Kao već desetljećima unaprijed u Zlatnoj sali bečkog Musikvereina - Glazbenog zavoda, održan je tradicionalni Novogodišnji koncert bečkih filharmoničara. Taj koncert koji se održava prvoga dana svake nove godine u 11h,je toliko popularan da su obično karte za tu predstavu godinama unaprijed rasprodane. Uz mnogobrojnu internacionalnu  publiku, taj koncert prenose brojne televizijske kompanije kao i radiodifuzije, pa se računa da ga poslije „najludje noći„ gleda i sluša nešto oko milijardu i pol ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli.

Poslije smrti stalnoga dirigenta Wilija Boškovskog, Bečki filharmoničari su se odlučili da taj popularni koncert svake godine dirigira novi i popularni svjetski poznati dirigent. Tako da su se na pultu Musikvereina, za ovih posljednjih petnestak godina prodefilirali svi profilirani dirigenti svjetskoga glasa. Obično se na tim koncertima svira, popularna bečka muzika, ili muzički rečeno, slatka bečka muzika valcera i polki, dinastije Straussa i  drugih austrijskih  muzičara iz te periode.

Ove godine na dirigentskom pultu u Zlatnoj sali imali smo čast vidjeti i doživjeti Japanca Seiji Ozawu, dugogodišnjeg dirigenta Bostonskih simfoničara i muzičkog direktora Tanglewood Festivala.

Ozawa  je prvi japanski student muzike u Beču, čiji talent je zapazio veliki muzički Zampano  Herbert von Karajan, koji ga je katapultirao i muzički podržavao. Poslije njegove smrti prihvaća ga kao asistenta druga nezaboravna muzička veličina maestro Leonard Bernstein, gdje mu je dugogodišnji asistent kod Njujorskih filharmoničara sa kojima postiže  velike uspijehe i popularnost.

No, „okrunjenje“ njegove blistave karijere, kako sam kaže dozivljava ove godine kada od septembra mjeseca 2002. preuzima dužnost muzičkog direktora Bečke državne opere.

Iako je evidentna već dugogodišnja suradnja, bliske kao i uske veze sa Bečkom filharmonijom  sa kojom je bivao na turnejama po cijelom svijetu, mišljenja sam da njegova premijera na ovome koncertu ipak dolazi sa velikim zakasnjenjem, pošto naprimjer  po turnejama u Americi, Europi i Japanu upravo već godinama svira sa njima tu poznatu i obljubljenu laku bečku muziku.

Poznato je da ga publika posvuda imperativno poziva na muzičko ponavljane  i traži da im svira valcere i polke Johanna Strausa, koga poznaje i voli još iz studentskih dana. Tu ljubav mu je usadio njegov učitelj, poznati japanski muzički pedagog Prof. Saito, koji je prije rata živio u Austriji, a Strausovu muziku  donio je u Japan kao europski suvenir.

Zbog toga nije ni čudo da Japanci bolje poznaju Strausov Kaiserwalzer - Carski valcer ili uvertiru operete Fledermausa - Šišmiša, nego mnogi europljani, a notorno američko muzičko neznanje nije potrebno ni spominjati.

Spomenik zahvalnosti svome dragom profesoru podiže Ozawa  s organiziranjem muzičkog festivala u japanskom gradu Matsumoto pod imenom Saito Kinen festival, koji se održava već deset godina, čiji duhovni i muzički vodja je on sam!

Vihor   bečkoga   koncerta

Koncert je počeo sa jednim velikim i većzaboravljenim muzičkim raritetom, maršom  Johanna Straussa „Živio“. Zanimljivo je da je taj marš posvećen hrvatskom banu  Josipu Jelačiću, koji je godine 1948. sa svojim hrabrim Hrvatima, na danasnjem bečkom aerodromu Schwechat, presreo i „do nogu potukao„ madjarsku vojsku i tako spasio  pad Beča.

Pored svih poznatih klasičnih  i  popularnih točaka Straussove muzike upečatljiv je bio i  Joseph Hellmesbergerov Danse diabolique. Predstavom TV-kamera iz prekrasnog novoklasističkog zdanja austrijskog parlamenta, izravno je prenosena baletska izvedba „Dunavskog valcera“ Johanna Straussa mladjega, koji je bečki valcer proslavio u cijelom svijetu. U baletnoj točki „Na lijepom plavom Dunavu„ sudjelovalo je 12 plesnih parova, članova baleta Bečke državne opere, medju kojima su i ove godine nastupali dvoje mladih umjetnika „naše gore listovi“ Iva Gattin i Tomislav Petranović. Za sudjelovanje u „Dunavskom valceru„ izabrao ih je poznati balet-majstor i koreograf Vladimir Malakow, prvak American Ballet Theatra u New Yorku.

Svoj afinitet za bečku slatku muziku, pokazao je mestro Ozawa, ne samo svojom dirigentskom palicom, nego i finim gibkim, tananim skoro plesačkim pokretima svoga tijela i suptilnim dirigentskim jezikom kojeg su bečki muzičari pretvarali u eksplozivni vatromet briljantno naglašenih poenti i formi od termolirajućeg ekscesnog fortisima do ljubkog i umilnog melanholičnog pianisima.

A da Ozawa stvarno i perfektno vlada bečkim  tročetvrtinskim vokabularom, pokazao nam je svojom akcentacijom gudačkih instrumenata, lakim klizajućim tihim violinskim glisandima, malim, zatezajućim tonovima,  koje bi u sljedećem momentu pretvorio u siloviti vrtoglavi kovitlac vihora, ritma i plesnih lepršavih koraka kakakterističnog bečkog valcera koji je svakom bečaninu udojen majčinim mlijekom!

Sa oduševljenjem smo prepoznali to suptilno Ozawino znanje u govoru njegova stapica, mimike i gestike njegova tijela. Tihu violinsku frazu, snažne zvukove plehanih fanfara ili zvučne kapriole drvenih duhača, prikazuje pantomimično tako da i svaki muzički laik lako može prepoznati značenje orkestralnog muzičkog izražaja. Plastičnost, modificiranje tempa i uskladjivanje kontrapunkta, bježanje od teme, skraćivanje nota  i uprkos tome ostvariti  auditivnu cijelinu, je prava tajna njegova dirigentskog  izražaja i za nas sve jedna velika zagonetka?

Ne znam ni sam, što bi posebno trebalo pohvaliti ili naglasiti ili izuzeti iz ove prvoklasne muzičke cijeline, a prema svima virtuozima, izvadjačima, pravedan ostati?

Možda, slatki solo kvintet-gudača u „Bečkoj krvi“, ili impresivno podrhtavanje i zujanje „Libelle„?

Na koncu su članovi  „Bečke filharmonije„  na dvanaest jezika pozdravili gledateljstvo diljem svijeta sa „Sretna nova godina“, koju i ja čitateljima ovih stranica takodjer želim!