Autor: Ibrahim Mulaomerović, Beč

Bečka torta i turska kafa


01.04.2012. 13:13:02

Ne znam kako vi, ali kad mene put odvede u neku drugu zemlju  pa ogladnim, onda ne gledam da što prije nešto pojedem, nego gledam da pojedem ono što je karakteristično za taj kraj i to podneblje. U Italiji, na primjer, ćevapčići mi neće pasti na pamet, zna se italijanska kuhinja, od pizze, pa preko raznoraznih tjestenina do morskih specijaliteta; kao što, recimo, Tirol ima svoje specifičnosti u hrani, pa oni u Francuskoj, ili ne znam već u kojoj drugoj zemlji, uvijek tražim njihova nacionalna jela. I uvijek uživam u tome.


A znate li koje je nacionalno jelo, kako ja to vidim, na vrhu top liste u Beču ? Kebab. Na drugom mjestu je pizza, a njima uz bok idu ćevapčići. A bečka šnicla ? - pitaće se netko neupućen. I bečka šnicla se, hvala na pitanju, drži veoma dobro, ona je na vrlo visokom četvrtom mjestu. Da je ova rang lista u Stambolu na Bosforu ne bi ni čudilo, ali otkud Turci zavladaše Bečom ?


E, pa, Turci su, haman, došli tobe, došlo im iz odnekud u glavu pa shvatili da tiha voda brijeg valja. A probali su oni još davno zavladati Bečom ali im nikako nije uspijevalo.


Prvi puta je to bilo davno kada su Turci bili domaći stanovnici u Srbiji i Bosni, ali sila nema granica kada je apetit za osvajanjem u pitanju, pa bacila oko na Beč i cijelu Austriju, a onda, jelte, otvoren put ka Europi.


I krene sultan Sulejman Veličanstveni, pa prvo lagano osvoji Budimpeštu i krene na Beč. Eh, ali u Beču su čuli da Suljo i nije baš korektan ratnik, jer kad je onima u Budimpešti rekao da se moraju predati, oni su mislili da će predajom izgubiti grad ali sačuvati živote, međutim, izgubili su i jedno i drugo, sultan ih je sve pobio. Onda su ovi u Beču, a šta će drugo, odlučili da se ne predaju. Ni za živu glavu.


I 27. septembra 1.529. godine sultan Sulejman Veličanstveni sa 12.000 vojnika, 800 lađa i 20.000 deva se pojavi pred Bečom. Respektabilna sila za to doba, - kako bi rekli vojni stratezi, ali tu silu je u međuvremenu strefio peh, naime, put do Beča je bio podugačak, usput je bilo i podosta borbi, nekakve bolešćine su počele napadati, počele su i žešće kiše, ponestajalo je hrane, umor je počeo savladavati, a neki su počeli i bježati. Mrka kapa. Sultan je jedno vrijeme opsjedao Beč da bi se konačno odlučio za glavni udar, ali sve je ispalo potanko, tako da je Sulejman shvatio da mu je ipak puno bolje da se okane ćorava posla i lijepo vrati kući. Dobro, nije se vratio baš kući, nego samo do Ugarske koju je već osvojio, ali ovima u Beču je nastalo veselje jer su mogli slobodno da dišu.


I disali su slobodno i rahat sve do čuvene druge turske opsade Beča. Ovaj puta tursku silu je vodio veliki vezir Kara Mustafa paša koji je pod bečke zidine došao 14. jula 1683. godine. Opsada i postepeno iscrpljivanje branitelja trajali su oko dva mjeseca. Kara Mustafa je gustirao u bečkim mukama kao Ratko Mladić ponad Sarajeva. U međuvremenu, bečlije su pozvale svoje saveznike, pa su im u pomoć stigli Poljaci i Nijemci, a među saveznicima je bio i Eugen Savojski koji je pobjegao od Luja XIV (taj će tek kasnije postati slavni austrijski vojskovođa i nanijeti Turcima poraze zauzimanjem Beograda i paljenjem Bosne).


Odlučna bitka se odigrala 12. septembra 1.683. godine. Na jednoj strani paša Kara Mustafa sa islamskim propovjednikom Vani-efendijom, na desnom krilu sa Kara Mehmedom iz Dijarbakira i Ibrahim pašom iz Budima, a na lijevom krilu su bili tatarski Kan i brojne paše. Beč su branili poljsko, njemačko, austrijske snage a komandu je preuzeo poljski kralj Jan III Sobjeski.


Za divno čudo, u napad su prvi krenuli ovi što su se branili računajući na onu:"Napad je najbolja odbrana". To je zbunilo Kara Mustafu jer je efekat iznenađenja odigrao značajnu ulogu, sad su se Turci počeli braniti. Bitka se prvo rasplamsala po krilima, onda je Kara Mustafa sa jednim dijelom svoje vojske ušao u sredinu branitelja, ali su se ovi konsolidirali i odbili Turke.


Zbunjeni i isprepadani Kara Mustafa je skontao da mu je povlačenje, ipak, dobitna kombinacija, pa je naredio spašavaj se ko može, ali, zna se, prvo paše pa onda vojska. S tim, što su u tom povlačenju nešto ponijeli, a nešto ostavili, poveli su sa sobom kao roblje 6.000 muškaraca, 11.000 žena i buljuk djece, a na bojnom polju ostalo je 300 turskih topova, 15.000 šatora, podosta oružja i ponešto blaga.


Tako je Beč opet počeo da diše punim plućima, ali poslije te bitke mnogima neke stvari nisu bile jasne. Na primjer, kad je Kara Mustafa došao bod bečke zidine, broj branitelja nije bio baš impresivan, to za onoliku tursku ne bi trebao biti problem, ona pomoć je tek kasnije došla, postavlja se pitanje zašto je Mustafica sadistički uživao u patnjama branitelja i nije, jednostavno, zauzeo Beč. Zašto, na primjer, nije zauzeo Kahlenberg, brdo čija je visinska kota dominirala, i sa koje je mogao imati pregled igre kao na dlanu. Zašto, opet dalje, nije presretao pojačanja koja su stizala u Beč i uništavao ih prije nego se okupe i ojačaju.


Dobro, lako je biti general poslije bitke, a pisani tragovi govore da se Kara Mustafa sredinom oktobra vratio u Beograd, ali tamo ga je, kao što je i za očekivati, čekao katil ferman od sultana Mehmeda IV koji je smatrao da je Kara Mustafa ubrljao stvar, tako da je nesuđeni osvajač Beča obješen u Beogradu.


Bilo, pa prošlo, ali tragovi ostali. Austrijanci, kakve ih je Bog pametne stvorio, od tog detalja iz svoje povijesti napravili su turističku atrakciju, pa na mjestu gdje se nekad Kara Mustafa ušančio, sada je lijepi park "Türkenschanzpark" sa puno detalja koji su tragovi i podsjećanje na tu čuvenu opsadu i bitku.Nedavno sam dobio i lijepu knjigu-monografiju "Erinnerungen an die Türken in Österreich" sa potpisom turskog ambasadora u Beču, a u kojoj su bogato ilustrirani podaci o boravku Turaka u Austriji.


Za nas iz Bosne ovaj park je interesantan zbog jednog detalja, naime, tu je 1.991. godine postavljen SEBILJ, spomen česma slična Sebilju na sarajevskoj Baš-Čaršiji, s tim što je ovaj turski Sebilj u Beču posvećen turskom pjesniku što se zvao Yunus Emre (1.240.-1.320.) UNESCO je tu, 1.991. godinu proglasio godinom pjesnika Yunusa Emrea, pa je Sebilj tada i otvoren da nas bar malo, svojim izgledom, podsjeti na Baš-Čaršiju.


Ta bitka koju su Turci izgubili ipak je ostavila značajne tragove u nekoj svojoj ljepšoj varijanti. Recimo, šminkerima je vrhunsko zadovoljstvo kada dođu u Beč da uz čuvenu bečku Sacher tortu popiju isto tako čuvenu bečku kafu. A, eto, vidite, da nije bilo Kara Mustafe, danas bi uz Sacher tortu pili, možda, čaj. Legenda kaže da su nakon završene bitke poslije turske opsade Beča pobjednici u turskim šatorima našli vreće sa nekakvim zrnevljem. Prvo su pomislili da je to hrana za kamile, a onda je šef parade Jan III to sve dao svom prevodiocu Georg Franzu Kolschitzkom, a kako je Kolschitzky prije toga nekim poslovima bio i u Beogradu znao je o čemu se radi, da je to čarobni napitak sa imenom kafa, pa je tako krenula priča o pijenju kafe u Beču.


To kaže legenda, a dokumenti govore da je prvu bečku kafanu otvorio armenijac Johannes Theodat (ili Diodato) 1.685. godine. Bila je to prava kafana gdje uz kafu dobiješ i čašu vode, gdje ima bilijarski stol, a može se i karata poigrati.


Tako je krenula, a sve zahvaljujući Turcima, čuvena tradicija bečkih kafana. Onda je 1.788. godine u kafane ušla i muzika uživo, da bi u bečkoj kafanskoj muzici uživali , pa u bečkim kafanama ponekad izvodili i svoja djela Mozart, Beethoven i Strauss.


A da vas pitam – volite li kroasan ? Ja ga volim, pa pitam. A, eto, i kroasan je nastao zahvaljujući Kara Mustafi. Kako ? - pitate. Evo, ovako – kada je bila opsada Beča mještanima je ponestajalo hrane ali trebalo je ostaviti dojam na Turke da bečlijama ništa ne fali, pa su bečki pekari, bračni par Wendler, skupivši posljednje ostatke brašna, uz dosta kvasca da tijesto nadođe što više, ispekli ogromnu, ogromnu kiflu i stavili je na bedeme kako bi je Turci vidjeli i kontali da bečlije ne gladuju.


Istina, neki tvrde da se ta vrsta peciva počela praviti prvo u Poljskoj, ali meni je draža ova verzija sa opsadom Beča. Poslije odlaska Turaka, bečki pekari su u svojoj radosti zbog slobode (a i brašna je već bilo dovoljno) počeli praviti kifle sa kvascem i savijati ih u obliku polumjeseca, simbola sa turskih zastava, tako da je to postalo omiljeno austrijsko pecivo. Poslije je to prešlo i u Francusku kad je kćerka Marije Terezije, Marija Antoaneta u Parizu tražila da joj često prave njeno omiljeno pecivo koje je i dobilo ime po francuskoj riječi "croissant" (polumjesec). Inače, bečki pekari su ovo tijesto za pecivo sa kvascem nazvali "kipfel" pa i mi sad imamo riječ – kifla.


Interesantan je odnos Austrijanaca prema Turcima poslije onog bolnog iskustva sa opsadom Beča. U početku je to, naravno, bio odnos prema mrskom neprijatelju, da bi austrijanci vremenom kod Turaka otkrili mnogo interesantnih egzotičnih detalja i karakteristika. Recimo, bili su impresionirani turskom muzikom (kao sad po Srbiji, Hrvatskoj i Bosni turskim sapunicama). Dok su Turci bili po Mađarskoj i Austriji, uz vojsku je obavezno išao i janjičarski "bend" zvani "mehter" u čijem sastavu su bile oboe, trube, veliki i mali bubnjevi, te štapovi s praporcima. Tako je poslije potpisivanja primirja u Sremskim Karlovcima 1.699. godine turska diplomatska delegacija dovela u Beč jednu muzičku kapelu sa plesačicama i akrobatima koji su zadivili austrijance.


Taj egzotični i temperamentni zvuk je naglo postao "inn", da su čak i najznačajniji kompozitori obrađivali tu vrstu muzike što je postala poznata kao nekakav muzički pravac pod nazivom "Alla turca".


Wolfgang Amadeus Mozart  je skladao čuvenu "Otmicu u Saraju" sa turskim muzičkim karakteristikama, a i njegova "Klavirska sonata u A-duru" iz 1.778. godine završava rondom "Alla turca" koji je poznatiji kao "Turski marš".


Joseph Haydn u opisu bitke, u svojoj "Simfoniji br. 100", iz 1.794. godine, u drugom stavku koristi turske elemente.


Ludwig van Beethoven 1.861. godine u svojoj uvertiri za dramu "Atenske ruševine" u jednom dijelu koristi turski marš, a elemenata turske muzike ima i u čuvenoj devetoj Simfoniji.


Tako je vremenom austrijska mržnja prema Turcima prešla u simpatiju, pa je poveliki broj Turaka odlaskom na "privremeni rad" osvojilo Beč bez trunke baruta ili isukane sablje. Sada ih je Beč pun, turske radnje kao u Stambolu na bosforu, turski restorani, kebab kiosci, turski jezik se čuje veoma često na ulici, u restoranu, u podzemnoj željeznici, čak su u Beču napravili i džamiju sa pravim minaretom. A posebno interesantno je to što ne možeš tako često čuti, kao što je to slučaj sa ljudima iz ex-YU, Rumunije ili Bugarske, da su neki veliki lopovi, kriminalci ili ubice, oni svoje probleme rješavaju između sebe, a kako koja generacija prolazi sve se bolje integriraju u drštvo.


A Kara Mustafa, levat, htio na snagu, pa ga još stigao i katil-ferman, umjesto da je ovako, polako, na tenane.




Kliknite OVDJE i pošaljite komentar autoru teksta

IBRAHIM Mulaomerović

Copyright © 1995 - 2011 Vladimir Kreća ** All rights reserved.**

Pročitajte i ovo:

Da li je politika kurva?