GOSPODJO, UMORNI STE

Subota vikend blaženi , a vrijeme prevrtljivo početak veljače, nekada smo zvali taj mjesec  «veljača  mačija derača « , a mačaka kao u priči samo što su sada tihe.

Lagani  povjetarac zapuhao kao da nije zima , sunce je rano izašlo  mada  su meštri navjestili kišu.

Rano sam otišla u dućan nabaviti stvarčice da sutra ne izlazim.

Svraćam  u moju mio mirisnu pekarnicu ispod moga  balkona koja mi svakodnevno «kadi«  robu ispranoj u omekšivaću, a navlačim je sa mirisom svježeg kruha, evo ideje za novi sprej u kučnoj radinosti sa eteričnim uljem , mirisa maminog  kruha iz djetinjstva.

U pekari susrećem  dragog   poznanika  sa naše šetnice , ovaj put je sam bez supruge.

»Kako ste kako niste gdje je gospođa  , sa unucima , ja sam danas dežurni , a kako ste vi  on meni ,

» umorni ste gospođo « , stala sam , a on je bio na izlazu.

Što je on na meni jutros vidio umorno , oči , pogled , zauzete ruke natrpane najlonima ,uzela sam još i kruh i pravac na drugi kat uspuhana.

Žalimo se da nitko o nikome ne vodi brigu , a sada moram demantirati.

Ljudi još prepoznaju pogled ,  gledaju te u oči , a oči su duša čovijeka.

Vidio je čovjek umorne  oči,

mada se uvijek počešljam kada idem van i stavim malo šminke na moje sitne usne da se mogu ujutro vedro nasmiješiti  susjedu , slučajnom prolazniku .

Zar je čovjek poput morske pjene što se u trenutku javi na površini , a zatim dođu umori koji se smire i  odu  kao da  ih nije bilo.

Život je naš kao morski val, nose nas i lome životne bure i opet nas razbijaju na isti žal.

Moj je život trenutno vječito padanje.

Kad zbrojim poraze ništa ne ostane ,samo još vučem navike . Sve na tome ostane, da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi, bez starih rugoba i  nakaza što  me stalno prate.

Trudim se ja šutiti…uvijek zadržat mišljenje za sebe..pogotovo ako se podudara sa većinom..da me ta većina nebi ko žrtveno janje na ražanj stavila radi stava u mišljenjima o nepoćudnim pjesmama ...

I ne osjećam se najbolje zadnjih dana , i nisam ona prava , često me tuga slama..mjeseci iza mene su puni sjećanja, bolnih uspomena.. i nije mi baš lijepo bilo prije godinu , dvije dana,

Nije mi lijepo ni sada , sve mi se nekako vraća..Pucam po šavovima, zaboravljam stvari, ne želim ništa, ne veselim se ničemu ni nikome..koliko još, do kad , pitam se sve češće..Opet sam nestrpljiva, čekam rješenje na radno mjesto već godinama, zato sam tužna..ruke mi ponekad zadrte, trnu, noćima ne spavam.. i nisam dobro zadnjih dana, sve teže i  teže to prikrivam jer me tuga i nepravda slama..i nisam dobro i nisam danas jaka..Život kao da je jednostavno stao, zapela sam u vremenu i nemićem se jer nema ničega zbog čega bi imala razloga pomaknuti makar ruku ali one su tu.., tu je i on , navika stara.

Blago onom ko suza ima pa se isplače , mi smo stvoreni za bol, patnju , suze, radost, osmjeh

koje mi  izmame  moje kćerke , ponekad i muž.

Suze su poput oluje , poslije njih sam mirnija i ljubav je kao suza , rađa se u oćima , a pada na srce.

Obećala sam da ću početi razmišljati o sebi…Uskoro ..,

Puno sam se otvarala  , srčano ushićeno kao da smo stari znanci.

Bože ,  kako sam se tada osječala sigurno , jedino kada je moja Bertica bila živa..suze su poslije bile i češće.

Dugo nisam pisala.

Iz više razloga , možda nedostatak  inspiracija do odlaska u Dubrovnik nakon toliko godina.

Ustajanje svako jutro u 5 h , ( pomolim se ) ,  kafa , bacim pogled na e mail , zategnem dnevni boravak , promijenim vodu gardelinu , nahranim vrapce , hitro tuširanje i pravac bus.

Strah me je svakog novog izlaska van , slučajnog susreta sa neznancem , same nesreće u mojoj okolini, Bože , kako dalje .. , a kako ću onda razmišljati o sebi…

Nema više ranim sabahom pjesme, ni oca  ni majke , ni rodbine…….

Nema više tople kuće, ni seder večere …ni sretne dječice..

Čini mi se ,čujem glasove duhova iz prošlosti.

Sve je nekako prazno, pusto.

Svaki dan u glavi razvijem čitav scenario kako ču dalje.

Oko mene desetine zgrada, sa  tisućama prozora.

Iza svakog se krije jedan sasvim različit život, sretan, nesretan , neobičan , uzbudljiv..

Ko su svi ti ljudi oko mene ???.

Viđam ih svaki dan na ulici , ali ni  na jednom licu ništa ne primjećujem.

Savršene maske , savršenih glumaca.

To ja najbolje znam .

Sva tuga i bol i jedan život koji imama lakše je ispričati neznancima.

A u ostalom nemam se kome ni povjeravati.

Zato , znajte ovo nije poziv u pomoć.

Ja svoj život i obaveze ne  mogu promjenuti i već sam navikla na tu spoznaju.

Imala sam realne snove , upoznavala sam nove ljude , ali sa nikim nisam uspjela održati bliske odnose , da li zbog moga mentaliteta , porijekla.

Vjerovatno im nisam bila dovoljno zanimljiva , pa sam se okrenula pisati o starim znancima , obitelji…

Niko me nije znao dovoljno dobro.

Trgam sa sebe sve uspomene , bacam ih u gospođu tamu , da me bar na tren

Sjećanja ostave samu , svaki put bacim i dio sebe sa blagim smiješkom..

Zaškripe vrata, trznem se , tišina..

Opet , zamjenila sam iluziju i stvarnost , zvijezde i dalje titraju na svome mjestu.

Neće pasti. Nema čuda.. nestala je jedna nada , jedan san.

Blanka Atijas Levi

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Thursday December 16, 2010