono zvaše?
Evian?