Vidite, stiglo mi kratko pismo električno da o Janici nešto napišem dično. Prije svega nisam siguran da sam zapravo uopće i svjestan što se to zapravo dogodilo - generacije sjajnih sportaša u legendarnim sportskim karijerama nisu dosegle niti djelić Janičinog četvorodnevno-četvoro-medaljnoga plesa na vrhuncu uopće dostiživoga.

Generacije fantastičnih atleta nisu se niti usudili sanjati toliko zlata u jednom cijelom sportskom životu, a onda je došla totalna redefinicija ne samo kako se pobjeđuje, već kako se ne odustaje, ponaša, i doista biva najprije fantastičnim čovjekom e da bi vrhunske rezultate samo onako "uz put" postavila tamo gdje im je najprirodnije mjesto.

Skužajte dragi moji štioci ali, meni će uzesti još dugo vremena dok skužim iz koje galaksije je šampion kojega nisam učio voliti, a on me i uči i voli načinom na koji nisam svikao, načinom za koji nisam vjerovao da je moguć i da ću ga doživjeti...

U medjuvremenu mi ostaje internetsko izdanje Večernjaka i veličanstvena slika Zagreba koji pjeva i slavi. Imati samo tu sliku iz domovinskog okruženja predstavlja neizmjerno ohrabrenje i ponos za sve nas koji smo već navikli da iz domovine slušamo raznorazne (kvazi)političarske afere i beskonačne trakavice optužbi & ratova, ratnih posljedica, mirnodopskih korumpiranosti  i monstruoznih požara na Jadranu i otočju....

Ovih dana moje kameno srce (doista se borim sa nekoliko teških tragedija u privatnom životu) JEST zatitralo i bio sam izuzetno sretan i ponosan kako je Janica pred svjetskim medijima fantastično plemićki bila i sportaš, i Hrvatica i ljudina i povijest.

Umjesto mojega panegirika (pogledajte novine, "cure" od ljigavoga blaBLAbleRAja) radujte se jer IMA ZDRAVA milijun razloga i pomolite se Bogu da ovaj uspjeh prepoznaju oni koji kroje kasu Hrvatskoga Nacionalnoga Sporta pa da bude još bezbroj Janica i da ih ne moraju financirati samo tate i mame.

Bilo kako bilo, do slijedećeg priupisivanija, najljepši pozdrauvi,