skinuto sa naslovne stranice 16. Decembra 2012.

Tomislav Vankurverić

u cijelosti preuzeto sa net.hr

ADIO, KAUBOJU

Bilo jednom u Dalmaciji

Izvedba predstave Adio, kauboju, prema romanu Olje Savičević Ivančević i u režiji Ivice Buljana, ovogodišnjem Splitskom ljetu dala je potpuno novu dimenziju. Presudno za ovu predstavu je što je Buljan živopisni mediteranski ambijent pretvorio u turobni kolaž slika, koje u konačnici govore gdje se svi mi danas nalazimo, potonuli u primitivizam, nasilje i kič, piše Bojan Munjin u tjedniku Novosti.

Ivica Buljan je svojom predstavom Adio, kauboju vrlo hrabro predstavio dalmatinsku nedođiju kao prizor s Divljeg zapada, ne prelazeći u jeftini geg i karikaturu, i stvorio mračnu fantaziju u kojoj se miješaju socijalni očaj i nedosanjani mitovi s grubom i opustošenom stvarnošću, za koju je netko debelo odgovoran. 

Iz scene u scenu gledatelji su mogli vidjeti kako u splitskom predgrađu svatko maltretira svakoga, kako lokalne bande premlaćuju homoseksualce, Srbe, žene i koga god stignu, kako izbacuju iz stanova i odvode u nepoznato i kako tom nasilju nema kraja. 

Iako Adio, kauboju izričito ni u koga ne upire prstom, u predstavi, u kojoj ima mrtvih i unesrećenih, kao i u Shakespeareovoj drami, pred publikom se neprimjetno rastvara vremeplov protekla dva desetljeća, u kojima su se ratovi, domoljublje i velike riječi pretvorile u zločin, kriminal i prostotu, pišu Novosti

Za izvedbu koja je trajala dva i pol sata trebalo je izdržljivosti i strpljenja, koje se na kraju isplatilo, i stoga su duboko nepravedne i površne sve one novinske kritike koje su ovu predstavu proglasile nedovoljno dobrom, jer se nisu potrudile u njoj vidjeti ono što se naprosto moralo vidjeti. 

 

Energija Senke Bulić

Ovakvoj predstavi presudno je pomogao ansambl splitskog HNK, gostujući glumci i energija svih koji su u njoj sudjelovali. 

Predstava Adio, kauboju pokazuje da se u splitskom teatru, makar na trenutak, dogodilo nešto novo, što odudara od provincijalne halabuke u kojoj ovaj grad i njegova kultura žive danas. To, između ostalog, treba zahvaliti i novoj direktorici dramskog programa Splitskog ljeta Senki Bulić, koja je zbog isto tako provokativnih predstava smijenjena s mjesta direktorice kazališta u Velikoj Gorici.

Danas.hr
20.08.2012.

...zatucanost, zapucanost i druge radOSTi...

...Tomislav je jedan od onih koji su ostali u mojemu selu i poslije 1974. godine, a ja sam ga sasvim slučajno susreo na transkanadskoj magistrali nekih četiri do pet hiljada kilometara zapadno od beloga Toronto grada godine Gospodnje 2009.

Čovac je vozio najveću kamiončinu koja se može naći u Kanadi. Nije da nisam bio impresioniran: meni niko nije ponudio nit' biciklin, a on dobio najveći kamion da se vozika po vaskolikoj Kanadi!

Bilo mi baš drago što vidim čovjeka nakon svih tih pustih decenija pa mu i nisam privirivao u detalje nedsumnjivo drumskoga ponašanja.

Ili orjentacije, ko bi i sad u detalje?!?

Nakon kratke kaHve, žurno je sjeo u onu kamiončinu i dobaciJOJ da MORAM da ga posjetim u Vankuveru i da mu viđam obje kuće i sve tri šćeri!

Vala, oću, vrisnuH gotovo i ja sretan and veselili...

Vankuver je nekih iljadičak kilometara od mojega Krawograda, ali ne bilo kakvih kilometara već onih najnezgodnijih u vaskolikoj Kanadi: sve preko mrkih Stjenovitih Planinčuga iliti - po Bosanski - Rocky Mountains.

Stigli smo kod Tome tek za Uskrs slijedeće, 2010te godine. Tomo je vozio od Montreala i malko je kasnio. Valjda dovoljno da ja primjetim kako u svojoj kući koristi DVA internetska priključka umjesto jednoga...

Htio sam biti uslužan i doslovce sam prešao preko puta u jedan od najvećih kanadskih elektro-dućana i kupio najbolji router koji je novac mogao kupiti za kućnu upotrebu.

Ostatak priče je bio moje veliko zadovoljstvo: sasvim osiguran dual-band kućni netvork sa nekoliko bombona kao što je internetski TV...

Sve moj rad i sve iz mojega džepa. Bio sam uvjeren kako sam Tomi unio u kuću praktičan dar, ali i nemalu uštedu (onaj drugi internetski priključak košta 45 dolara mjesečno)...

Čim sam napustio njihov dom (doslovce nije prošlo niti 20tak minuta) razočarano su me nazvali da šta sam im uradio sa - zvukom!!! Kada sam NAIVNO ponudio da se vratim i pogledam šta je to zapravo oni su se odmah zabrinuli za moju sigurnost na tako dalekom putu, nema veze otićiće oni do nekoga ko zna...

Bilo mi je i čudno i neugodno: čudno jer smo do zadnjega momenta prije našega odlaska slušali neku našu radio-stanicu na internetu. I baš se "prašilo" da čuju i susjedovi susjedi, je li...

Neugodno mi je bilo jer sam u kompjutorskom poslu već gotovo 25 godina i to sam uspješno radio u sedam država, na dva kontinenta i privatno i u kompanijama kojima niti broja ne znam.., moje iskustvo mi je govorilo  jasnim glasom realiteta: OVDJE NEMA NIKAKVA KOMPJUTORSKA PROBLEMA...

Sve do ovoga ljeta Tomica je igrao "kompjutorsku igru": "dopusti" da ga sa obitelji povedem i častim u Nanaimu, pa onda "otkrije" kako sam ga "zajebo" sa onim kompjuterom; kada se ja ponudim da to najzad riješimo on ODMAH promjeni temu i počne o glupim kanađanima i još glupljem poslu...

Onda me pusti da se vratim doma, pa me opet pozove, ja mu u ime dobrih odnosa donesem nov kompjutor, a on meni da li je to legalno, a ja ga onda pogledam i pokušam mu reći hajde Tomice nazovi policiju i proizvođača ovoga kompjutora, barem to u Kanadi nije ni glupo ni slučajno, a on -odmah, zar ste sumljali- umoran si, znam ja kolki je to put kroz planine...

Ja se malo smirim, pomislim da pretjerujem, pa ga pozovem sa ženom na večeru u jedan od prestižnijih vankuverskih restorana, a on meni, dok smo čekali da se oni srede, pošalje svoju najstariju kćer da me preispita o legalitetu rautera i kompjutora...

Kasnije razgovaram sa svojom kraljicom Helenom: ta ovaj Tomica skakuće u crkvu gdje god je vidi, a laže, šverca i pljucka mi u facu iz sportskih razloga...

A moja kraljica šuti, šuti pa me upita da što Tomici ne kupim auto.

Auto!?!?!, pa ti si definitivno riknula!

Eto da i jesam! Ali ti ćeš cakani ravno u ludekanu kad te Tomica optuži da je tvoje novo auto bušna rezervoara za gorivo! Naime kako god taj pošteni i bogobojazni švercer vozi VAZDA mu se dešava da mora natičiti gorivo. U taj tvoj NOVI auto...

NIJE najtužnije što je moja kraljica Helene -i ovaj put!- bila u pravu, najtužnije su činjenice i detalji koje sam prešutio

ALI
OVO SAM ZAPISAO DA SE ZAHVALIM TOMICI VANKURVERIĆU KOJI MI JE SVOJIM PONAŠANJEM DOKAZAO KAKO JA NISAM ŠVERCERSKI CIGANIN I CRKVENI PRIPRDNJAK KOJI SANJA DA IZYEBE I KĆER SVOJEGA JARE SA POSLA DOK SE SMRZAVA NA POMISAO ŠTA MU NJEGOVA ŽENA RADI DOK IZAĐE DA KUPI KRUVA NA SUSJEDNOJ PIJACI.., TOMICE HVALA ŠTO SI I MOJE I NAŠE SELO U MOJOJ DUŠI I SVEMU MOJEMU ZAKOPAO ZAUVJEK: TA STOKA NA ČELU SA TOBOM VJERUJE U NOVE I EROJSKIJE RATOVE.., TOMICE ISTINSKI HVALA ŠTO SI ME POZVAO U SVOJU CRKVU - SADA NE SUMNJAM DA TAMO NEMA NI CRKVE NI BOGA, ČIST JE TO KUPLERAJ, PO TVOJOJ MJERI RODIJAČE, TOMICE BIDNI SEOSKA LOLA DO BOLA I KUGA NA KOŽI CIVILIZACIJE TI NIKADA NISI NITI POKUŠAO BILO ŠTO LJUDSKIJE: ZA TEBE JE SVA PAMET BILA I OSTALA BETONIRANA U GENE I GRANICE TVOJEGA JEDINOGA SELA.., YEBIGA, NIJE MOJE DA TI DALJE DROBIM, ALI PRIĐEŠ LI MI NA PUŠKOMET UPRSKAT ĆU TE ONIM GRDIM "PIPSOM" ZA OVE KANADSKE KOMARCE...

Tomica ima gotovo 60 godina i još uvijek ne pomišlja da pogura svoj mozak ili bar ponašanje izvan ranoga puberteta. Kad ostavi volan, prihvati se boce. I onda umnovanja... Onda -NEĐELJOM ONLY- crkva opere svu tu perverZIJU & KUPLERAJ...

Ozbiljno je pitanje na temelju čega sam ja POMISLIO da smo Ljudi i da je barem lijepo sresti se negdje na kraju svijeta..., a ipak sam otkrio da ja nisam na kraju svijeta - to se desilo Tomici ŠWERZZvankurveriću, ja sam OVDJE - doma i da ISTINSKI nije tako PUKAO BIH i nestao u trenu...

O Kanada, HVALA! O Kanada, VOLIM TE! O Kanada, HVALA, HVALA!!!

  

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave

     iz Kanade od Vašega Vlade. 

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 12/16/12