SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA!

BLANKA Levi ŠIBENIK

Pisma iz Šibenika...

...stara ljubav...G-djo, umorni steHelena

ListopadKristalna ladyNaše ćebe

 

 

HELENA, ŽENA KOJE NEMA

 

Susret  se zbio jednog ljetnjeg dana u malom primorskom mjestu pored mora Zablaću.

Kasno predvečerje kada se već svi kupaći razilaze s plaže, a Sunce na svome zalasku šalje posljednji idilični bljesak.Cvrčci se još oglašuju i tada je najljepše more za posljednju banjadu koju možeš napraviti u miru od  bučnih kupaća.

Godinama se već kupam s obitelji u tom idiličnom mjestu.Njegovi stanovnici već tri generacije unazad žive večinom u  Americi, a sa prvim lastama se stariji vračaju u svoj rodni kraj preko puta punte Zlarina.Mi već godinama imamo svoje staro društvo koje je i danas uporno u svome dolasku baš na tu ruvinjavu plažu pored male crkvice.

Borova šumica ti svakodnevno pruža opijajuči miris smole, mora, šampona, maslinovog ulja pomješanog s Gospinom travom.

Svako ljeto upoznaš neko novo lice, sklopiš novo prijateljstvo.

Tako prođe i čitavo ljeto na toj plaži punoj žamora u kojem i ti sudjeluješ ugodnim druženjem pri razmjeni lokalnih čakula, podjeliš koju vočku, kuhani kukuruz, catu.

Toga dana sam donjela dvije velike cate koje držimo u pličaku da se do večeri dobro rashlade.Neko je izronio nekoliko prekrasnih Petrovih uha  odmah se svi okupimo  kako bi se divili toj ljepoti što more iznjedri.

Tako je prišla i ona, Helena.

Već sam je i ranijih godina uočila s jednom našom mještankom.

Visoka, lijepo građena, nepravilnog nosa ali blaženog osmijeha i pravilnih zubi da je jednostavno moraš uočiti.

Već od ranije sam osjećala njen pogled da se zadržavao na meni te bih joj odvratila pozdravom, kao da smo već znanice.Pridružila se kako bi dala svoju procjenu o ljepoti te modrobiserne školjke, a usput sam je ponudila fetom tek odrezane cate i priča je krenula; «Odakle ste, viđam Vas već par godina…» i tako to.Predstavila se da se zove Helena, živi u Zagrebu i radi kao kustos muzeja  «Mimara», a roditelji joj vuku korijene baš iz stare jezgre Šibenika.

Povijest i umjetnost je garancija jednog dobrog razgovora kako ti nikada u jednom društvu neće biti dosadno, posebno ako su ti teme bliske.

Kako sam kroz mladost stekla jako puno prijatelja iz Zagreba s kojima sam ljetovala, od Malog Zatona kod Dubrovnika  do  Sutivana na Braču, spomenula sam našeg legendarnog Rambu Radovana Milanova, Alberta Froliha Frolju (slućajnosti, i njenog poznanika) i priči nikada kraja.Već su nas i komarci dobro iščokali kad smo prekinuli čakulu.

Novi dan, užurbanost, pripreme hrane za čitav dan ostajanja na plaži.Vikend je, a djeci treba pripremiti dosta spize.Naša mlađa kčerka Tamara je ljubimica plaže.Svatko je povlači, daje sendvič, voće ona ništa ne odbija, slatkohrana na mamu!

Stigli smo na naše staro mjesto, raspoređuješ arganje da ti komod bude što veći kao da si doma.Uvijek ti treba malo zagrijavanja prije ulaska u more da te ne šokira.Osjećam pogled, to je moja nova znanica Helena, kao da me je čekala.Ona je već odradila svoju svakodnevnu maratonsku crtu od dva kilometra, to joj dođe pravi trening, a  ja jedva čekam upad u more jer me je kuhanje spize već umorilo

Napravili smo jednu banjadu  i nastavili našu jučerašnju priču.Toliko zajedničkih tema!

Ona je prava purgerica pa sporije kajka, a ja nezaustavljiva temperamentna Bosanka po rođenju , a već fetiva Dalmatinka po davnoj udaji za Dalmoša.

Napravismo par banjada, ja sam imala obaveze prema obitelji i starom društvu ali dolaskom večeri kada je plaža utihnulam mi smo nastavili naše teme.

Radila sam pa sam  se s Helenom dogovorila za ponedeljak da odemo na kavu kod «Maestra», to je in mjesto da ti je stara jezgra na dlanu, da vidiš elitu grada preko marende, da vidiš masu francuskih i inih turista kao đake prvake kako prate svoje vodiče.Guštale smo u našem cappucinu, jeli voćnu tortu i polagano se nadovezivale. Za pola ure ne možeš baš puno napraviti  ali te marenda osvježi do kraja radnog vremena pa poslije ručka pravac plaža.

Helena mi je otvorila svoje srce i dušu kao i ja njoj, bila je već djevojka u podmakloj dobi, prva prava ljubav je završila raskidom, poslije su dolazile one krive i tako je život tekao ustaljenim redom.

Helena je jako puno putovala vezano za njen posao, obilazak svjetskih muzeja radi stručnog usavršavanja, seminari i nije bilo europske metropole koju nije obišla.Bila je izuzetno obrazovana, inteligentna .Toliko sam to ljeto ispunila novim saznanjima o umjetnosti da sam bila jako ponosna na sebe i zahvalna što sam imala sreću upoznati takvu osobu.

Došao je kraj Heleninom odmoru morala je doma, izmijenili smo brojeve mobitela, telefona, adrese, ne smijemo izgubiti kontakt!Tako je bilo pune tri godine jednoga prekrasnog prijateljstva i dopisivanja na mobitel.Helenini su imali obiteljski stan u samome centru grada tako da bi često znala vikendom na par dana doći u Dalmaciju.Kada bih dolazila obavezno sam je zvala subotom na ručak kod nas, moja ju je obitelj izuzetno srčano prihvatila kao da nam je najbliži rod.Posebno je obožavala moje kčerke jer je i sama imala dvije nečakinje tako da su nam ta druženja uvijek bila maksimalno ispunjena.Uvijek  mi je donosila nove kataloge iz «Mimare» da sam bila upoznata s novim postavkama jer već sam i sama pokušavala nešto crtati i ona me je jako podržavala u tom mome eksperimentu.

Najviše nas je možda zbližilo što je imala sluha slušati me o mojim sefardskim korijenima, mojem porijeklu,  odrastanju u mojoj dragoj Bosni, mojoj udaji i dolasku u Dalmaciju.Helena je imala rođenu sestričnu koja je po majci naše gore list  pa je zato ta tema uvijek bila posebna. Otvoreno mi je jednom priznala da ima mali kompleks svoga nepravilnog nosa i kako su je često znali pitati o njenom porijeklu što ju je smetalo, a to je pak moj najveći ponos!Tako unikatan, jedinstven pa sam je tješila.Često je odlazila po knjige u veliku biblioteku  u ŽOZ u Palmotićevoj gdje joj je plemenita Julija uvijek bila na usluzi.Često je tamo posječivala sve kulturne manifestacije i naše blagdane i uvijek se ugodno osjećala te  stekla jako puno prijatelja i korisnih kontakata za svoj posao.

Došlo je novo ljeto, ista plaža isto mjesto, nove teme jer su nam poruke bile kratke da bi sve rekle jedna drugoj. U međuvremenu sam bila na «Bejahadu» na Hvaru, utisci neopisivi…Ttoliko starih raseljenih prijatelja; Čajo, Šabi i ostala raja  koju nisam vidjela godinama, toliko novih poznanstava, predavanja, folklora, glazbe, pjesme, Španije… Sve je to trebalo prepričati , da je uživala u tim mojim utiscima.

To kasno ljeto sam osjetila neku promjenu na Heleni, kao da je smršavila; lice blijedo, pogled povremeno odsutan…»Što je, Helena, možeš mi reći, već se toliko dobro poznajemo.»

Muk i pogled upučen negdje preko Zlarina..

Upitala sam je zašto je izabrala ovaj put rujan mjesec za dolazak na godišnji odmor  kada svake godine koristi kolovoz. - «Imala sam dežurstvo…» 

Poštivala sam njenu privatnost suvišnjim pitanjima.Nastavili smo se viđati svakodnevno na plaži poslije moga posla, a za hladnijih dana dolazila bih preko marende kada bi izlazile na cappucino.

Jednom mi je za tih druženja sa smiješkom otkrila da ima ovdje jednu simpatiju.Baš me je to razveselilo, možda nešto i bude.Slučajnosti, taj dan smo opet sjele ispred  «Maestra» kada je naišla ta njena famozna simpatija.Tip za deset ali nažalost zauzet, morala sam joj reći istinu, a da stvar bude gora, zauzeta osoba je pripadala njenoj branši, koji feeling!

 Već sam prije skovala plan da ću stupiti u akciju, kada sam davno frendicu s posla upoznala s mojim kumom i još uvijek su u sretnom braku. Zašto opet ne pokušati? Međutim, nije kako snuješ već kako dragi B.g određuje.

Otputovala je nakon par dana i jednostavno sam predosjetila da ću je ubuduće manje viđati. Počele su stizati poruke da je bila kod liječnika i da je pronašao mali mladež koji se mora odstraniti. Bila sam jako zabrinuta, moja probuđena sumnja se nažalost i ostvarila.

Helena je dobro bolesna.Nije imala snage ranije priznati tešku istinu koja ju je zadesila već skoro godinu i pol dana prije.Istinu je skrivala i od rođene majke, sestre liječnice, brata, kako sam poslije saznala.Operaciju je napravila s velikim zakašnjenjem tako da joj nije bilo spasa…

Kemoterapiju ju je toliko iscrpljivala da nije bila u stanju govoriti.

U početku je koristila godišnji odmor jer nije željela da joj ni na poslu saznaju za bolest.

Povukla se u osamu  svoga stana kojeg je nasljedila od pokojne tete. S puno ljubavi je uredila to svoje gnjezdo, pričala mi je kako je krasan namještaj kupila.Imala je instančan ukus, bila je posebna u svakom pogledu.Terapija  je malo ublažila bolove i Helena se ipak odlučila na svoj posljednji dolazak u svoju Dalmaciju, koljevku svojih roditelja. Jako sam se veselila tom susretu.Kupila je nova plava kola da smo se suprug i ja malo iznenadili ali ona je uvijek bila borac, imala je cilj, nadu.

Stigla je tu subotu, bura je puhala, Sunce je ublažavalo njenu jačinu,bilo je ugodno.Potrudila sam iskoristiti svo svoje kulinarsko umijeće, napravila sam dobru juhu s maces knedlama za koje je čula ali je kod mene prvi puta kušala, sljedio je naš tradicijonalni pastel, kolača u izobilju.Priznala mi je da se dugo tako nije najela, morala je biti na djeti s obzirom na terapiju koju uzima.Taj dan sam bila i presretna i  izuzetno tužna, znala sam da gubim dragu osobu, moju prijateljicu Helenu  koju sam posljednji put gledala. Zašto sudbina mora biti tako okrutna?…

Prespavala je tu noć u bratovoj vikendici gdje joj je jako pozlilo, uspjela ga je nazvati i stigao je za par sati. Helena je iz Dalmacije odletjela avionom, toliko je stanje bilo teško.

Svaki dan dok je ležala na onkologiji u bolnici u Zagrebu mi smo izmjenjivale poruke na mobitel po nekoliko puta dnevno, kada bi se osjećala bolje. Te poruke sam prepisivala po datumima i vremenu nastanka i još tada sam si obećala napisati jednu priču o agoniji te zlopake bolesti i volji za životom.

Stigao je prosinac, zima je. Taj mjesec se kod nas u Dalmaciji posebno iščekuje, dolaze dani dječje radosti, Sveti Nikola i Hanuka ali tada se i mi odrasli radujemo misleći da će i nama stići neki darak. Odlučila sam sitnicom darivati moju dragu prijateljicu Helenu, kupila sam joj jedan krasan srebreni privjesak šibenske stare katedrale. Jako se obradovala, tada smo se i posljednji puta čule uživo jer to  veče je moja Helena pala u komu i nije se više probudila.

Nazvala sam joj mamu jer mi se nitko nije javljao na njezin mobitel.Poštovana gospođa mama me obavijestila  da je Helena umrla 14. prosinca 2002. godine u 22 sata.

Sada je opet ljeto, ja svratim na našu staru ruvinjanu plažu.Ove godine nema na njoj puno gostiju.Opet se okupi naša stara klapa,  samo mi fali moja Helena. Fale mi moja Petrova uha, i ona su promjenila stanište kako su malo obnavljali prilaz plaži i bacili spržinu u more  tako da ih više nema.

Nema više ni Helene…

 

Blanka Atijas Levi

Šibenik, 2010. godine

 

Početna stranica  ** Proza & Poezija ** Original Individuals ** Moja planeta ** Mozaik ** DISCLAIMER

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Thursday December 16, 2010