CRNO BIJELI
BOSANSKI TRILER:
KULTURNE FUKARE I NEBESKI LUDACI
SCENA PRVA:
ZEMLJA DEMBELIJA
Olandija
ima beskuċnika, ali za to postići moraš čuda od svoga života učiniti i
mimoiċi sve one što ti žele pomoċi,obući te najesti i napojiti. Oni su
plaċeni za to. To je njihov posao. Služba. Državna.
U zemlji DEMBELIJI svak ima krov nad glavom i ima šta izist i popit. A narod
nije ni pametan, ni obrazovan, ni discipliniran, ni radin, ni patriotski
raspoložen.., narod ko i svaki drugi narod.
U Olandiji ima 60.000 registrovanih mentalno retardiranih osoba smještenih u
institute, oni kućni nisu ovdje uračunati.
Još ima narkomana, alkoholičara i
drugih ovisnika, starih dementnih, bolesnih i preko 1 miliona radno
sposobnih ljudi koji uživaju jedan od oblika socijalne pomoċi. Tu je još
nejač i njihove matere i njihovi odgojitelji.
Olandija ima još i KRALJEVSKU KUĊU, još jednu gomilu dobro plaćenih
bonvivana i neradnika i njihovu neproduktivnu poslugu - Beatrix je osobno
bogatija od engleske Elizabete .
Za ovu armiju nesposobnih brine se još jedna veća armada neproizvodnih
trudbenika i iscjelitelja.
Na izgled niko ništa ne radi, a svi su uposleni. Sve funkcinira, fercera.
Kako to može?
Neshvatljivo za nekog sa Balkana, ko vjeruje u udarnički rad i pošteno
zarađeni novac sa deset zlatnih prstiju, u garavo lice i snažne mišiće,
budaletinu koja vjeruje da je njegova sudbina samo u njegovim rukama i da je
“ON SAM KOVAČ SREĆE SVOJE.”
Olandija nema rudnih bogastava, brzih rijeka. Bogatih šuma. Nije čak imala
ni sopstvenu zemlju, samo voda i more! Ona nema narodnih junaka i heroja,
mitova i legendi, junačkih pjesama u desetercu…
Balkanskim aršinima mjereno JAD I BJEDA. Samo konti, šićar, nigdje duše.
Jel baš tako, zemljače?
Holandija nešto, ima VLADU.
Ima uvijek DOBRU VLADU.
Knjige kažu: VIJEKOVIMA,
STOLJEĆIMA VEKOVIMA - uvijek i vazda imali su DOBRU UPRAVU. Ministre.
“DVANAEST SJEDIH MUDRIH GLAVA ZA DVANAEST ADŽDAJA , kako bi možda to
slikovito opjevao Filip Višnjić, slijepac koji je sve vidio.
Jedna od tih sjedih i mudrih glava je današnji Ministar kulture, gospodin
PASTKERK. Fino mjesto i fina plata, a valja je POŠTENO zaraditi.
U šta god dirneš neko nezadovoljan, šta god kažeš nekog si uvrijedio i šta
je ovdje još najvažnije, ako daš neku paru jednom, drugom si je uzeo.
Jer
KESA je u njega jedna i ima dno, a ministar nije mađioničar. On je samo
državni službenik, upravitelj. I onda ministar mora da posloži prioritete i
da duboko razmisli prije no što odluku donese i predloži je PARLAMENTU, da
se konsultuje sa raznim savjetnicima, stručnjacima, expertima, analistima, statističarima,
anketarima, ekonomima, sa ljudima što više bolje, dalje i dublje gledaju i
više znaju. Ministar treba da zna šta ne zna, da bi znao pitati. Ministar je
službenik državni.
Kada se gospodin Plastkerk dobro skonto ispadoše MLADI I NJIHOVO OBRAZOVANJE
najveći prioritet ove zemlje.
Organizovati još bolje obrazovanje, još veće zadovoljstvo u učenju za đake i
studente i bolje plaće i više slobodnog vremena za njihove prosvjetitelje,
još bolje i savremenije obučeni ljudi za iskušenja modernog života, u kojem
paru valja zaraditi bez rudnika i fabrika, bi njegov MINISTARSKI ZADATAK.
NOVE TEHNOLOGIJE I NOVI SPOSOBNI I ZADOVOLJNI LJUDI SU DRŽAVNI INTERES BROJ
1.
Takvi ljudi će posjećivati muzeje, koncerte i filmske festivale. Takvi ljudi
će sami slikati, vajati i pjevati. To je baza u nadgradnji života.
Ja ne volim ovog ministra. Nešto mi je antipatičan, ali se sa njim slažem.
SCENA DRUGA:
BOŽIĊNI SEVDAH
Po dobrom starom ateističkom običaju iz predratnog mi rodnog kraja pozvah na
Božić prijatelje na ručak, bez obzira na vjeru i naciju. Neki dođoše.
Zapodjenuše se razni interesantni razgovori i na površinu izađoše teme i
dileme našega sadašnjeg bitisanja. Vratiti se il’ ostati, boriti se opet
ili opet pobjeći. Ima li naša borba više cilja? Dileme iste samo neprijatelj
drugačiji.
Na pragu su nam nevjeste i zetovi bjelosvjetki i naša šarena unučad. Kako ih
spasiti od kuge nemorala?
U sebičnim monolozima dođe na površinu i ime BH ministra kulture. Oni ga
zvaše prosto kao nekog sebi ravnom Emir. Velim čovjeka ne znam i šta da se
mješam u diskusiju, pa sam slušao i šarao mislima po šarenoj prošlosti.
Vasko Vujović se, moj nastavnik muzičkog odgoja, trudio da nas zainteresuje
za klasiku djeleći nam karte Mostarskog sinfonijskog orkestra.
Nas par je išlo na koncerte u svojoj dokonosti da bi aplaudirali između
stavki, išli na toalet za vrijeme izvođenja, glasno prozivali članove
orkestra itd, na zgražavanje istinske publike. Betoven Štraus, Verdi,
Čajkovski…. su postali kroz obrazovanje dio mog poznavanja kulture, ali ne i
dio mog bića.
Ja sam se divio raskoši, skladu i perfekciji bečkog novogodišnjeg bala, ali
talasne dužine mojih emocija ne bijaše u tro-četvrtinskom taktu. Moji dvo-četvrtinski
i sedam-osminski geni odrediše ritam mojih koraka kroz život.
Moje je srce nije bilo na drugoj strani, jer bilo je uvijek uz muziku, ono
bijaše samo bliže Rođenoj uz harmoniku, pjesmu sevdalinku, starogradske
pjesme, fine narodnjake i sve što je u životu uz to išlo.
Savdah je jedan (ne jedini) dio moje kulture. To je onaj fini, čedni
iskonski dio mene što mi pomaže da opstanem, unatoč svemu. Ja sam gojen i
obrazovan da ljubav – sevdah razumijem kroz moj život, kafane i tuđinu,
kroz moje prijatelje iz djetinjstva Mišu i Sandija iz Mostar Sevdah Reuniona
koji podigoše sevdah do globalnog kulturnog čuda.
Ja ne zamjeram ljudima koji ga ne vole ili ne razumiju… Možda ne mogu ni oni
protiv gena i svojih ubjeđenja.
Izreći ljudsku čežnju pohotu, strast, a ostati nevin. Ne biti vulgaran.
Najskrivenije i najbesramnije djevojačke snove izreċi razgovorom Đul-Zulejhe
s mednom rosom, to su uspjevali vjekovima samo MEŠTRI -SEVDALIJE.
Evo i par primjera
Ašik osta na te oči
Ašik osta na te oči. Na te tije tamne noći.
Oj Kaduno Kono moja ne ishodi na pendžere
Ne ishodi, ne prkosi! Tvoj me pogled izaziva.
Srcu mome ne da mira ne ishodi, ne prkosi! Nemoj da te đavo nosi!
Jer tako mi Ramazana biće bruke jednog dana u dvor ću ti provaliti, sto ću
čuda načiniti
Dok odaju nadjem tvoju u odaji tebe, kano ljubav moju. Izgrišću ti usne
rujne
I obraze tvoje bujne, ispiću ti oka oba, bićeš moja sve do groba.
*****
A što ti je mila kćeri
A što ti je mila kćeri, jelek raskopčan? S kime si se zavarala, ubio te
dan.
Ne karaj me mila majko, san je svemu kriv. Mladost bujna lako vara i
osjećaj živ.
Usnula sam tiho, tiho, djevojačkim snom, a u san mi doš'o dragi mio srcu
mom.
Donio mi vrele usne da ih ljubim ja, a u njedra ruke pruža, da se poigra.
Il' ljubi, il' ostavi, da ja mirno spim, poludjet ću, iskopnit ću, ne
igraj se s tim
*****
Milov'o sam garave i plave
Milov'o sam garave i plave, dosta cura u životu svom,
al' ko tebe još ni jednu tako, curo draga, iz sokaka mog.
Zbog tebe sam tarabe preskak'o, po baštenski skrivao se kuti,
i kad jasmin, i kad dunja miri, i dok lišće vene i dok žuti.
Tebi curo šuljao se kradom, pokraj straže oca tvog i majke,
kruhom var'o lajava garova, nebi l' mog'o tvom prozoru doć.
Još i danas stalno mislim na te, željan ostah zagrljaja tvog,
zaboravit te ne mogu nikad, curo draga, iz sokaka mog.
TREĆA SCENA :
VULGARNA KULTURA
Vele mi moji božićni čestitari
otvori YOUTUBE, pa ċeš vidjeti. To je onaj Emir Hadžihafizbegović iz KARAULE.
Osjećao sam već koliko je sati, jer znam koja se kultura tu vrti, ali
pogledah iz znatiželje na internet.
Kucajući njegovo dugo porodično ime rasčlanih ga na proste faktore Hadži-hafiz-beg,.
Em Bogu odani, em pismeni, em bogati, moćni i sposobni preci njegovi.
AFERIM Đedovima.
A sad ti Emire pričaj, ja te slušam. I slušao sam i gledao ga satima na HTV,
HAYATU, BHT itd., da pohvatam propušteno gradivo.
Skoči mi guta u stomaku ko ona
što je Kvazimodo imao na leđima, pa knedlu u grlu i drhat u nogama nisam ni
osjećao.
Kako psovati, a ostati kulturan i dostojanstven?
Kako biti go, a ne biti besraman?
Pitanja su za pravog umjetnika i za mene sada u ovom tekstu kada se moje
emocije i moj svjetonazor bore sa bezobrazlukom, neodgojom, nepismenošċu,
neznanjem, bahatošću i netolerancijom jedne lažno sijede glave koja mudrost
i istine crpi iz kafanskih priča.
Kako ne biti vulgaran, a reći
čovjeku da ohane, da se smiri tri put udahne, bar do šest broji i kahvu
popije, da se sabere sam sa sobom, sa Alahom i jaranima svojim, jer je
pretjerao, jer je zalutao u razgovoru sa samim sobom u visinama ministarskim.
Pošto mi se čini da znam odgovor na ovo pitanje idem probati glumca
nagovoriti da više ne igra ulogu ministra na školskim priredbama.
Poštenje je najveća vrlina svih noćnih dama i balkanskih kriminalaca,
danguba, uličara, lopova,vucibatina i POLITIČARA (sve stare zanatlije) i oni
se kunu u njega. Kunu se iskreno i pokajnički do suza u svoje svetinje od
Boga preko Majčinog mlijeka, Tita, Očinjeg vida do Zdravlja i Sopstvene
djecu (često to kažu ekavski??- DECE MI) i ne ostavljaju nama nijemim
slušaocima mogućnost da sumnjamo u nihovo poštenje, kraj ovolikoga uloga.Na
žalost poštenje nije relevatna vrlina koja njih čini “dobrim profesionalcima”
u onom čime se bave. Poštenje je kategorija usko vezana uz dobre namjere, a
njihova djela ne kazuju često u prisutnost istih.
Ministre kakve su vaše namjere?
Poštenja vam.
Možda je pošteno čekajuċi na vaš odgovor otrkrijem moje namjere?
Zašto se javljam sada ja sa ovom političkom temom, ja koji nikad nisam
poslije onih povjesnih izbora 1992. ni na jednim bosanskohercegovačkim
izborima učestvovao.
Razlog moje apstinencije nije kajanje što sam tada glasao za državu BiH i
što se iz toga rat razvio već činjenica da smatram da PERMANENTNI STANOVNICI
te države imaju pravo da sami odluče o svojoj sudbini i svojim ministrima,
a da mi “dijasporci” imamo svoje ministre, izbore, poreze i svoje političke
križeve da ih nosimo u svojim novim državama.
Kad se i ako se ikada vratimo, druga je priča.
U vezi ovog jedinog BH-ministra preispitivam ovim tekstom svoju krivnju i
svoje zasluge u njegovoj meteorskoj promociji. Pitam se da li sam ga i ja
izabrao gledanjem njegovih filmova i kupovinom njegovih kaseta i DVD-ova.
Jesam li i ja nesvjesno sjedio u
komisiji koja je imenovala još jednog upravitelja sa L–tablicom.
NEE… Kupovinom i gledanjem filmova dao sam samo svoje simpatije glumcu
dobrog u ulogama kratkih monologa isprekidanih sočnim balkanskim ukrasnim
pridjevima. Nikad ni krajičkom svoga mozga nisam mogao pomisliti da bi jedan
glumac, i to baš ovaj glumac, mogao ministrom postati. Nisam nikada poželio
od dobrog glumca napraviti karikaturu demokratije i bosanskohercegovačkog
Batu Živojinoviċa.
Možda se on sam sebi čini više kao neki Švarceneger ili Regan, što ne bi
bila, zaključujem slušajući ga, njegova prva tragikomična zabluda u
pranoidnoj avliji što je on kulturom zove.
Regan kada je bio izabran nije glumio predsjednika. On je bio predsjednik i
to po građanima najbolji u istoriji SAD, a to nije mala stvar.
Arnold je Guverner i ne pada mu
na pamet da tezgari na vinilu..
To je završeno, FINITO CINEMA.
Ministarski opis radnog mjesta je svugdje u svijetu isti. Samo nije svugdje
Kalifornija.
Ovo je Balkan. To je Balkan. Tamo je Balkan. Poslijeratni.
Istinu već zna cijeli svijet i promocija više nije potrebna.
Samo je potrebno da vi koji tamo UPRAVLJATE prihvatite tamošnju realnost.
Gospodine ministre olovke, pernice, savremene škole , čiste i zagrijane
učionice, siti i naspavani đaci, plaćeni i poštovani nastavnici su jedino
oružje koje može donijeti pobjedu čednosti nad vulgarnosti, sevdaha, to jest
ljubavi nad gloguzim i pijanim razvratom. A to bi trebao biti i vaš
ministarski cilj.
Emire ti nisi više slobodno-slobodoumni umjetnik. Ti si ministar i državni
službenik. Avizaj se! Ti si dobro plaćen za to. Proizvoljnost, greške i
lupetanja na toj poziciju se skupo plaćaju.
Nikakvi ministarski verbalni marifetluci, komplot teorije i demiri na
državnim i medijskim granicama ne mogu zaustaviti primitivizam koji se
pokušava istim klinom istisnuti.
Pravi filmovi će se tek snimiti kad današnji osmoškolci uzmu kamere u ruke.
Njihova rječitost bit ċe odraz ispravnosti našeg življenja.
U mom kraju se kaže: PAMETNOM ČOVJEKU JE I CVRČAK MUZIKA.
Gospodine ministre i narodne poslovice su takođe dio naše kulture i
kulturnog naslijeđa i ja se nadam da će ovaj moj zižduk u 5 do 12 ispod
vašeg pendžera biti dovoljan da i vi pozovete u pomoċ vam neke savjetnike.
Može i hećime, psihijatre? Bolje spriječiti nego liječiti.
Ministre Hadžihafizbegoviću ja se sa vama ni u čemu ne slažem.
Zdenko Bošković,
30.
decembra 2007.