uoči Božića
2003...
ono me davno nekad učio moj stari - uz puno šarenih svjetala odmah
šatre. I ringišpil. Pa se to ondak zovede cirkus.
A nije baš tako. Barem ne uvijek. Ispred moga šatora se poprilično
zašarenilo, gotovo da ne vidim ući. I po gradu šareni. Pa blješti. A
nije cirkus. Pa ko bi mogao i zamisliti da grad od milijun pojedincova
more bit tamo neki cirkus. Nije. Ne more bit.
Ondak je - Božić...
Di iljade i treća, vrag joj sriću odnija. Sve mi se čini neko mi ukrao
kalendar. Onaj pravi. Sa drugim brojkama, sa drugim svjetlima.
Najvažnije - sa drugim nekim cirkusima....
Evo me muči kako niko ne žali bogate. Svaki dan me onaj
daljinoglasnodozivnik pita gotovo rasplakanim glasom da koliko ću ove
godine darivati za Afriku, Afganistan, sidu, poplave u južnoj Americi,
ugrožene pingvine na Antartiku, lokalne narkomane, globalne sirotane,
bolesne, nesrećne..., NIKO baš ništa ne pita za bogate....
A, eto, ja sam ekspresna pizdurina od čovika ako samo jednoj od milijun
dobrotvornih organizacija kažem - ajme, ljudi, pa dužan sam za pet
života, fali mi i ovo i ono pa tako barem trista puta, nisam imo ni
čačkalice da pošaljem sestri, a ona još ima i zlatnu dječicu...
A dobrotvori se množe i traže sve više. Glad, jad and boleštine magareći
uporno sve to ne razumiju: što je više dobrotvora još je dvaput više
nesreće i bijede.
I tu mi je konačno upalilo - Živijo drug Isus, dolje dobrotvori! Ma,
ozbiljno - pogledaj samo kako su ti dobrotvori brezobrazno debeli. To
nije dobro za zdravlje. Pogledaj im cipele - mal' mal' pa Timberland,
Birkenstein, pa i pokoji Gucchi. Ne, nisam zagledao na parking - na tu
stranu mogu samo (po)ovlašteni...
Na drugoj strani bogati muku muče da ih neko ne primjeti. Preliva na sve
strane, a golje oće neka objašnjenja - da otkud to, kako to i tako to.
Pa, ljudi moji, da li ste čuli za privatnost? Zašto zabadate svoj nos u
tuđa posla? Prelivajte svoje milione pa ćete uvidjeti da je to odgovoran
i zahtijevan posao. A pare pune bakcila.
Jednom davno, vrlo davno, bila je vojna vježba koja me usred noći dovela
na Drvenik Mali. Tamo sam u ruševinama prastare kamenite kuće našao
čestitku za Božić 1932. Čestitka je pristigla iz Argentine. Kažu Mir i
Dobro, neka Drvenika, ali dajte se mičite dok je vrimena, evo ćemo šolde
poslat. I to ne samo za puta...
Dvi iljade i treće jedan mladi bračni par iz šire okolice Drvenika (tek
druga godina ovdi!) piše doma - je da smo kupili novo auto, ali ima
nešto šolad ako Mare i ona nesrića Joso oće doć, šaljemo kartu. Calgary,
Božić 2003.
Znam ljude pa i' priuptan - aj dobro, neka nam Mare dođe, al za koji će
nan ona nesrića od Jose?! Ono, čovik je bija turboborac and dragovoljac,
masa privilegija i tako to...
A oni meni - a PTSP?!?
Šutim. Začepljen. A oni nastave - na stranu zajebancija, pun im je kufer
tenisa.
Kojoga tenisa, Issa ti!?, skviknem ki da san vidija onega precidnika šta
je mava reketon po zagrebačkoj čaršiji.
E, reketa nikad nije falilo, ali tenis je postao dosadan i skup: Ajduk -
Dinamo, SDP -HDZ itd., pa u krug. Evo već drugu deceniju. Dosadilo,
treba ljudima novo auto, oće i na skijanje...
Božić 2003. Mare i Joso u Kanadi prije Uskrsa 2004. Sve češće slika i
prilika Božića na Drveniku Malom 1932...
Istinski se gadim humanitarnih ideja. Toliko su tenisirane. Sa gadno
skupim and ekskulzivnim reketima. Nikako u interesu tenisa. Isključivo -
tenisiranja...
Vjera?
Ma, lipa ki Manifest...
Ljubav?
A di ima pornografije za mukte...
I sad me pitaš jesam li se definitivno udavio u svojim srednjovječnim
and patetičnim gofnima?
Fala. Maksuz fala! Ja mislio da ćeš me pitati znam li ja kojega tenisa
bolje kad se vako sočno izjasnih okolo tijeh tzv. Svetih središnjica...
Eto da ne znam nit pisat, još manje mislit.
Ignoriraj me i mirno spavaj na svojim iluzijama. Moje su ionako
ekskulzivno moje.
Moran još reć kako su me obradovali oni iz XXVte klase. Ove godine su me
zvali da slavimo 25 godina. Nečega. Briga me šta. Tobi se sjetio da sam
trčao ki lud nekih pustih godina i oslovio me sa "kako si maratonac",
Jablan je rekao da mi nejma spasa "jerbo si BOB", Guzi je napiso da ja
mogu nastavit pisat ali "prazna puška plaši možda, ne ubija garant!".
Manki se javio samo jedanaest godina ranije. I nikda više.
U medjuvremenu, mi svi drugi iz te generacije smo postali mankinovi a on
je, izgleda, prodao sve banane vakima kao ja... I više se ne zove Manki.
Onih drugih je jedva manje od sto. I rasuti su u jedva manje od dvjesto
država svijeta. Bijela...
Moja generacija, Kornelije Kovač i Zlatko Pejaković...
Paranoja je strah. Od rupa. Ne u švicarskom siru.
Sirotinja više nije popularna riječ. Pa niste i Vi neka tamo govnjiva
komunjara koja oće povijest u mračni rikverc!?!
Bogati nisu ništa drugo do svjetionici naše stvarnosti. Blješti uoči
ovoga Božića svuda okolo njihovih kuća.
U njihovim turbosuper trgovinskim centrima možete kupiti sve što do
jučer niste mogli niti na TVu vidjeti. Plate će možda doći, ali to je
samo tehnička sitnica. Kreditne kartice su tu da se - uz fair
kamatu/interes - lahko i bezbolno iskoristi još jedna grande rasprodaja
i do 23% jeftinije...
Ne dajte se nostalgičarima i ljevičarima! Ta gamad oće da Vam ukiseli
praznike.
Di iljade i treća, vrag joj sriću odnija. Sve mi se čini neko mi ukrao
kalendar. Onaj pravi. Sa drugim brojkama, sa drugim svjetlima.
Najvažnije - sa drugim nekim cirkusima....
E, da mi se još javi Manki. Onaj pravi.
Sebično i internetično posebnu Božićnu i Novogodišnju čestitku upućujem
Tobiju, Jablanu i Guziju. Ne mogu prešutjeti da ste u mojim očima
narasli do veličine koju - sasvim ozbiljno i uz dužno poštovanje - mogu
samo nazvati Tri Mušketira.
Nezgodno je što nikome ne mogu objasniti da to nije politička dimenzija.
Još je nezgodnije objasniti da me ovdje nije dovela paranoja/strah.
Nezgodno je...
Nezgodno je za Božić pisati ovakvim jezikom.
Ali je istinito i moje. Hvala.
I, nemojte lokati ovih praznika. Pjevajte. I - pomolite se i za moju
dušu. Ja, kao i Vi, želim vjerovati u dobro. Bez kreditne kartice i
pojeftinjenja...
Uell, kao i vazda
prije,
sasvim lično & internetično
iz
Kanade od Vašega Vlade.