Zagreb

Rijeka

London

VSS:

VSS:

VSS:

VSS:

Rastavljena:
1. Slobodan Drakulić (Kanada)

Predavač na katedri indologije na nekom pariškom fakultetu

Nakon pada Kijeva:
predbacivanje Kijevljanima da su napad "Izazvali hrvatskom zastavom"

Jugoslavija ili Hrvatska: važna je kvaliteta države, a nije bitno da li je Jugoslavija ili Hrvatska

"Rat i realno nasilje prema Hrvatskoj izbrisao je u Hrvatskoj samoj svaku sposobnost rasuđivanja, razlikovanja nijansi, svaku mogućnost pluralizma mišljenja, i dakle svaku demokraciju i kulturu"

O akciji "Bedem ljubavi": "Zašto majke traže samo od JNA da im demobilizira sinove a ne traže to i od Tuđmana?"

O 'dezerterima' u Hrvatskoj i BiH:

O Hrvatskoj danas za "Die Zelt":

"Masovno se ruše spomenici antifašizma

"Dinamitaši dižu u zrak srpske kuće"

HRVATSKA je feministička laž napokon razotkrivena u Rio de Janeiru. Kako su izvijestile dnevne novine, delegati 58. svjetskog kongresa PEN-a (svjetskog društva pisaca) odbili su prijedlog nekog američkog pisca da se Dubrovniku i Hrvatskoj ospori pravo na organizaciju sljedećeg kongresa PEN-a zbog »progona« pet novinarki i spisateljica: Rade Iveković, Jelene Lovrić, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić i Dubravke Ugrešić, kao i zbog »gašenja« »Danasa«, uvođenja upravnog odbora u »Slobodnu Dalmaciju«, te pokretanja istražnog postupka protiv pisaca »Feral Tribunea«!

Pisci su taj prijedlog odbacili aklamativnim iskazivanjem podrške izlaganju hrvatskog delegata Slobodana Prosperova Novaka. Politička i moralna zrelost svjetskih pisaca nosi u sebi dvije bitne poruke o kojima je »Globus« više puta pisao.Prva se tiče štetočinstva hrvatske vlasti, posebice bivšeg javno tužitelja RH Vladimira Šeksa, koja je,  pokretanjem pravosudne i birokratske hajke na novinare, izazvala opravdan cehovski i opći intelektualni gnjev zapadne javnosti,  zbog gušenja slobode govora i tiska, koja se tamo smatra mjerom opće slobode.

Za tu veliku štetu lovci na medijske slobode ­Vladimir Šeks, Antun Vrdoljak, Milovan Šibl i drugi - nagrađeni su napredovanjem po lijanama stranačke i birokratske, pa i protokolarne, piramide.

Njihovi epigoni, razna piskarala iz «Glasnika« i »Večernjeg lista, koja su sladostrasno liječila vlastite profesionalne komplekse podržavajući hajku na slobodu tiska i spomenute feministice nose podjednaku odgovornost za opisani apsurd: što je Hrvatska u vodećim svjetskim medijima (Time, The New York Times, The Washington Post, CNN, BBC i sl.) dežurni krivac zbog progona novinara i novina.

Nisu silovane žene nego Muslimanke i Hrvatice!

Moralno i  intelektualno samoubojstvo na koje su, očito, osuđene navedene (anti)hrvatske feministice, ostalo bi skriveno u očima javnosti da jedna od najvećih feminističkih tema nije postala prvorazrednim medijskim i političkim pitanjem u cijelom zapadnom svijetu: Silovanje i nasilje nad Muslimankama i Hrvaticama u BiH!

Dok su, primjerice, Slavenka Drakulić, Rada Iveković i Dubravka Ugrešić po Europi i Americi prodavale literarne floskule o tragičnosti rata kao muškog businessa i teze o tome kako se na prostoru bivše Jugoslavije ne siluju Hrvatice i Muslimanke nego ŽENE (!); cijeli je medijski svijet govorio i pisao o sasvim suprotnoj istini. O istini da se u BiH djevojčice, žene i starice siluju i ubijaju ne zbog toga što su žene nego zbog toga što su »nearijevke«, što nisu Srpkinje, što su Hrvatice i Muslimanke.

I dok je Dubravka Ugrešić komotno pisala svoj esej o metafori «čistog zraka« koja kruži Hrvatskom, njene i Slavenkine žene-sestre Muslimanke i Hrvatice bile su izložene stvarnom, a ne metaforičkom čišćenju: progonima i ubojstvima (nazvanim eufeminističkom  «diplomatskom« inačicom za holakaust i genocid: »etničko čišćenje«), silovanjima, bestijalnom seksualnom mučenju, ritualnom spolnom teroru.

Svjedočanstva o spolnom nasilju nad Muslimankama i Hrvaticama užasnula su,

doslovce, čitav svijet. Riječi i televizijska slika pokazali su se kao potpuno nedorasli mediji za iskazivanje ljudskih tragedija kroz koje su prolazile i prolaze žene u BiH samo zato što nisu Srpkinje.

Proces sustavnog spolnog nasilja nad Muslimankama i Hrvaticama traje na ovim prostorima već više od godinu i pol dana. Spolni teror - tako bi se morao označiti taj proces sadističkog spolnog zlostavljanja Hrvatica, Muslimanki, Mađarica i drugih nesrpskih žena - dio je zločinačke ratne strategije srpske soldateske.

lako su naše medicinske, vojne, pa i crkvene vlasti odavna znale za taj zločinački projekt i praksu srpskog fašističkog pokreta, oni nisu postali javnim problemom sve dok ga nisu, kroz osobna svjedočanstva, otkrili novinari Panorame, Globusa, The Los Angeles Timesa, The New York Timiaa, CNN-a, Sterna i drugih novina i televizijskih mreža.

Hrvatske feministice, koje od vlastitog »progona« već mjesecima prave međunarodni spektakl, bitno su pridonijele prikrivanju istine o seksualnom nasilju kao instrumentu srpske rasističke i imperijalne politike!

To nije »muški rat« nego fašistička agresija!

U organizaciji grupe «Kareta», organizacije "Ženska pomoć sada», i niza nezavisnih feministica, održan je, od 1. do 4. listopada 1992, u Zagrebu aktivistički i znanstveni skup o temi »Žene u ratu«. Bio je to međunarodni feministički skup na kojem se prvi put otvoreno, javno, govorilo o seksualnim zločinima nad ženama u hrvatskom i bosanskohercegovačkom ratu.

Pojavile su se, kao svjedoci, i same žrtve spolnog terora i zločina. Iako su te silovane žene ­koje mjesecima samozatajno žive život i tragediju svih žrtava srpskih zločina - učinile sve da spolni teror i zločini postanu međunarodnim feminističkim problemom broj jedan, trebalo je da proteknu još puna dva mjeseca da bi se to doista dogodilo. One »hrvatske« feministice koje su imale pristup vodećim svjetskim medijima i političkim ustanovama ­Rada Iveković, Jelena Lovrić, Slavenka Draku­lić, Dubravka Ugrešić i Vesna Kesić - i dalje su smatrale da se pozornost svjetske javnosti mora usmjeravati na stradanje svih žena u »muškom ratu«, a ne, tobože, »samo« na stradanje Muslimanki kao žena i Hrvatica kao žena.

Može se, stoga, slobodno kazati da je hrvatski, pa i svjetski, feministički pokret moralno umro u balkanskim ratovima devedesetih! Umjesto da našoj i svjetskoj javnosti otkriju spolni velikosrpski teror kao povijesno dosad nepoznat oblik sustavnog provođenja genocida pod eufemizmom »etničkog čišćenja«, naše su feministice od vlastite udobne i, zapravo, mizerne sudbine stvarale međunarodne političke »slučajeve«.

Zanimljivo je, pritom, da se nitko, baš nitko, nije ozbiljno pozabavio pitanjem o kakvim je to »slučajevima« doista riječ? Kakvim su to nevoljama, diskriminaciji ili nasilju bile izložene naše »vještice. iz Ria« da bi njihova osobna profesionalna i politička sudbina bila važna, pa i važnija i moralno upitnija, od stvarne tragične sudbine stotinjak poznatih i više desetaka tisuća zasad nepoznatih Muslimanki i Hrvatica koje su prošle svih devet krugova pakla, i to samo zbog svoga etničkog i religijskog podrijetla!

Strpljiv, ali ne i spašen

Feministički »pokret« kojem pripada »pet vještica iz Ria« nastao je ranih sedamdesetih u Zagrebu i Beogradu. Dvadesetak studentica, apsolventica i pokoja diplomirana profesorica sociologije, filozofije i indologije otkrilo je američku i francusku feminističku lektiru, koja je propovijedala nužnost ne samo klasne nego i spolne borbe. Kako je većina tih dama imala ozbiljnih problema da pronađe muškog partnera, pa i stvarno područje intelektualnog interesa, izabrale su feminizam kao vlastitu »sudbinu«, ideologiju i profesiju.

Punih dvadesetak godina djelovale su kao dobro organizirana intelektualna sekta, putujući, uglavnom, na relaciji Beograd-Zagreb-Ljubljana.

Izlazak iz geta

Rijetke među njima stvarale su i međunarodne veze - Slavenka Drakulić i Rada Iveković primjerice.

Svestranu podršku našle su u tadašnjim marksističkim centrima CK SK koji su se često javljali kao organizatori njihovih rasprava i izdavači njihovih publikacija. Taj brak marksizma i feminizma bio je tada tako čvrst da su tadašnjega predsjednika Marksističkog centra CK SKH Vjekoslava Koprivnjaka zvali Clarom Zetkin, ili čak Betty Friedan, jugoslavenskog feminizma. Brat Rade Iveković, Ivan Iveković, ambasador SFRJ u Egiptu, baš kao ni Vjekoslav Koprivnjak nije želio izraziti lojalnost vlastitoj domovini nego je radije izabrao velikosrbijansko »progonstvo« i dobro plaćenu sinekuru!

Tcška optužnica protiv Hrvata

Ukratko, može se kazati da je politički četverokut feminizam-marksi­zam-komunizam-jugoslavenstvo izvrsno funkcionirao, i da su raspad Jugoslavije i pad komunizma bili doista veliki šokovi za naše junakinje.

Gotovo bez iznimke, one su bile djevojčice komunizma! Djevojčice iz obitelji obavještajaca, policajaca, zatvorskih čuvara, diplomata, visokih državnih i partijskih činovnika. Ono malo medu njima što je, kraj svoje teorijske pozicije i fizičkog izgleda, uspjelo pronaći životnog ili bračnog druga, izabralo je nešto po JUS-u: Srbina iz Beograda Rada Iveković. Srbina (dva puta) iz Hrvatske Slavenka Drakulić i Srbina iz Hrvatske Jelena Lovrić. To bi bilo nemoralno spominjati da nije, kad se sad pogleda ovako na okupu, posrijedi sistematski politički izbor, a ne slučajni izbor po ljubavnoj sklonosti!

U čemu su njihovi »slučajevi«

Raspad SFRJ, pad komunizma i rat stavili su naše junakinje u objektivno težak, intelektualni i ćudoredni položaj. Njihove teze i tlapnje o spolnom ratu kao takvom raspale su se poput mjehura od sapunice. Srbi su započeli svoje osvajačke, rasističke, nacističke ratove. Naše su junakinje morale odlučiti što im valja raditi. Rada Iveković odmah je napustila Hrvatsku odlazeći u Srbiju i Francusku. Pisala je »tužne« eseje kako Zagreb više nije njezin grad. Dubravka Ugrešić otišla je na sjeverozapad pišući eseje o nečistom zraku, nečistoj politici i nečistim ljudima u Hrvatskoj. Vesna Kesić otišla je u Ljubljanu. Slavenka Drakulić putuje kojekuda pišući knjige površnih »ogleda« o komunizmu, smijehu, Balkanu i sebi - svojoj  teškoj sudbini. Ovdje je ostala samo Jelena Lovrić. lako postoji mit o njenoj ugroženosti činjenice pokazuju da je ona jedna od rijetkih novinara koja je bez poteškoća u posljednjih mjesec dana dobila intervjue od svojih tobožnjih progonitelja poput Stipe Mesića i Josipa Manolića. U čemu se zapravo sastoje njihovi »slučajevi«? Tražeći odgovor na to pitanje, odlučili smo prikupiti gole podatke o nekim osnovnim pokazateljima njihova radnog, životopisnog i socijalnog položaja.

Tablica pokazuje sve bitno.

Planovi za inozemstvo

Pet vještica koje nepoznati Amerikanac u Riu želi pretvoriti u skupinu antikomunističkih disidentkinja ni po čemu nisu »slučajevi«. Bivše profiterke komunizma i postkomunizma danas više pišu i objavljuju nego što su to ikad prije radile! Ipak, silom traže status žrtve. U njemu ih spremno učvršćuju Vladimir Šeks, Milovan Šibl, Hloverka Srzić-Novak, Drago Krpina i Helsinky Watch. Bez toga potpuno izmišljenog »statusa« one bi bile ono što i jesu: skupina samoživih žena srednje dobi koja ima ozbiljnih problema s vlastitim etničkim, etičkim, ljudskim, intelektualnim i političkim identitetom!