teme za probleme...

...ovih dana jedna prelijepa Splićanka se doselila u naš kaubojski Kalgari. Kojoga li kontrasta! Elegancija, ljepota, stil.., prije roka MUNJA znao sam da nije ovdašnja. Ondak sam je pitao da li zna nekoga iz Splita. Recimo Roberta Marića? Iznenadila me da je već bila na ovoj stranici, ne nije imala čast (pazi ovo "čast") osobno poznavati g. Marića i taman kad sam udahnuo da joj "otkrijem" kako pomenuti NIJE splićo već kaštelan ona je u jednom dahu izrekla kako On sjajno piše, ali su mu fotografije POEZIJA....

Niti slova jednoga o mojomu pisanju, fotografijama, pjesmama.., NIŠTA!!!!

Daklem, i amebi je jasno da je Robert Marić od danas nepoželjan na ovim stranicama jerbo narušava ugled i postignuća svijetle nam tradicije.

I, kako moja radna soba još uvijek nije smještena u bunkeru (e, radim ja i na tomu!) dok sam brisao radove toga Marića uletila je ona moja i oma mi naredila STOP "!$&#(/&!!!

Ondak sam je pokušao umiriti ali nije stala dok nisam pritisnija full restore, ondak sam sve moro jedno po jedno dokazati i pokazati...

Konačno, Marić ostaje dok ja ne preselim u bunker, a onda jok majci!

Sve nekaj mislim jest da je na drugomu kontinentu, karta je nejeftina ali kako da je taj deran tako jebendežljiv sa dvije najljepše cure koje sam u zadnji desetak godina viđo!?!

Onomad mi naletjo jedan sarajlija. Mlad, jak ki dva bizona na istoj kamari. Vozi kavaskaki. A ledeno. A on u kratku majicu. Našalim se da će mu vjetar skinit i gaće ako doda gasa. Kaže da je za studenski dana u Sarajevu (uoči rata) znao jednoga iz Gornji (ili Donji, morebit je pobrko) Čekrčića i da je taj deran u svakoj riječi pronalazio razloga da bidne ljubomoran i patetično paranoičan: svaki deran mu je morebit dragu poheba čim bi se ona njegovoj riči i nasmijala.

Ovdi nejma koimcidemcije. Jerbo se to ispravno piška koincidencija...

Ali ću isto morat prodiskutirat sa tim Marićem okud mu poezija u fotografijama; kako ja to nisam moga vidit prije ovi cura...

U arhivu lokalni novina sam našao priču sa reodroma (Kalgarijanskoga). Rano proljeće 1972. Brat dočekuje brata. Sa svećenikom. Ondak ovaj ovdašnji brat and svećenik u reodromskoj kafeteriji, onako javno, ispopičkaju ovoga dolazećega (useljavajućeg) brata, a umalo i ženu mu (nije bila trudna, kako su noune napisale)...

U proljeće 1999. sretnem ovog "ispopičkanoga" brata. On mi je sve to ispričo jerbo sam se ja iznenadjo kad sam u jednoj finoj Rvackoj kući viđo i Titnu sliku i Rvacku zastavu al onu sa petokrakom.

On je meni reka da nije komunista i da je ki stari zagrebčan sprdijo vanka kad su mu stvari ki poslovođi dućana tekstilom "izmakle" kontroli. A nije mu se išlo u bajbokanu. A nikako drugačije nije moga kupit onega Opela sa kojim je zavodio svoju sadašnju suprugu.

I na reodromu ga brat izljubijo i pozvao na piće a ondak je uslijedilo prvo pitanje da kolko su naših komunjare poklali. On mislija zajebancija, a isto je reka da ima nekoga šušura ali kapi krvi u Zagrebu nemoš vidit.., tu je uslijedila prva. Od više poučnih..., uz uši, pa rebra i gotovo cijela anatomija je preispitana. Temeljito and bratski.

Danas i jedan i drugi u svojim ranim sedamdesetim nastavljaju sve što su činili '72ge: svo ovo vrijeme nisu se niti mrdnuli iz Kalgarija, stavovi su ostali nepomično gdje su bili; a svaki od nji nosi po kilu soli u džepu vazda. Ako vidi da mu oni drugi brat krvari da more priletti i - pogađete - posoliti. Jerbo se neposoljena krv brzo ugruša...

Evo nafta propičila 70 dolara po barelu. Moj prvi susjed kupio "motor home" veći mu od kuće. Samo nešto više od 300 iljada dolarova. Kaže da su mu "stoks" probile krov, pa barem poradi poreza MORA jemat i troškova...

Itno se sjetim Šime Đodana: on je ki ozbiljan ekonomist arlaukao kako će neovisna Rvacka prikupit 150 miljardi dolara čim se komunjare potiraju tamo okle su došli.

Danas je Rvacka vrlo blizu (ili je možda već probila) crvene crte duga od 40tak miljardi dolara.

Ja sam se 1992 (i nikad više u Jevropi) usudija reć mome dragom i vazda časnom Josi da će cijena uvođenja Kune biti besmisleno paprena. Jerbo šefovi MMFa nisu ni Srbi ni Ortodoksi vengo većma davidnjaci za koje su svi drugi (na planeti!) financijski đaci početnjaci.

OK, da nebi ispalo kako ja nekaj znam ali - da je Šime Đodan bija samo 20% u poštenju (pravu) da li bi Rvacka danas imala iseljeničke kolone svojih (genetički sasvim jasnih irano-rvata) gradjana i gradjanki na putu za truli zapad (ša je PROIZVOD onega Ministarstva za Useljeništvo?, more li mi nekuj objasnit!) i da li bi gotovo četvrtina KLJUČNIH nacionalnih dobara bila čvrsto u rukama stranjskih korporacija i centara moći...

Ja pojma nejmam kakve to strategijske i dugoročne korelacije ovo gore pomenuto implicira, ali mi je sasvim jasno da je ova katastrofalna nesposobnost Udbu and turbo-narodnjakove BETONIRALA na Rvacku barenko do kraja mojoga životinjarenja na oven svitu. Jerbo ovin pravin vanjskim drmatorima moremo samo puvat. Ako nam dozvolu... Čisto demokuratski. Pinokio zna detalje...

Evo da se i ja iman s čime turčit: pred svečanim strojen Jugoslavenske Ratne Mornarice, a u proljeće 1984. NOKAUTIRAO (je, doslovce: iako je i on bija mornar, poliza je prašinu u roku Munja - Zagreb) sam komandirajućeg oficira te okupatorske vojske (ime i prezime pomenutoga još uvijek POZNATI piscu ovijeh redaka!). Ispred stroja od oko 150 mrkih okupatorski mornara. I - preživo. Iako sam gadno lomio kosti. Kasnije, puno kasnije. Ergela tadašnjih vojnih prvaka Osme Vojnopomorske Oblasti u sastavu Friedrich Moretti, Dragoljub Bocinov and Ante Budimir su imali barem jednu neprospavanu noć da smisle koje soli na rep da mi  stave...

Poslali su me na šest mjeseci (IZVAN sezone, pizda in se ogadla!) da bidnem protivpožarni referent u minskom podzemnom skladištu na Visu. Psihijatrija i vojni zatvor su na jelovniku bili tri godine ranije. I - nikakva rezultata nisu dali. Onda su me uklonili, čisto emgleskim finim stilom. Jerbo su znali da se zimi na Visu pizdi i loče. A kad se loče ondak se i griješi.

Jebeno je ispalo šta ja nisam loka. A da sam u februaru kra mandarine iz mrskog i klerocentričnoga lokalnoga manastira, jesam. Valjda su me zato vratili na brod. Da nebi neki klerik moga javno viknit kako oficijali velike armije kredu okolo po otocima...

Neki drugi koji su se samnom sladili istim mandarinama su od toga napravili (kasnije) veliku i profitabilnu karijeru. Koja još traje.

Kako bi ja ondak moga o tome pisat detaljnije? Mogli bi se judi pripoznat...

"TEME ZA PROBLEME" nisam izmislija. Još i danas se desi ka ono sa Peron kockaron da on dojde k meni da mu prevedem šta mu je sud naredja platiti njegovoj bivšoj ženi (ovo je sve ovdi, nedavno u Kalgariju) a ja, kad mu sve preveden, bivam NAPADNUT a da šta ja to muljam sa njegovon ženon!?! Koju doista nikad nit vidija nisan. Ali, eto, kurvamo se e samo da bi njega osiromašili. Ovo nije ono sa gorepomenutim Marićem koji je LEGENDA i sa kojim se i bez najave mogu grubo našalit: ovo je ponižavajuća STVARNOST našega plemenskoga i provincijskog duha koji svoje najsmrdljivije smeće razbacuje okolo vjerujući da će im se neko pridružit kontra dušmana Njiove Istine...

E, šta sve nisam napisa... A moram Vam priznati kako su gotovo sve američke homeland security agencies permanentno na svakom slovu ove stranice. Čak se ne trude maskirati svoje IPs... A ondak ja umislim da sam važan pa bacijen okolo još više proliva. Ondak mi oni Zoka iz Čekrčića pljucne pod prozor kako sam šupalj ki badanj i opako lažljiv. A ja ukinem telefon i oden kod Emina na ćevape. A on stavi ključ u bravu pa ode na Havajajca. Kaže da će se vratti. Za SAMO dva tjedna.

Ništa više o onemu vlaku koji se spizdija u Moraču sa onoliko ljudi. I djece. Ladna Morača teče ki da nikaj bilo nije. Jo, šta imamo obraza and srca u junaka (ove dvi riči su od Njegoša).

Je, i na Balkanu voda teče nizvodno. Ili - nizbrdno. Šta još oćete, pametnjakovići? Teme za probleme!?

Gadno je kad pubertet uđe u pedesete. Gadno! Ali, ima onih koji doista ulaze u pubertet. Onaj pravi and prirodni. Šta će oni od svega toga vidit? I - iskusit? Kada ćemo OZBILJNO o tome promislit?

U pitanju su - ipak - NAŠA DICA...

Roberte, nastavi, dragi moj časni i vrli prijatelju. Vjerujem još uvijek da iza naših oružja i paljevina more ostat neki razoreni besmisao, vjerujem da iza naših riječi neće biti revolucije već EVOLUCIJE - smisla, razuma i zdrava duha.

Ipak, nikada više neću povjerovat da će neka fetiva splićanka prije pogledati mene no Tebe. Tu sam bitku davno i definitivno izgubio. A isto sam otkrijo da tomu nije tako zbog nekih "velikih" and epohalnih razloga: evo čim me ova moja prestane tuć da ću je pokušat pojubit. I volit. Jerbo ona mene još nije napustila. A imala je okolu milijun razloga da to učini (zanji šesnaest ljeta, barenko).

Ima još: čim te volu, oma išću pare. Kako starim - a poradi misterioznih razloga - sve manje volim da me vole...

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave