zasluge& zadruge

Uzbrdne nizbrdice lijevih. Krivina. Desničarskijeh...

...gledam vagu, a njoj kao da je neugodno šta je gledam u tome stanju, pa – šuti. Ja, pak, najčešće – vrisnem. Kad ugledam vagu. Kad mi se desi da na vagu stanem, onda sam već  ostao bez glasa...

Moje zasluge su vidljive i masne. Samo što ih se nikako ne mogu – otarasiti. Kada me vide i Hindusi odmah znaju šta je čwarak, a o „stejku“ sočnu  i da ne govorim. I to bi bilo dobro kada bi predmet diskusije mogao ostati pod naslovom komunikacije. A ti isti Hindusi nemaju jedne jedine Olimpijske kolajne i svi, baš svi su mršaviji od mene! Tješim se šta im je Budha malo zaobljeniji lik pa MOŽDA čim uklonim miris čwaraka i stejkova, MOŽDA me prihvate kao svoga...

Još mi samo nije bistro a da poradi čega sam ja sad najašio da se svidim našoj braći po Budhi koji se nisu ničim na olimpijadi okitili...

Donedavna sam pušio. I to se familiji fino uobljenjih Pakistanaca u obližnjem kiosku puno sviđalo. Ljudi samo šta me svako jutro nisu izljubilli i tako te djelatnosti. Onda se desilo da mi je žena čestitala pedeseti rođendan, čestitala na kupnji nova auta i.., čestitala na – pušenju. Uz mali osvrt: ...ak nastaviš pušiti, puno ćeš  PRIJE svršiti...

Čak sam i ja odmah povezao kec&kec da mi JOK pobjegne zec OMA sam ugasio... Par mjeseci kasnije svraćam u „moju“ pakistansku trafiku. Odmah me primjete, odmah me vole i gotovo familijarno sretni već stavljaju „isto“ na stol...

Ej, rodijaci, FALA, ali ja više nisam pušač, ne dimim.., no currato, no fumato i taklo to, nikaj se više ne dimi! Ma, nemoj se zagrebavat, pogledaju me ka da sam im uvalio najjeftiniji srednjoškolski trik iz prvoga svjetskoga rata...

Ja samo uzmem jedan sok i lokalne novine. Ne naplate mi. Sutradan navratim po isto. Sada me nisu primjetili, ali mi – naplate. Je, sjetili su se i jučerašnjeg računa... Sve moje pušačke zasluge su definitivno isparile – biti nepušač očito KOŠTA...

Kažu da vrijeme liječi sve. I to od narodnjačkih zavijanja do mudračkih razbiranja. Počinjem istinski primjećivat da to nije baš tako prazno kao što se meni činilo prije: naime, prije ili kasnije, sve i svako nekako umre. Ili bar zamre. A mrtvi se ne žale na bolesti. Čak i kad ih doista imaju...

Da li vrijeme liječi ZASLUGE? E, to čak nije niti pitanje!

Ovdje gdje ja živim Kina nema nikakvih zasluga. Osim onih vrlo zločestih i negativnih: em ne poštuju ljdska prava, em su komunjare, em Dalaj Lamu nisu ustoličili u centru Pekinga sa nekakvom varijantim azijatskog Vatikana, a onda bi on "papovao" sve u šesnaest i svi problemi nepravedna rada i otimačine bi isparili odmah i zauvjek iz života milijuna kineskih djelatnika koji se danas preznojavaju jerbo nisu skužili da su glupi šta ne slušaju demokratske Amere šta im duguju barenko PET TRILIJUNA dolarova i.., i ima toga a, opet, ni ovo nikome ne treba...

Kolhozno uređenje modernih demokracija je najzad ušlo u svoje ranostaljinističko razdoblje: najzaštićenije i najveće korporacije zapadnoga svijeta (ponajprije USA!) koje su zadnjih pedesetak godina ponosno klokotale kako definiraju i sam smisao kapitalizma ove godine su JAVNO i BEZ IKAKVA srama (ne, nije bilo ni tamo nekakva "ustezanja"!) a usred masivne financijske krize, svojim dičnim menadžerima i direktorima podjelile strotine milijuna dolara, a milijunima radnika nisu udjelili samo otkaze (javno vidljiviji "dio" krize) već su im doslovce OBRISALI penzije...

Onda je došao g. Nobelovac i iz Državne Kase (novac koji je sasvim činjenično i doslovno kreditno KINESKI!!!) podjelio od 700 do 2700 MILIJARDI dolara. Najprije i NAJVIŠE onima "stubovima kapitalizma".

NIKOME od primatelja ovoga masivnoga novca nije zasmetao kolhozni (zadružni) zadah od komunjara posudjenoga novca. Već istoga dana privatni avioni su parali nebo ka Šangaju i drugim kineskim destinacijama, a masivni brodovi su nastavili ka američkim lukama...

Svijet je, navodno - SPAŠEN!

SA moje strane gledano šta me više spašavaju, cijena je sve skuplja i koliko god se ja trudio da im kažem da me puste NAJZAD i više niti ne pomisle spašavat - NIKO NE SLUŠA, niko nikad nit čuti nije htio.

Ispada da mogu samo zaključit kako mene masovnoga pojedinca neće niko slušat dok ne dobijem - Nobelovu. A i tada će mikrofon biti uključen do 90 sekundi. Poradi protokola...

Neki drugi nobelovci će, u tekućem mandatu, pobiti stotine majki i djece. Iz demokratskih i slobodarskih pobuda. Jer oni nisu ciljali djecu i majke. Oni nisu ciljali da proizvodnja svakovrsne droge u Afganistanu PORASTE u pet godina PET puta (jest, 500%!!!).., a, eto, desilo se.., ne moš u demokraciju i te slobode bez "kolateralnih šćeta"...

Na kraju Afganistanske priče neće biti puno više od onoga šta je bilo na kraju ruske afganistanske avanture. Ali već sada je jasno da je puno više razaranja i mrtvih.

Ne pada mi na pamet da branim Ruse, ali ako na ovim ruševinama i leševima afganistanskim može da nikne čak i NOBELOVA NAGRADA ZA MIR onda sam ja već postao - Kinez...

Svakom po zaslugama! Nikad bilo, kažem ja. Veličina i razornost buzdovana su jedno, a spremnost da se isti upotrijebi je nešto doista sasvim drugo. Kad spojiš i jedno i drugo, nasmiješ se preko cijela CNN-ova ekrana, oma postaješ demokrat za slobodu. Ma, i sam Papa na sve to - šuti: zna čoek u čijim rukama su kandžije, a konje svi vide i tu se nema šta reći...

Ipak, recesija je garantirano zaustavljena. Šta to znači, pogledajte malo bolje oko sebe. Recimo pokušajte odgonetnuti kako su Vam se na računima starih kredita pojavile nove brojke. Redom  - veće.

Meni je i dalje krivo jer iako NE PUŠIM opet sam pušiona. Možda mi porad toga namaknu Nobelovu nagradu. Za fiziku, a prihvatam i fizički. Rad...

Kao i vazda prije,