Balkanski rulet u Trstu

autentični zapisi, dan kasnije...

D. Gunjača

 SVI SU ZA MIR, JA SAM ZA RAT - RAT UMA, DUHA I SLUHA!
 
Pročitajte:
 
Hrvatski GG Markes
 
Balkanski rulet u Puli
 
Sajam knjiga u Puli 2006
 

 

Balkanski rulet u kazalištu Miela (Trst)

IL PICCOLO, Trst, Italija, 04.03.2006.

 

Petrovec i Tankovich uvjerljivi protagonisti drame u dva čina

 

Trst - Balkan: «Mjesto u kojemu je mir samo predah do novog rata». Tragicnost ratne masinerije eksplodira u svoj svojoj nepravednost u drami u dva cina «Balkanski rulet», koju je u cetvrtak navecer u kazalistu Miela u Trstu postavio redatelj Gianfranco Sodomaco.

 

Radi se o prilagodenom tekstu hrvatskog pisca Drazana Gunjace, u postavu u kojem su uvjerljivu interpretaciju glavnih likova dali Janko Petrovec i Mauro Tancovich, dok su sporedne uloge odigrali Riccardo Beltrame, Daniel Favento, Adriano Lucatello, Sergio Maggio i Fabio Musco.

 

Radnja se u cijelosti odvija u jednom stanu u Puli: Srbin Petar i Hrvat Mario, dva stara prijatelja prisiljena na priklanjanje suprotstavljenim stranama u ratu, nalaze se usred noci s bocom zestokog pica. Treba im da bi u njemu utopili gorcinu zemlje koja se raspada.

 

Vrijeme radnje je rujan 1991. i rat u bivsoj Jugoslaviji je otpoceo prije nekoliko tjedana, o cemu svjedoci reportaza RAI2 na pocetku komada,. Vojnik Petar razmislja o samoubojstvu: ocajan je, jednim je potezom izgubio Jugoslaviju, kojoj se zakleo na vjernost, i zenu Anu koja je s djecom pobjegla u Dalmaciju. Mario ga pokusava od toga odgovoriti objasnjavajuci mu kako je puno bolje otici u inozemstvo i vratiti se kad rat zavrsi. Jedan se bori za svoje ideale, po cijenu zivota, a drugi, puno konkretniji, pokusava prezivjeti dogadaj koji na kraju sve - Srbe, Hrvate, Bosance - stavlja na istu stranu: stranu zrtava.

 

 

Tekst Drazana Gunjače za predstavu u kazalištu Miela prilagodio Gianfranco Sodomaco

 

 

Duše podijeljene «Balkanskim ruletom»

 

 

          Obje su teze legitimne obzirom da se iz njih iscitava povijest koju ne zanimaju pojedinci i koju, poput opasne partije saha, igraju nezainteresirani politicki divovi. A oni pak ne znaju nista o zivotima onih koji ovise o njihovim potezima. Petrov ocaj nalazi protutezu u Mariovom cinicnom odmaku, zapocinjuci tako iscrpljujuci monolog koji bi se nastavio u nedogled, do zore kada bi sunce mozda moglo odagnati samoubilacke nakane i dovesti do drugacijeg epiloga. No vanjski svijet se namece svojom neizbjeznoscu te dva policajca kucaju na vrata i ulaze u stan.

 

            Predstava u produkciji kulturne udruge «La Macchina del Testo», u suradnji s Cooperativa Bonawentura, publiku lagano vodi kroz cijeli prvi cin da bi dosegla snaznu dramaticnost u drugom dijelu, u kojem pribjegavanje groteski jos jasnije ocrtava surovost rata. Sve do same kulminacije, kada se neizbjezno vec dogodilo a Mario se javlja na telefonski poziv Petrove zene: «E, da vam majku jeb. Ana? Jesi li to ti? Oprosti! Nisam tebe ocekivao. Sto ja radim ovdje? Gdje je Petar? E, moja Ana, zakasnila si nekoliko minuta. Samo nekoliko minuta o kojima ces imati vremena razmisljati ostatak zivota. Bas kao sto je i on rekao da ce biti. Hoces ga cuti? Prekasno. Ne, nije se ubio. Balkanski rulet. Ne znas sto je to?! Nisam ni ja do malo prije znao.» 

            Sve dok pistolj bez bubnja ne ispuca jedini hitac. Ubijajuci svaki ideal.

 

Tiziana Carpinelli

 

 

 

"Balkanski rulet" Drazana Gunjace, graden na igri identiteta, postavljen je na scenu kazalista Miela u reziji Gianfranca Sodomaca. Sudeci po samom naslovu, "rulet" nas navodi na nekakav rizik, a prije svega slucajnost. No tu nema pobjednika a niti pobijedenih. U ovom slucaju "igra" je drama, usprkos povremeno prisutnoj ironiji. Petar (Mauro Tancovich) i Mario (Janko Petrovec) su dva prijatelja, casnika, jedan u srpskoj a drugi u hrvatskoj vojsci, iako je drugi skinuo odoru. Nit vodilja ovog komada je postojanje jedne odluke, Petrove odluke o samoubojstvu, buduci ne moze prihvatiti konflikt koji razara identitet koji se gradio godinama, mozda i stoljecima.

 

Iz toga citava ironija, slucajnost u egzistencijalnom smislu koju oznacava rat uzrokujuci gubitak voljenih, zemlje, ciljeva, sebe samih. Naglasak na apsurdnost "promjena" (vise ideoloskih nego teritorijalnih) s kojima se Balkan mora pomiriti stavlja sredisnja scena, kada u sobu u kojoj se nalaze Petar i Mario, ulaze hrvatski i srpski policajci, naizgled suprotstavljeni, ali intimno solidarni u osjecajima ljudskosti i bratstva (policajac Hrvat ce spasiti zivot policajcu Srbinu). Sve u svemu, "identitet" koji se mijenja ovisno o volji nekih drugih, koji ponistava svaku mogucnost odabira, barem za Petra (izvrstan Mauro Tancovich, koji je na trenutke ipak preuravnotezen u svojoj patnji). Na suprotnoj granici istice se Fabio Musco (hrvatski policajac), precizan i tocan u svojoj ironicnoj intervenciji).

 

Suha i linearna rezija vodi predstavu obogacenu s nekoliko glazbenih brojeva i videom ubacenim na pravim mjestima. Jedini detalj koji se ne uklapa: oslobadanje duge kose ispod vojne kape bosanskog vojnika, na kraju himne, sa svim evokacijama koje ta gesta implicira, no efekt je ipak onaj kakve reklame za balzam. Cestitke.

 

 Mary Barbara Tolusso

 IL GAZZETTINO (04.03.2006.) Italija

 

  

 

IDEALIMA TREBAJU ŽRTVE

 

 

        Mehanizam Balkanskog ruleta, drame Drazana Gunjace predstavljene 2. ozujka u kazalistu Miela, otkriva nam se logicnom okrutnoscu.

 

            Prividno mirna i ne prebrojna publika mogla je uzivati u presjeku nedavnih povijesnih zbivanja, sazetih i analiziranih u tekstu poput odabranog djelica sudbine jednog naroda, polazeci od anonimnog stana na razmedi razlicitih balkanskih drzava 1991.

 

            Izvan i unutar zidova protagonisti reguliraju tezinu vlastitih ideala na osnovu smisla vlastitog zivota, u tom trenutku jos uvijek cvrsto vezani za decenije zivota u Jugoslaviji i s Titom, mnogo godina pod jednom himnom ali sa suprugama, djecom i prijateljima razlicitih etnickih  pripadnosti.

 

            Retorika i egzaltacija razlika medu dvama suprotstavljenim stranama postaju tema rasprave dvaju protagonista. Pravi je problem u tome da Mario, Hrvat i bivsi vojnik osloboden duznosti, pokusava uvjeriti Petra, Srbina i jos uvijek aktivnog vojnika, da odustane od samoubojstva iz tisucu razloga, medu kojima se istice apsurdnost ovog rata, kao i svih prethodnih, a bez sumnje i buducih ratova.

 

            Mario je miran, pun ironije ali i alkohola, dovoljno kako bi nam pruzio nekoliko poeticnih intelektualnih videnja njegovog sukobljenog svijeta: «Na Balkanu nema ideala bez zrtava», kaze na samom pocetku, i nastavlja. «nisam ja kriv sto je premalo vanjskih neprijatelja». Nekolicina stvari Petra ipak uvjerava u ispravnost njegove odluke, u skladu sa samim sobom i fantomatskim idealima jednog vremena. Sve je izgubio. Odlaskom zene i djece Hrvata (mozda), oficir se nalazi u situaciji u kojoj mora ispuniti crnu rupu, pri cemu ostaje zarobljen izmedu civilne i vojne etike koju uzalud posvuda trazi, a koja mu je vec onemogucila razumnu viziju stvarnosti i oduzela zelju za zivotom. Razumna vizija stvarnosti u stvari i ne postoji, moze joj se samo donekle pribliziti. S druge strane imamo tragikomicne trenutke napetosti dolaskom na scenu dvojice hrvatskih policajaca, kojima prethode dvojica srpskih koje Petar i Mario odmah razoruzavaju, vrlo se spretno braneci u ratnim detaljima.

 

            No nakon mnogih zakljucaka i razmisljanja o smislu sukoba, Mario shvaca da je bit u sljedecemu: «.ako u ovakvoj situaciji imas pusku u ruci, nije bitno znati zasto, bitno ju je upotrijebiti.» Ali Petar takoder zna da u «Balkanskom ruletu» nema bubnja i mogucnosti promasaja, te njegovo tijelo zavrsava na podu a dusa odlazi u civilni dio raja.

 

            Na kraju se izmjenjuju televizijske snimke samog pocetka rata cime zavrsava predstava u reziji Gianfranca Sodomaca, ostavljajuci publiku izmedu snazne dirnutosti i duhovite, ironicne spoznaje.

 

            Tako se zavjesa spusta na predstavu posvecenu pokojnom lokalnom glumcu Andrei Orelu, i bez prisustva autora kojeg su obiteljski razlozi sprijecili da prisustvuje susretu nakon predstave. Premijera koju nam je ponudila udruga Bonawentura, ipak je ostavila neizbrisiv trag od estetskog znacaja, podsjecajuci nas na apsurdnost bilo kojeg rata i nijemo dostojanstvo svakog covjeka.

 

Emanuela Masseria

VOCE DEL POPOLO (7. ozujka 2006.), Italija

 

 

 

Kazalište Miela -  Balkanski rulet

 

Posljedice raspada Jugoslavije u zivotima običnih ljudi

Zanimljiva drama Dražana Gunjače

 

Proslog se cetvrtka na sceni trscanskog kazalista Miela nasao «Balkanski rulet», drama suvremenog hrvatskog pisca Drazana Gunjace. Inicijativu je pokrenula kulturna udruga «La Macchina del Testo» u suradnji s udrugom Bonawentura - osim toga, u inicijativi su sudjelovali i slovenski Teatro stabile i Slovenska sekcija regionalnog studija RAI. Protagonisti predstave su Janko Petrovec i Mauro Tancovich, a uz njih i Riccardo Beltrame, Daniel Pavento, Adriano Lucatello, Sergio Maggio i Fabio Musco. Tekst je prilagodio i rezirao Gianfranco Sodomaco. Vecer posvecena sjecanju na Andreu Orela, trebala je biti upotpunjena susretom s autorom koji je nazalost bio sprijecen obiteljskim razlozima.

 

Drazan Gunjaca je roden u Sinju 1958. Proveo je deset godina u sluzbi jugoslavenske ratne mornarice kao casnik. U tom je periodu Gunjaca diplomirao na rijeckom Pravnom fakultetu, te je napustio vojsku i postao uspjesan odvjetnik u Puli. Autobiografske motive nalazimo i u njegovim

knjizevnim djelima; u romanima (treba spomenuti trilogiju Balkanski rastanci), zbirci poezije Kad me ne bude vise, u kazalisnim tekstovima poput Balkanskog akvarela i Balkanskog ruleta. Gunjaca je jedan od najnagradivanijih autora u Italiji, pogotovo medu onima s druge strane  Jadrana. Najvise je nagrada osvojio upravo Balkanski rulet koji je, izmedu ostalog, 2003. nagraden na trscanskom natjecaju «Scritture di frontiera».

 

Tekst se bavi posljedicama koje su politicki dogadaji, kao sto je kraj bivse Jugoslavije, ostavili na zivotima obicnih ljudi. Radi se o iskustvima koja su teza na psiholoskom nivou nego na onom usko vojnom, kao sto je i sam Gunjaca ustvrdio u jednom intervjuu. Pravila su jasna na bojisnici, kaze on, unutrasnjost je ona koja ne poznaje pravila. Kako spasiti brak ako je suprug druge nacionalnosti? Sto uciniti s djecom? Ostati zajedno i pokusati pobjeci? Ostati tu i pokusati prezivjeti? Boriti se ili ne, i protiv koga?

 

Dva protagonista Balkanskog ruleta su Petar i Mario, obojica casnici jugoslavenske vojske - a raspad Jugoslavije ih zatice u jednom hrvatskom gradu. Mario je Hrvat, skinuo je odoru bez ceremonija i prestao odlaziti u vojarnu. Petar je pak Srbin, manje cinican od Maria, te ne uspijeva  prihvatiti situaciju u kojoj bivaju ponisteni ideali koji su prije vodili drzavu i instituciju kojoj pripada. Osim toga, ozenjen je Hrvaticom koja ga, zabrinuta kriticnom novonastalom situacijom, napusta i s djecom odlazi roditeljima u Dalmaciju. Sve je to tezak udarac za Petra koji poziva Maria kako bi imao s kime razgovarati.

 

Drama se bavi vaznim i velikim pitanjima ali i onim manjim koja su se pojavila u novonastaloj situaciji - cini to slijedom interesantnih dijaloga u kojima nalazimo dubokoumne misli ali i saljive dosjetke. Interesantne su prije svega razlicite reakcije protagonista: tijekom drame, u Petrov stan dolaze i jedan podoficir vojne policije, Srbin Jovica, bosanski vojnik Safet, dvojica hrvatskih policajaca Ante i Ivan - pa cak i mladi lijecnik - ukratko, minijatura tadasnje jugoslavenske stvarnosti. Drama zasigurno nudi efikasne odgovore na pitanja koja smo si postavljali tijekom dogadanja od prije 15 godina, a koje je vrijeme polako izbrisalo, iako je proslo tek jedno i pol desetljece. No ta su pitanja jos uvijek prisutna, ponekad jasna, a ponekad skrivena pod pepelom, u ocekivanju da netko puhne i otkrije ih. 

 

Redatelj Gianfranco Sodomaco je predstavu uokvirio dvama filmskim snimkama zbivanja u bivsoj Jugoslaviji; na pocetku vidimo film kratkog rata u Sloveniji, a film na kraju prikazuje mnogo goru devastaciju koja se dogodila drugdje. Taj okvir situaciju na sceni smjesta u vrlo konkretnu perspektivu. Vidi se da je postav bio ogranicen financijama no tome usprkos, zanimljiv je od pocetka do kraja. Oba protagonista su dobro odigrali svoje uloge, ponajprije fizickim izrazom - dikcija pak ostaje malo nezgrapna, s donekle stranim naglaskom. Istina je da gledaliste nije bilo prepuno - no prisutnima se predstava izuzetno svidjela sto su i dokazali dugim aplauzom.

  

Primorski dnevnik, 4. ozujka 2006., Trst, Italija

 

  

 

 

 

INERVJU S GIANFRANCOM SODOMACOM 

PATNJE KOJE SE DODIRUJU

 

 

TRST - Gianfranco Sodomaco se u ulozi redatelja vratio na scenu kazalista Miela te sa svojom kulturnom udrugom «La Macchina del Testo» trscanskoj publici predstavio dramu Drazana Gunjace, nagradenu 2003. na natjecaju «Scrittori di frontiera».

 

            «Tu smo obavezu preuzeli prije koju godinu - prisjeca se redatelj i pisac - postaviti na scenu nagradena djela. S kojom godinom zakasnjenja, u cetvrtak 2. ozujka (u 20:45), moci cete prisustvovati drami u dva cina pod naslovom Balkanski rulet, koju smo realizirali u suradnji s Bonawenturom u kazalistu Miela».

 

            Tko je Drazan Gunjaca?

            «Ono sto znam iz kontakata koje smo za potrebe predstave imali u posljednje vrijeme, Drazan Gunjaca je odvjetnik u Puli, rodom iz Sinja, grada poznatog po tradicionalnoj srednjovjekovnoj alci, vrlo sugestivnoj manifestaciji koja na ulice izvodi konje, konjanike i obicaje iz drugih vremena. Znam da je desetak godina bio casnik u jugoslavenskoj vojsci koju je napustio kako bi se posvetio pravu».

 

            Postavsi i pisac.

            «To je njegova strast koja je urodila pricama i romanima, brojnim nagradama i na evropskom nivou, a mjesto u kojem ga mozda i najmanje poznaju je upravo njegova zemlja u kojoj zivi i radi. No to ne iznenaduje ako se prisjetimo da je prije nekoliko godina i njegovo ime osvanulo na listi ljudi koje treba eliminirati, a koju su otkrili i objavili novinari».

 

            Objasnjava li to odabir tema njegovih djela?

 

            «Teme su uglavnom bliske vojnim krugovima ali se razvijaju najvise u smislu velikog nacionalnog i nacionalistickog kontrasta koji je obiljezio posljednji rat na Balkanu».

 

            Je li tekst na kojemu ste radili vec bio preveden na talijanski  jezik?

 

            «Da, na natjecaj ga je i prijavila izdavacka kuca Fara editore koja ga je i objavila. Tekst je preveo Srda Orbanic, docent iz Pule».

 

            Kakvu predstavu moze ocekivati publika?

 

            Duboko smislenu i tesku, radi se o kazalistu rijeci koje smo pokusali maksimalno pokrenuti, iako introspekcija cesto zaustavlja pokret. Na sceni se suprotstavljaju dva casnika, jedan Hrvat a drugi Srbin. Puno smo radili s glumcima, slovenskim umjetnikom Jankom Petrovecom i Maurom Tancovichem iz Trsta. Tekstu ne nedostaje ironicnih, na trenutke i  podrugljivih dosjetki i na racun Slovenije, tako da smo se mnogo puta nasmijali s dvojicom glumaca koji su se pokazali vrlo inteligentnima, pripremljenima i osjecajnima».

 

            Hoce li upravo to pogoditi publiku?

 

            «Jednim dijelom. Mislim da ce to najbolje uciniti aktualna tema, neizbjezno udaljavanje od sukoba, polagano mirenje. Mi se cudimo takozvanom ratu u Piranskom zaljevu, a nismo svjesni toga da se na drugim mjestima odvijaju prave drame jedne secesije koja je odnijela strasno puno zrtava».

 

            Sto Istranin poput Gianfranca Sodomaca, koji je pisao o egzodusu, osjeca pred ovim novim tragedijama?

 

            «Prije svega veliku solidarnost i zelju da bolje upoznam slavenski svijet kako bih spoznao razloge koji su doveli do sukoba, i tada i sada. Svih sam ovih godina to pokusavao shvatiti, proucavajuci povijest ili slusajuci price ljudi o Golom otoku, o kominformi. Radi te sam svoje znatizelje istrumentaliziran od strane fasista. To se nastavlja i danas, kada slavimo 10. veljace».

 

            Je li vam upravo ta vrsta nepravde priblizila Gunjacin tekst, cinjenica da vas povijest ipak progoni i cini vas na neki nacin nepodobnim?

 

            «Moram reci da me je njegova patnja duboko dirnula. To je patnja koja covjeka mozda cini grubim ali i otpornim. Htio sam organizirati susret autora s publikom, nakon predstave, ne bi li se otvorila neka nova vrata».

 

            Glazba je Bregoviceva.

            «Recimo da je to bio neizbjezan odabir obzirom da ga spominje i sam autor. A nasli smo i jugoslavensku himnu u rock verziji koja se izvrsno uklopila i sigurno ce biti efektna».

 

            Hoce li biti gostovanja nakon predstave u Mieli?

            «Na tome radimo, iako ima dosta poteskoca, jer ovakve teme izazivaju nelagodu a moguce i strah jer se na neki nacin dira u otvorenu ranu».

 

            U predstavi, koja je posvecena Andrei Orelu, nedavno preminulom mladom trscanskom glumcu, sudjeluju i Riccardo Beltrame, Daniel Favento, Adriano Lucatello, Sergio Maggio, Fabio Musco. Scenografiju i kostime potpisuje Angela Giassi, a svjetla i zvucne efekte Michele Somberaz Sotte.

 

Rosanna Turcinovich Giuricin

LA VOCE DEL POPOLO, (01.03.2006. Trst), Italija

 

Početna stranica  ** Proza & Poezija ** Original Individuals ** Moja planeta ** Mozaik ** DISCLAIMER

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Friday December 15, 2006