suKOB...

...med i mlijeko, ČOKOLADA. KANADA

...zamislite život bez – boli! Doslovno!

Teorija BOLA je prkomplicirana, a kako je baš svako BOLJE od mene zna Undak ću se ja –a samo ovom zgodom- zadržati na OSJEĆAJU FIZIČKOGA bola. A, da – zaboravio sam reć da u sveznanju bola nismo primjetili kako je to uglavnom opisna „svaštara“ riječ koja „udara“ jasno kao petostruka vodka i NAVODNO sasvim jasno ne traži dodatna objašnjenja ni kod onih „manje inteligencijom obdarenih“...

Ja i ovdje, ovom zgodom o FIZIČKOM bolu:

dakleM u jednoj emisiji CBCja gledam nesretne roditelje sa epskim brdima problema jer – imaju kćer koja jednostavno ne osjeća NIKAKAV fizički bol! Woah!, pomislim: mala jest malena onda oni barem nemaju višak kmečanja po kući i tako te prednosti...

Jest vraga!

Mala zamočila prste u vrelu juhu! Dok je mama primjetila da nešto nije OK, juha poprimila značajke GULAŠA! Rezultat: trčanje po bolnicama, lijevo-desno i par malih prstića MORALO u kantu za smeće...

Groz, grozz, GROZZA: UŽAS!, a mama slomljeno dodaje kako mala nit glasa nije pustila, a kako je zdravstveno poprilično skupa stavka u ovdašnjem sistemu, mama je gotovo ponosno dodala kako su UŠTEDJELI na SASVIM NEPOTREBNOJ – anesteziji!

U tome momentu, vjerojatno pod neidentificiranom vrstom snažnoga šoka, htio sam toj mami odvrnuti vrat poradi „uštede“ (ili njene „pohvale“ kako je nešto „uštedjela“ na toj grozomornoj „proceduri“) ALI odnekuda sam se sjetio moje prve rečenice o „uštedi“ viška plača, ikrenije govoreći „kmečanja“...

E, baš tu me uhvatio i strah i sram! Od sebe samoga...

Odjednom sam bio u temeljnom sukobu sa sobom samim!

A pokretne slike sa tonom su išle dalje...

Odjednom sam počeo ulaziti u pakao: primjetio sam da roditelji ne mogu ostaviti to inače sasvim normalno dijete niti na sekund bez POTPUNOG nadzora! Čak i na spavanju!! Bolje rečeno, POSEBNO na spavanju.

Taj dio „priče“ –njihove grozomorne roditeljske stvarnosti- je koštao puno više od svake uštede na gorepomenutoj anesteziji: dijete je na spavanju, nekako u snu samo sebi ISKOPALO OKO!

Sada pred spavanje stavlja posebne naočale, a roditelji MORAJU pratiti svaki njen potez tijekom noći i, i..., JOJ MENI!

Riječ koju nisam mogao izbjeći je STIGMA: njihovi susjedi, djeca u školi.., ma ROMAN, i to onaj MUČNO neizbježno epski...

Tu sam se iz definitivnog sukoba sa samim sobom „preselio“ u RAT: odlučio sam promijeniti CBC za CNN...

Nije išlo: tek šta sam podigao moj čarobni prstić da pobjegnem iz ove priče u kadar je ušla pristojna gospođa koja je „otresla“ kako je svoju kralježnicu LOMILA ŠEST puta!!!

A zadnji put (već ima masu nekakvih metalnih „držača“ kralješnice) kad je slomila kralježnicu bila je u nekakvom prodajnom centru i prolaznik joj je gotovo rekao kako joj „nekakav čavao“ viri pozadi...

Ona, kao i gore pomenuto dijete NIKADA nije osjetila FIZIČKU bol...

Upoznali su ih. Nadam se ne zbog gledanosti televizijskoga monstruma CBC.

Odgledao sam „stvar“ do kraja.

Sada bih trebao reći Vama: volite svoju – bol!

JOK!

Volite Vi šta Vam se voli! IPAK je to sasvim privatna stvar...

Ja se sjećam PCPja (drogetina koja bitno umanjuje osjećaj fizičkoga bola i osobu čini intenzivno „hrabrom“, ali i rušilački agresivnom!) iz ranih osamdesetih: ono, neki žgoljavi, mlitavi NIKO „skoči“ na zabavu, „nafila“ se PCPjem i premlati dvadesetoricu, a onda skoči sa desetog kata na – ulicu! Policija je u to vrijeme (osobito Njujorška) imala viška posla, a razvili su neke metode za hvatanje tih „PCPiziranih“ manijaka koje su bile gotovo indentične onima za hvatanje pravih – nosoroga!

Ovo, mada bih VOLIO, NIJE izmišljeno...

U medjuvremenu svijet se razvijao i PCP je ustupio svoju naglu svjetsku popularnost nekim, mada razornijim IPAK modernijim drogetinama...

Ja nisam zaboravio –u NEKIM životnim MOJIM okolnostima- kako mi je bilo žao što svoje prste nisam mogao staviti na samo koji gramčić PCPja. Ostala mi želja neispunjena...

Dok nisam vidio DIJETE kako NE ZNA za bol! I to SKUPO PLAĆA!!!!! A tek familija...

Bol je vazda bila uz glagol BOLI, a čim BOLI, to niko ne voli...

Bol je valjda upozorenje da dolazi ono najgore, šta li...

NIKADA nisam pomislio da je BOL istinski Božiji DAR!

A NISAM nikakav sadist, još manje mazohist: iskreno sam svojim životom bio u zoni ponašanja i djelovanja koje JASNO pokazuju kako ja DOBRO razumijem šta RAZVRAT radi sa osjećajem bola! Manipulacije i prijetnje sam „kusao“ kako ih je život donosio.., BOL me nije shrvala strahom (je, bio sam nekoliko puta blizu, NIKAD „down“!) ALI – ona je bila samo jedna od onih neizbježnih „kurveštija“ koje ponekad možeš odložiti, možda i na kratko prevariti ALI –prije ili kasnije- ona te uzme na pokoji „đir“ u svoje mrakove...

Bol, barem zbog toga, NIKADA nije bila neka lijepa i dobrodošla RIJEČ, kamo li sama po sebi. U bilo kojem obliku ili formi...

A onda sam vidio ovo i upao u sukob sam sa sobom: ako uzmem da sam definitivno ameboid pa NE RAZUMIJEM ništa oko boli ZAŠTO je to onda, čak i kao riječ, tako SNAŽNA pojava u svemu u i oko mene...

Snažna NEGATIVNA riječ...

Valjda navika, najkraće rečeno!

No, barem Vi niste ameboidi pa možete priupitat kako neko ko sam kaže da NE RAZUMIJE ZNA da je to uvijek NEGATIVNA riječ!?

Tako je – BILO! I ja se mijenjam. Zapravo – promijenjen sam!

Dobijem prije neki dan SJAJNU knjigu R. Marića OBALA POSKOKA.

Ovdje smo se tek počeli izvlačiti iz duboka leda i čim sam pročitao naslov „zalijepio" sam se na OBALU: palme njišu granje, izležavam se ispod suncobrana kineske proizvodnje sa opuštenim prstima u teći slavonskih čwarkowa i već sam u snu..,

Kad

Mali poskok iz Velog Drvenika kliz-kliz-sik-sik do mora. Valjda da se napije vode; NIPOŠTO da proba moje čwarkove! Glavu bi mu odvrnija!

I, taaako, ja drjemuckam sretan i utovljen na suncu toplemu. Onda mi salo „nalegne“ na kamenčić, pa se u snu okrenem na drugu stranu taman vrhom noge prignječim ničim izazvana poskoka u prolazu i – on se jadan prepane i – gricne me onako junački! Valjda da mi kaže ODGREBI, ja sam ovdje domaći, fureštino jedna čwarkomasna!

A ja KAKO FIZIČKA BOLA ne osjećam, samo nastavim hrkati...

E, da je bilo BOLI FIZIČKE ja bih se đipio ODMAH i –bilo kako bilo- teško da bih (ma kakav poskok ljuta guja bio!) tog istoga dana bio upakiran u plastičnu vreću sa odgovarajućim antismrditin aditivima...

Primjetili ste da riječ HRABROST u ovoj pričici NE igra NIKAKVU ulogu...

Da li onda –bez fizička bola- HRABROST ima ikakva smisla?

IMA!

U „buzdovanskoj“ hrabrosti ulice i mitova HRABROST je permanentno silovana služavka one nimfomanske, megalomanske i neizbježne kurbače FIZIČKE (ali i posvemašnje!) BOLI!

Što je osoba, a i pripadajuća kultura, bliža primitivnom i besmislenom to je BOL značajnija i gotovo svetija...

...neću u detalje, nije mi do čitanja „pohvalnih“ emaila ovih dana...

ALI

HRABROST nije FIZIČKA pobjeda nad (između ostaloga!) BOLI! Hrabrost je najprije moćna, prirodna funkcija KOGNITIVNE ODLUKE pojedinca (najprije osobe, onda kolektiva!) da NE prihvati OTROVANU čokoladu. Čak i od vlastite majke...

Ovo je zgodan momenat da se vratimo podnaslovu: med i mlijeko, ČOKOLADA. Canada!

Jest vraga: med i mlijeko NUŽNO trebaju kakao da bi se nekako sve to moglo smućkati u nešto što se može nazvati čokolada. ISTINA je da mi ovdje imamo i mlijeka i meda. I – čokolade. Ali – to nije Canada!

Ovdje je puuuno važnije da te zaBOLI prije no – izgori! Jest! Na LEDU da izgori...

Kada –makar i sa najmoćnijim i najboljim autom koje pare mogu kupiti- kreneš u ledom okovane i prerije i planine ONDA u autu imaš SVIJEĆU i – ČOKOLADU!

A s tim „zakonom“ se ovdje NIKO pametan NE POIGRAVA!

Pa opet imamo (bar „tradicionalni“), naoko – SUKOB: šta svijeća radi čokoladi?

Najkraće: te dvije „nepomirljivice“ čuvaju na životu čovjekov osjećaj FIZIČKE BOLI! Naime, dok pomoć ne stigne zapaljena svijeća u autu održava dovoljno temperature (ne troši previše kisika; nije potrebno provjetravanje kojim se gubi koliko-toliko TOPLI zrak, itd), a čokolada tijelu daje dovoljno „goriva“ da se ne smrzne definitivno...

Sve je to skupa samo kupovanje vremena (dok pomoć ne stigne), ali se ispostavilo moćnijim od bilo čega drugoga kada osjećaj fizičke boli (OVDJE čitaj: samoga života, preživljavanja!) MORA ostati „doma“, kod nas, BITI u nama!

Sukob je VELIKI i posvemašnji pisati o VRIJEDNOSTI, važnosti, NUŽNOSTI osjećaja FIZIČKOGA bola ZNAJUĆI koliko je isti skrivio vrlo ružne patnje u tolika nevina svijeta...

IPAK, BOL je  - NEVINA: data nam je da od svojih prstiju NE načinimo (LOŠ) – gulaš! A mi smo - igrajući se života, mitova, tradicija, stereotipa i ZATUCANOSTI - se potrudili postati i biti samo obični provincijski makroi praveći od SVETOGA (još jednu) kurveštiju u našoj i samo našoj galeriji „VELIKOGA“...

Kao i vazda prije,