Objavljeno - druga polovica 2004.

zašto kiša ne voli Kalgary...

evo skoro devet godina živim bez košobrana. I onog metaforičnoga, ali i onoga pravog pravcatog, "antikišnog"... Kako nisam metereolog mogu samo da kažem svoju priču, a u njoj za skoro devet godina nije bilo više od 5 kiša. Suvih...

Šta se kuva...

ponekad se doista pitam ZAŠTO BI NEKO TROŠIO VRIJEME I TRUD E SAMO KAKO BI PROČITAO ŠTA SE OVDJE "ZAKUVA"...

Ozbiljno. I doista ponekad....

Ipak, nakon više od osam godina postojanja ovo logički neizbježno pitanje dobiva na snazi kao MOTIV.

Imam milion perfektnih razloga, načina i sprdačina da objasnim i opravdam sve što se ovdje događalo ali nemam niti jednu ispriku - da, ja sam odgovoran.

Neki su se našli uvrijeđeni, neki čak i napadnuti, a nije falilo onih koji su (istina samo jedamput) priprijetili sa najvišim međunarodnim sudovima.

Sve skupa je rezultiralo ozbiljnom nakanom (potrebne akcije već u punom naponu) da ove stranica naprave izvjestan zaokret.

Šta mijenjam?

Original individuals. Svi su oni na neki način patili zbog mojih "vratolomija" i na kraju im nije bilo previše drago što su se našli na ovim stranicama.

Kako ih ja nisam prisilom ili prijevarom "dovukao" na ove stranice, a i sam sam bivao "žrtvom" nekih NJIHOVIH gledišta to sam odlučio da ova MOJA stranica najzad i postane SASVIM moja. Razumljivo.

Većina fotografija biti će uklonjena, stranica tehnički unapređena sa marginalnim vizualnim pomacima i OD VLADE IZ KANADE će "zaploviti" internetom kao sasvim autorska pisaonica.

U zadnjih 30 godina sam napisao gotovo bolesnu količinu materijala koju sasvim sigurno neću nositi "nazad"; a moje iluzije (istina, sasvim zrelo razvodnjene do sprdnje) da će me iko ikada pozvati u neki Krivi Potok na književno veče ili objaviti u Zadružnom Listu koju od mojih spisotina, su definitivno - prošlost.

Rekao sam Vam jednom prilikom ranije - već sam našao veliki užitak pišući moj cjelovečernji "spisatak" COMPUTERS, IMMIGRANTS & CHRISTIANS. Svakako na engleskom. Jeziku.

Ova stranica ostaje na neodređen rok kao moja uspomena na jezik kojim mi neće biti dozvoljeno da krepam. Ova stranica ostaje na neodređen rok kao dokaz da bolesna kultura pojedinca koji je stvara nema šanse osim u autsajderskim zabitima interneta.

I to je ključni razlog da "uklonim" autore kojima ovaj prostor ovdje dodaje nepodnošljiv zadah nepoželjnog.

Za Vas koji ipak ostajete redoviti gosti dolazi vrijeme čuđenja, radosti i kontrasta. Svakako i konstruktivnih iznenađenja.

Jedno od takovih biti će prezentacija kompletne generacije jedne Splitske škole iz 1974.

Ne, sigurno se ubuduće ovdje nećemo dosađivati. A kako se vrijeme neće trošiti na pronalaženje balansa na razmedjama različitih autora sigurno ću biti produktivniji.

Hvala na razumjevanju!

Kako ste znali da snijega nikad nije falilo!?

A, je! Za onaj pretprošli Božić. Dobro, ondak je zato u maju iste godine palo sto metara u petnaest minuta! OK, ne baš sto metara, ali tako brzo i tako puno da je moj moćni džip nagurao toliko snijega ispod sebe i ostao nemoćno dahćući zaglavljen na 10-tak metara ispred garaže.

Već drugi dan taj isti snijeg je gotovo ispario. Ne, to se ne može objasniti. Ali, ako živite u Kalgariju, ondak znate da Kalgari bez takovoga kontrasta - ne postoji.

A meni fali - kiša!

Ne, nisam rekao Dalmacija. A istina je - neke od najveselijih proljetnih kiša sam "ganjao" na južnoj strani Marjana. One tužnije kiše sam sklanjao uz prve jesenje dane na praznim plažama Bačvica, Zente, Zvončaca, Poljuda; kako bi se već "potrefilo"...

Kiše "umilnice" sam sretao, dočekivao i ispraćao (pre)dugo vremena sa pramca oronulog i nepotrebnog brodusine koju gotovo niko nije znao da se doista zove 226. Osim dva-tri dana daleke 1983. ili 1984. kada se ispred Rogoznice strmeknuo plavom Jadranu u mračne dubine

Kiše bajke su bile anđeoski šapat na škurama jedne obiteljske kuće u Veloj Luci. Uvijek su stizale neočekivano i nisu odustajale dok ne dosanjam najljepši san.

Jedna od kiša koje su plačući zalutale u moj život nikada mojim okom nije viđena. Tu sam kišu bolio i sakrivao sada već decenijama. Imala je "žutulju" na Borovo gumenim čizmama i puno vrelih suza. To je onaj dan kasne jeseni 1974. kada su na seoskom groblju ukopali djevojčicu od 15 godina. Ona nikada nije saznala da je bila moja prva ljubav...

O, da - neke su kiše bile i drske i vesele. Osobito one svadbarske kiše. Kako samo bezočno razmrljaju jeftinu šminku i skupe trajne!

Sjećam se jedne domoljubne kiše, ali ne uzimajte me baš za riječ. To je bilo ondak kada su ondašnji nacionalni heroji sa Branom Oblakom na špici napada izvukli iz blata beogradske Marakane 2:1 sa opakim Englezima.

Poljoprivredne kiše me vazda vraćaju u djetinjstvo. O njima nikada nisam trošio riječi. Bile su sakrivene u bajke i stvarnost mojih sjećanja na baku i đeda. I selo koje se nakon te gnjusne 1974. nikada nije vratilo u moj realni život.

Puno kasnije sam sreo kiše grešnice. Padale su nemilo po meni ne birajući mjesto ni vrijeme - na Adi kod Ulcinja, na Češkoj Vili na Visu, na Dugom Otoku, kod Bosanskog Grahova, u Petrinji, u Baselu, u Freiburgu i godinama u Lilienbrunngasse 12...

Kiše ljubavnice su imale samo jednu epizodu - Cvjetana sa Brača, Marjan 1977...

Kiše pokajnice ne mogu pobrojati. Još ih preispitujem na poštenje, zrelost i moć da se prepoznaju.

Kiše molitve sam sretao obično u nevremena kada mi ništa drugo nije ostajalo na mojoj strani.

Kiše izdajnice su vazda bile prevrtljive - taman kada bi odustajao one bi "zasule" neočekivano i zločesto - "iz vedra neba"....

Umorih li te, čitaoče?

E, a tek počeh...

Sve su te - a i bezbroj prešućenih - kiše ipak bile moje i Onaj Gore ih nije štedio. Koliko za dobro, koliko za zlo; još se uvijek "mudruje" i "važe".

A ondak je došao Kalgari.

Bez plana, najave, opomene. Najgore - bez ikakva znanja. A sa DVA "vakulteta" u džepu.

Misliš da bi neki novci to mogli "ispeglati"?

Ovdje bih te zamolio da pitaš Peru Zubca zašto Mostarske Kiše nikad neće padati u Petrogradu. A gotovo da je ljepši od Mostara...

U Kalgariju kiša svrati svake prestupne. Neko je izračunao da se uz kišu previše fantazira, a ondak produktivnost opada. Ondak je manje poreza i više nerada. Pa se ljudi dosjete i upoznaju svojega susjeda. Pa ondak tulumare. A kad ne tulumare ondak se sjete da je baš "svrgnuti" državni poglavar "maznuo" par stotina milijuna dolara. I da lokalne novine o tome ne pišu ništa nakon tri dana. Onda se sjete da zajedno traže objašnjenje i dokumentirani završetak istrage. I ondak se sjete svih onih pizdarija zbog kojih opada gledanost CNN-a, prodaja hamburgera i galopirajuća depresija. Ondak je već "uhodanim" političarima teže zajebati i ove i one izbore, pa predsjednik države može postati neki "uvozni", a ne daj Bože i obojeni...

Ja, i praznom mozgu je jasno kuda ova priča vodi. Prepunom stomaku to nije bitno.

Meni, na kraju ovoga članka, "zalijepi" naljepnicu PIČKA PATETIČKA i hodi na spavanje. Ipak, u tvome kraju - ima kiše. Berem malo više no u Kalgariju...

Uell, kao i vazda prije,

sasvim lično & internetično 

iz Kanade od Vašega Vlade.

Povratak na sadržaj www.VladimirKreca.com

This site was last updated 04/26/06