SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA!

BLANKA Levi ŠIBENIK

Pisma iz Šibenika...

...stara ljubav...G-djo, umorni steHelena

ListopadKristalna ladyNaše ćebe

Nezrela

 

NAŠE ĆEBE

Ceste u sva vremena i prostore unose dah života….

Tako je i Doboj nekadašnja stara kasaba spajala ceste sjevera i juga, Istoka i zapada.. sve brdske putove i sve rijeke i jezera..

Pamtim tako glavnu cestu moga grada iz djetinjstva….

Kada bi nastala seoba ovčara sa naših  planina  prema Slavoniji….

Teško je ne primjetiti psa tornjaka još kada si dijete pred velikim stadom ovaca koji budno prati svaki pokret, svaki meket..

Primjetiti  njegovu snagu, ponos, dobronamjernost kada te gleda jednim okom, a onda drugim mahne svojim kitnjastim repom i kao da ti kazuje «Dragi moj prijatelju…

Tko se ne sjeća kada su stari ovčari sa velikim stadom ovaca i dva tri natovarena magarca  prolazili kroz naš grad.

Na čelu stada je išao stari bijeli pas tornjak, nogu uz nogu sa starim ovčarom i njegovim štapom.

To je za nas djecu tog malenog grada bio pravi doživljaj i veselje...

Znali smo jednostavno osjetiti dan njihovog dolaska…

Neizmjerno smo se veselili tom danu kada smo mogli na trenutak djećije znatiželje postati mala ovčica, malo bijelo janje koje mekeće me..me.. me…me.., potezati magare za rep ili milovati bijelog velikog psa tornjaka.

Jedno rano jutro još je bio mrak, zora je tek virila u dan..probudi me je meket ovaca, me…me…me…

Bunovna bosih noga izađoh na našu verandu i vidjeh bijeli veliki čilim….sa po nekom crnom šarom… Odjednom čuh i lavež pasa, kokoši se uzbuniše u kokošinjcu, a horoz započe svoje jutarnje kukurikanje  kuuuuuuuuuuuuuuuku……………riiiii………..kuu……….,

Krava i tele započeše svoje muketanje  muuuuu, muuuuuuuuu,mu.

Čujem glasove oca, majke, braće šta je To??, ko je prostro taj bijeli čilim što se kreče…

SEOBA

Nije dijete moje to čilim, to je dijete moje stado bijelo ovaca koje je zanoćilo sinoć kod nas….

Izletjela sam bosonoga u susret ranoj zori i stadu ovaca, da dotaknem tu toplinu….iz koje izletjeh netom iz  toplog kreveta.

Uhvati se za jednu ovcu za njeno bijelo runo…povuče me tako malu da sam se našla na travi, i počeh plakati  mama, ma..ma., ma..ma….

Majka me je podigla sa trave koja je sva bila okupana jutarnjom rosom , a ja sam bila već sva mokra i zaprljana..

Dan se polako budio i ja sam nakon pola sata bila ponovo spremna u novi pohod na jedno malo janje koje mi je nekoliko minuta magnetski privlačilo pažnju…kao nitko do sada u mom mladom životu.

Već sam u ruci držala komad crvene marame da zavežem mašnu za moje janje.

Janje me je pogledalo tako milo kao da me zove..dođi mi , dođi mi..uzmi me, da ti budem PRIJATELJICA…

Prišla sam uplašenim djećijim korakom, ali ovaj put je bila moja mama pored mene.. polako, polako Blankice, pobjeće  ti i ono ima svoju mamu..

Tako je i bilo , koliko me je janje moje tražilo pogledom toliko se i ono ustrašilo…

U tren oka se našlo u blizini velike ovce koja ga je počela oblizivati..

Odjednom čuh oca kako razgovara sa starim čobanom i nešto se dogovaraju…

Moj otac je u rukama držao dva velika vunena čebeta…majka je jedno stalno stavljala izmedju ruku da mu opipa gustoću, da mu vidi tkanje…

Pogodba je brzo napravljena, mama je unijela dva velika čebeta u kuću… i stavila na naš veliki, veliki kauč na kojem sam se rodila i ja i moj sada već na žalost pokojni brat Joža….

Taj dan je bilo veliko veselje u našem dvorištu.. i  tri janjca su se pekla i  okretala  na ražnju…

Taj dan pamtim tako čisto kroz svoja siječanja i znam da je skoro čitavi grad i veliko i malo i staro i bolesno prošlo kroz naše  veliko dvorište da nešto pazari kod ovčara...

Tada su ovčari na našu drvenu ogradu poredali od čebadi, priglavaka, jeleka( prsluci) , kapa , rukavica, tkanica svega što su njihove vrijedne žene i kćeri svojim rukama i maštom stvorili…

Najviše je bilo ovčijeg sira kojeg su poskidali sa magaraca , a sir je bio  spremljen u velikom mjehu..bilo je i onog ljutog sira ribanca što bi mama nekad zimi zamiješala sa gustom toplom purom i malo kravijeg masla..

Narod na planini je stočarski zdraviji, jači i ratoborniji nego narod čisto zemljoradnički ili građanski.

Od djetinjstva čobani mladi i muški i ženski provedu cijeli dan u polju, planini na suncu i na čistom zraku pa među njima rijetko je bilo plućno obolili..osoba.

Čobani za blagom neprestano hodaju uz brdo, niz brdo, pa su gipki jaki, a i hrane se dobro jer u mlijeku, skorupu, siru i mesu ima svega što je potrebno čovjeku pa i vitamina.

Stočari su od djetinjstva naučeni na disciplinu i na samostalni rad.

Čobanče ili čobanica sestrica mlado od 10 godina dobije ujutro komad proje i  komad sira u torbu pa po cijeli dan hoda za ovcama…

Većina svira u diple, stariji rasplašuju vukove pa grgaju ,spašavaju janje kad padne u škrip…

Žene predu, tkaju čebad, rubine , gunjeve… šudare... halje, nošnje i priglavke pletu.

Poštenje porodično, rodbinsko, plemensko i opće narodno najviše je razvijeno kod stočara, a isto tako i samopuzdanje.. to su riječi oca moga.

Svaki ovčar svoju riječ drži..

Od prirode  slobodni i neustašivi, dugo vremena varani kroz trgovinu, razmjenu, iskorištavani…

Postali su s vremenom nepovjerljivi i nepokoreni.. 

Planinka žena recimo od četrdesetak ljeta u punoj snazi,skoro svaka ima i velike i male djece.

Ona neumorno sve sama radi, striže ovce, muze, vari, kupi skorup muti maslo, pravi sir, peče kruh….

Kuva vareniku, puru i malu djecu dvori.

Kada sve poradi pa nema nikakva posla,ona opet ne sjedi nego prede vunu ili plete čarape ili tka čebe, čebe moga djetinjstva…

Koje me i sada grije kao i prije 50 godina….

Od Planinke žene majke bez knjiga sva djeca nauče sve što im treba u životu.

Nauče slušati starije pametno raditi i pošteno se vladati. Sva djeca čobana tu osnovnu školu života s odličnim uspjehom polože i nikada nije još nijednom palo na tom životnom ispitu.

Kada se u proljeće dole u selu porade svi težački poslovi, onda su cijele familije ovčara dižu u planine na 3- 4 mjeseca.

Muška i ženska djeca od 10-18 su postajali čobani. Oni su po čitave dane svirali u diple, pjevali , dovikivali se i nadvikivali se….

Ljetnji dani kako su odmicali na planinama Vlašiču, Bjelašnici, Romaniji Trebeviću, Travniku…. i trava je odmicala na pašnjacima,velike vručine su uzimale svoj danak.

Trebalo se spustiti u ravnicu  sa stadima za boljom ispašom da se dočeka duga i teška zima kada ovce moraju u tor.

Tada s početkom Miholjskoga ljeta ovčari su spuštali svoja stada u nizine prema Savi, Posavini prema Slavoniji.

Ispaše su tamo duže trajale, a bilo je i repice i svega u izobilju..

Tako su i stizali u naše krajeve sa «Vrhova svijeta, po maminom pričanju»..

Lijepo je uživati na visoravni, na zelenoj livadi u stvaralaštvu prirode

Najljepših boja, oblika i zvukova….

Prelijep ambijent, igra boja, igra svjetla i sjene… 

Livada, proplanak, zaravan,brežuljak, kamen,trava, šuma,..

Valovi trave  se lelujaju i savijaju na vjetru,cvijeće svih boja, oblika, prepuno raznolikosti.

Zeleno plavi tonovi…rapsodija u žutom, plavom zelenom, lila…

Igra zelene i roza boje..leptir kao dio i poseban ukras ove ljepote.

A ništa manje lijepo i zanimljivo nije i bilje bez egzotičnih boja i oblika.

A onda vam pogled zastane na planinskim vrhovima, koji kao da dodiruju samo nebo…..

Osjetiš potrebu da ideš u taj pohod, u njedra planine i kamenitog okruženja…

Još jedan hir prirode nije često vidljiv, jela koja gotovo raste iz kamena…

Još jedan hir prirode – vjetar je donio sjemenku na maleni zemljani plato, neprimjetan u sivilu kamena, i evo jela se sasvim lijepo razvija iz kamena.

Plavetnilo neba, sve nijanse zelene, žute boje, prošarane sivilom ili bjelinom kamenja.

Stado ovaca na mirnoj ispaši i razdragana i bezbrižna igra pasa  čuvara.

A priroda koja je razbacala u okolo kamenje poput stada.

Zašto danas ne sjetiti se toga trenutka, toga doživljaja iz moga djetinjstva, moga janjeta kojeg sam dobila taj dan i stavila mu crvenu maramu oko vrata…

Godinama je to janje obitovalo u našoj štali dok nismo preselili u drugi kvart, a to je janje postalo velika ovca i nije završilo u našoj kući

Ni na našemu ražnju ali je ostalo u mome sjećanju…

Blanka Atijas Levi

Šibenik, 2010. godine

 

Početna stranica  ** Proza & Poezija ** Original Individuals ** Moja planeta ** Mozaik ** DISCLAIMER

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Tuesday December 14, 2010