dobar dan, Stari moj!

...Slovo na vratima raja...

...kada tijelo napusti prostor vrijeme ima čudnu sklonost da stane, duša se zgrči, a mozak upadne u šok i ekstazu pa ne zna kuda krenuti no u – šok...

Svijest tada postaje sasvim sporedna, zbunjena i nesposobna priležnica ispod maske tradicionalnoga, običajnoga i posvemašnjeg, otužnog kiča. Oni najglasniji preuzimaju ulogu teških artiljeraca verbalnoga, poslovni svijet precizno odradi tehničke stvari, a obitelj i prijatelji potonu u nimalo rutinsku džunglu neprihvatljivoga, neželjenoga, nezamislivoga.

Svaka tuga je unikatna, svaki gubitak je personalan i tu nema istine, formule, znanja, Je, pojave se neki računi (kamo sreće da je riječ o matematici i materijalnom, samo!), manje ili više se (medijski) priča. Dok ne dođe neka presretna nogometna dušica i malo po malo sve ponovo ne potone u ekstazu Masovnoga Momenta...

A šta drugo!?

Tek kada nečiji Život stane primjetimo brzinu kalendara i neizlječivu slabost tijela da ih prekorači. Tek kada neko umre primjetimo da je živio. Tek na svježem grobu osjetimo muklu hladnoću nepredvidivosti i KONAČNOSTI naših vlastitih (preostalih) kalendara...

Da, doli uz put, dva-tri pića kasnije, postajemo žustri navijači, trgovci, učenici, profesori.., šta već

...idemo dalje...

A, DA: ima važan fakt – HTJELI ILI NE MORAMO dalje!

...htjeli ili ne htjeli, ovih dana plaćamo papreno skupu naftu. Koja „papreno“ papri sve gadniju cjenu svega što nam treba u životu.

...htjeli ili ne htjeli, OVIH DANA svjedočimo gotovo MILIJUNU pobijenih Iračana od strane najdemokratskije demokracije koju je, navodno, povijest čovječanstva imala.

...htjeli ili ne htjeli, ovih dana SVAKODNEVNO umiru desetci tisuća OD GLADI mada je svjetska znanost i tehnologija na najvišem stupnju razvoja.

...htjeli ili ne htjeli, ovih dana stotine milijuna razdrndanih motora i industrijskih postrojenja zagađuju NEPOPRAVLJIVO i samo tlo po kojemu hodamo, a „ekolozi“ su gotovo svugdje na planeti ili politički (cinični) trgovci, ili smješne grupice uglavnom liberalnih (NAIVNIH) intelektualaca...

...htjeli ili ne htjeli, pobunjeni (pa i onaj ekstremistički) Islam jest problem, ali je neuporedivo veći zločin kako ih uglađeni svijet kadilaka podmuklo i prljavo tretira.

...htjeli ili ne htjeli, unatoč masivnoj moći sveukupnoga razvoja suicidalni apsurd življenja danas na ovoj planeti nikada nije bio groteskno krvaviji, podliji, razorniji, zlokobniji...

...htjeli ili ne htjeli, danas NISMO bolji pred Bogom no što smo bili jučera. I taj „raskorak“ raste! U krivom pravcu...

A ništa ne stoji, još manje stagnira...

...i ne pomisli da te se ne tiče „za kim zvono zvoni“! „Zvono“, pomenuto, NIJE nikakva klasika: evo baš SAD se dešava i Tebi i meni! A još, uz to, i Ti i ja – PLAĆAMO. Istini za volju PREPLAĆUJEMO!, svaku stopu toga –sada već planetarnoga- mehanizma PROFITA SAMO...

Da, rodijače: ne mogu NE MOGU reć točno nit gdje, nit kada, još manje KAKO ali – postali smo drugorazredne prostitutke koje se smijulje tamo nekavu „glupu Bušu“ dok se zgražamo nad „zabrađenim Muslimankama“ koje nikad niti pomislili pitati nismo da li treba pobiti MILIJUN ljudi (samo u FAZI JEDAN!) i potrošiti TRILIJUN (POSUĐENIH!!!) dolara da bi im se objasnilo šta je sloboda, demokracija i EMANCIPACIJA!

A pored mene I DANAS zuje desetci svilenih kadilaka sa porculanskim kokošima čija se emancipacija mjeri samo sa limitom – MUŽEVLJEVE kreditne kartice!!!

Informatika je NAJZAD stigla „u ranoga Gebelsa“: umjesto da nam totalna povezanost da INFORMACIJU zaglibili smo u kocku i pornografiju! Umjesto edukacije dobili smo perfektnu mašinu za ispiranje i kloniranje i mozgova i duše. Istovremeno naši crkveni oci krive internet za incest, prevaru i nemoral.., da ne pominjem ostale BROJNE ugledne veseljake, znalce i institucije!?

...ali –MORAM ZAPISATI: na interentu NEMA NIŠTA NOVA! Samo su brzina, podmuklost i novac pokazali i dokazali kako su nam i panduri i policija još uvijek zlokobno zatucani i sasvim sretno nepismeni...

U cijelom ovome metežu niti jedan psihijatar nije u zatvoru: ako planetom vladaju luđaci, koga to onda može čuditi što bolesno i razorno ne samo da su stil i način života već su vazda i pod najvišim pokroviteljstvom naših dragih (uglavnom demokratskih) lidera!?

...da, zato se NAJPRIJE danas, Čovijek svijećom mora tražiti. Ukoliko Vas uopće taj mazohizam interesira!

Najprije mi je Profesor, još u ponedjeljak, kratkim emailom javio kako je naš dragi Zlatko Tomičić zauvjek otišao.

Onda sam ja to ignorirao. Nekih 15tak minuta. Automatski sam otvorio svoj email i napisao Profesoru evo DOSLOVCE vako:

Dragi Profesore,

Dođe tako po Bogu i Čovjeku to što mora doći…

…jest, nakratko me zabolio stomak, a onda sam pogledao vani na zeleno i živo. Oko mene.

Ostaje mi da napišem ČAST MU I HVALA, OSTAJE U VJEČNOSTI!

Odustalo je samo tijelo, samo se fizika pokorila višim zakonima.

Radujmo se što smo ga znali i što ostaje sa nama.

Kada se priberem vidjet ću KAKO to uklopiti gore na internetu.

I ja sam od krvi i mesa.

HVALA TI!

Svako dobro,

Iskreno

Vladimir Kreća

Onda je prošlo popodne, noć i osvanuo utorak. Imam ja svoja posla. Svaki dan bar tisuću čwaraka, telefona dva, pet email adresa, desetak kompletnih web-portala, stotinjak web stranica, a moram i kavu ujutro skuhat onoj mojoj. Da me ne nogira. Valjda poradi kritike emancipacije...

Robert mi poslao VIJEST. Kratko sa linkom za „Večernjak-ov“ članak o Zlatku. Odmah sam obrisao sve sa naslovnice i postavio Zlatkovu sliku i članak iz „Večernjaka“. Kasnije sam razmišljao a da kako se to PRIMJERENO radi na internetu. Na sasvim personalnoj i vrlo „alternativnoj“ web stranici...

...otkrio sam kako je najdominatniji bio STRAH! Strah da ne uvrijedim (pojma nemam koga, a vjerujem u Boga!), da ne iznakazim momenat, „Večernjakov“ članak, da ne „napadnem“ i uzrujam nekoga od mojih –meni vazda dragih- posjetitelja koji pojma nema a ko je Zlatko.., strah me bio od mogućih trivijalizacija izraza i položaja u kontekstu medija i mišljenja mojih autora i suradnika i...

A nikoga ništa pitao nisam! Osim NAKNADNO Roberta koji je primjetio i REAGIRAO kako sam nepotrebno „nagurao“ nekoliko naslova...

Ispravio sam i otišao u noć. Sa mojim velikim čupavim turskim ovčarom. Večer je bila obilježena prvim komarcima ove sezone. Bolno. Prvi sunčani dan iznad dvadeset u hladu i ja već priželjkujem ledeni okov klagarijanske zime. Samo zbog KOMARCA!

Jutros sam pogledao moju video-razglednicu Zlatku snimljenu na Lake Louise prošle godine.

Je, jedem masovno puno čwaraka, ne glancam opanke i ne pijem nikakvu „ljutu“. Ja samo pušim. I onda zauvjek prestanem pušiti. Jedno 20 – 25 puta. Dnevno.

Ali ZNAM da nisam pušiona: umjesto onog gorepomenutog filma i panegirika na kraju evo Vam članka iz Zlatkovog romana „Ledenjak iznad Lake Loise“. Članka koji je meni dokazao da je Zlatko rođen da živi u vječnosti!  

****

...koncem maja prošle godine stigla mi je knjiga sa posvetom autora. „Ledenjak iznad Lake Louise“. Bio sam mjesec dana najuobraženija figura na Divljem Zapadu! Pa MENI je Autor te knjige, veliki i jedinstveni mag pisane riječi, trostruki nomenee za samu Nobelovu, On je MENI poslao svoju knjigu sa svojeručno napisanom posvetom!!!

Govorim o gosparu Zlatku Tomičiću.

Bio je u Kanadi koncem osamdesetih i nešto od svega toga zapisao u pomenutoj knjizi.

Ja još uvijek ne vjerujem sebi šta sam tu pročitao. Onda sam za Vladin Rođendan odlučio publicirati Sestrinsko Slovo o Anti Miletiću, Hrvatskom javnom radniku (kako Ga je Sestra mu okarakterizirala) koji je živio samo 50-tak ljeta, a njegovo djelo će nadživjeti sve nas. Prije no prosudite, umoljavam Vas – pročitajte cijeli, do zadnjeg slova originalni, sestrin govor na Antinu grobu.... HVALA!
 

*************
Ante Miletić
Hrvatski javni radnik
(Zagreb, 1933. – Hamilton, 1983.)

Anthony, Ante, Tony, sinko, braco...

Rodio se 17-tog siječnja1933-će u Zagrebu; kršten u crkvi Sv. Marka na Gornjem Gradu.

Od rane mladosti pokazivao je inklinaciju i talenat za pisanje. Već kao dječak od 12 godina osnovao je vlastite zidne novine u stanarskoj kući naše bake u Zagrebu. Bila sam 10 godina kada sam ilustrirala prve Antine članke, dok je on bio glavni urednik, pisac i reporter. Tada je uhvatio klicu novinarstva, koja ga nije napustila sve do njegove prerane smrti.Uvijek se je smatrao analitičarom i reporterom, kome je bila ne samo želja, već i dužnost, da piše.

Pohađao je IV. Mušku gimnaziju, i još prije nego je maturirao, napisao je jedan scenarij za dugometražni film, kojega je uspješno plasirao kod „Jadran Film-a“ u Zagrebu. Njegov talent je bio očit, no on nije pitomo ostao unutar sigurnih granica uobičajenog pisanja, već je smatrao svojom hrvatskom i izvjestiteljskom dužnošću da piše o svakidašnjem životu Hrvata svoje okoline, u tim prvim trzavim godinama komunizma.

Svoja najbolnija opažanja povjeravao je tek svome dnevniku, kojega je milicija, nakon povjerljivog razgovora s jednim Antinim „prijateljem“, užurbano tražila prilikom premetačine naše kuće. Ante je planirao upotrijebiti taj materijal za knjigu, koju bi izdao u Kanadi. Našavši dnevnik, „prijatelji naroda“ su ga uspostavili kao glavnog optužitelja mladog Ante, koji je tek navršio 19-tu godinu života.

Nakon deset mjeseci u Petrinjskoj ulici, gdje nije vidio sunce to cijelo vrijeme i gdje ga obitelj skoro nije prepoznala, jer je izgledao kao voštana figura – bio je osuđen na 8 godina zatvora u Staroj Gradišci.

Od rođenja je bio kanadski državljanin, jer nam je otac bio rođen u Kanadi, no to mu Jugoslavija nije priznavala, dok god je na njenom teritoriju, s koga ga nije htjela legalno otpustiti, a nakon nekoliko pokušaja.

Kanadske novine su spomenule slučaj njihoovog mladog državljana zatvorenog u Jugoslaviji, a za „zločin“ reportiranja u svoj vlastiti dnevnik. Jugoslavenske novine su također spomenule Antu, i po riječima Antinog suca Broza (Titovog bratića!) „...možda je osuda teška, ali treba se od Miletićevog slučaja učiniti primjer, opomena drugima...“

Nitko nije htio da se zaista zauzme i moguće kompromitira... nitko osim majke Ane, koja je preplavila Petrinjsku s molbama, te je Ante konačno oslobođen nakon 3 i pol godine logora, od čega je polovicu vremena sproveo u samici, zbog nepokorenosti komunističkom tlačitelju.

U kolovozu 1956-te uspije preći preko granice u Italiju, premda s ranom na leđima, gdje se je očesalo tane jugoslovenskog graničara. Ante se je zakleo biti slobodan ili biti mrtav!

Konačno je bio slobodan!

Slobodan da piše! Da živi, da promatra i izvješćuje!

Da se sjeća i zubima škripa!

No, u tu slobodu donio je u sebi i klicu bolesti, koja ga je koštala života u najljepšim godinama. U zatvoru imao je tri puta žuticu, no kao političkom zatvoreniku uskraćena mu je bila liječnička pomoć, tako da se je jedva živ izvukao iz trećeg napadaja žutice.

Posljedica na jetri je bila smrtonosna...!

Ante stiže u Kanadu 1956-te godine, lahko dobivši pasoš u Italiji kao kanadski državljan. Smjesti se u Hamiltonu, gdje osta sve do smrti.

Radio je kao radnik u čeličani, te na građevinama, kao berač duhana, instalater uređaja za grijanje i hlađenje, razvozio kamionom ulje, pa i trgovao kobasicama i kućama, koječime, „...samo nikada savješću!“ (Ante).

I uz sve to uvijek je pisao. I čitao! Požudno čitao, učio, studirao sve što je mogao naći o povijesti, o zakonu, o politici i literaturi.

Veliki ljubitelj klasične glazbe; trebao je čuti tek par nota, već je znao prepoznati i skladbu i skladatelja, te gdje i kada je ta skladba nastala. Kao mladi gimnazijlaci zajedno smo statirali u Hrvatskom Zagrebačkom Kazalištu, u operi, baletu i drami. Kada bi zaradio posebno koji dinar ispražnjujući željezničke vagone, ili bi kupio knjigu u antikvarijetu ili kartu za koncert.

Našavši se u novoj domovini Kanadi, njegova ljubav prema novinarstvu se je razbuktala i Ante snuje podružnicu „Hrvatskog Književnog Lista“, koja je uvažala i rasparčavala te popularne hrvatske novine. Uspostavlja vezu sa Zlatkom Tomičićem i ujedno time uspostavlja neophodno potrebnu mu vezu sa domovinom Hrvatskom, za kojom tuguje bez utjehe...!

Politički život emigracije ga razočarava; pokušavao je da bude dio tog trzajućeg, bezobličnog bića, koje plače za slobodnom domovinom kao i on. 1973-će odlazi u London kao tajnik Svjetskog Kongresa HSS-a. Također je izabran za predsjednika mjesne organizacije u Hamiltonu.

Vrlo ga je zabrinjavalo nepravilno upotrebljavanje hrvatskoga jezika, a još više neupotreba istoga u hrvatskim obiteljima. Htio je da novi naraštaj Hrvata poznaje i ljubi svoj jezik i svoju bogatu kulturu, te je sam započeo pola satni televizijski program na hrvatskom jeziku 1977-te, koga je i sam financirao i vjerno njegovao sve do smrti. Hvalim Bogu da je iza njega ostao veliki broj snimljenih programa, koji su zajedno sa velikim brojem Antinih knjiga i ploča pohranjeni u Hrvatskom Etničkom Institutu u Chicago-u.

Kratko vrijeme djeluje kao glavni urednik „Hrvatskog Glasa“, što mu je bilo ostvarenje davnoga sna. Iza toga pridružuje se radnoj zajednici „Poruke“, koju potpomaže idealno i materijalno. Afirmirali smo se na polju crtanog filma, gdje je Ante uporno radio na distribuciji naših filmova, jedan od kojih donaša prvu nagradu na Internacionalnom Filmskom Festivalu u Švicarskoj, 1976-te.

Ante je bio pun nade za budućnost svoju i svoje domovine, no katkada je teško doživljavao osobna razočaranja u ljudima, koje je smatrao prijateljima i braćom Hrvatima: Živio je na visokom moralnom standardu i nije očekivao ništa manje od drugih. Njegovoj idealističkoj duši, koja je bezgranično ljubila hrvatsku si grudu i idealizirala svako ljudsko biće, nije bilo prihvatljivo da po koji stvor ni ne žudi za osobnim rastom i prosvjetljenošću istim žarom, kojim žudi za slobodnom domovinom. Doživio je bolnih uvreda, no i kada mu je srce pucalo od razočaranja i boli, svoju braću Hrvate i Hrvatsku ljubio je do zadnjega daha!

Zadnji dan Antinog života na ovoj zemlji, čitala sam mu psalme iz Svetoga Pisma, te „Zvonimirovu lađu“, „Pjesmu Zagrebu“ i –Uh!– prepoznao je Zagreb... njegovo upalo, bezizražajno lice se je preobrazilo od sreće i miline, smješak mu se prelio po licu, oči su mu gledale, majci i meni, nevidljive anđele. Koji su ga dočekali tamo negdje...

...kod Crkve Svetog Marka.....!

Marija Miletić-Dail
(sestra)
 

Kao i vazda prije,

uz najiskrenije pozdrave