Zdenko Bošković

PUTEM JEGULJA KA GROBLJU SLONOVA 

U ljeto 1978 vraćajući se sa naporne taktičke vježbe na Grobničkom polju nazvah sivu  austrougarsku kasarnu sa sobama od trideset kreveta na Trsatu na Rijeci svojom kućom.

Betonska korita u vojničkoj umivaonici  bijahu popločana najljepšim talijanskim pločicama dok sam hladnom vodom zalivao  prišteve na nogama. Tvrdi dušeci od kostrjeti bijahu mekši od kolijevke i zaspah tada nevino na braniku otadžbine u domu svom sivom.

Šta je to sada moja kuća gdje moj dom??

“Sve je ralativno”, što bi rekao umni Albert. Mjesto gdje se osjećaš sigurno i spokojno to je to tvoj dom, ma gdje se nalazio ili što bi moja majka rekla : “Pod pećinu pod pećinu, ali da je tvoja.”

Vratio sam se iz otadžbine, konačno svojem domu u Nizozemskoj. Kuċa velika -a tjesna, ugrijana- a hladna, puna -a prazna, moja- a strana. Zavalih se na trosjedu i gledam majmune na Animal programu. Sit sam  sarmi, pečenja, supa,  kolača i svakolike kršćanske neumjerenosti sve do sljedeće prilike.

Ono tamo je imaginarni svijet čija ljepota počiva samo u mojoj glavi, dok je tamošnja svakodnevnica  sve samo ne vesela i svačija samo ne moja. Ja sam već odavna ova dva svijeta držao u odvojenim memorijama, ali ovaj zapadni lišen mladenačkih sentimenta nije nikada imao šansi spram onog dalekog, imaginarnog nabijenog nerealnim emocijama. U NAS je sve ljepje i bolje bilo.

Dosta  mi se i lijepog  i ružnog dogodilo.

Možda je najinteresantniji samoubilački način na koji sam ja stigao do Mostara kroz mećave vozeći neprestano tri dana kroz bivše zemlje Bivše Evrope (zovem ih bivši iz osvete jer oni sve moje bivšim proglasiše i napraviše), da bi stigao na Badnje veče u pola osam u Bosnu sadašnju smožden i isprepadan ledom i mrakom.

Takav samoubilački način putovanja  poznat je samo kod jegulja koje život žrtvuju da bi se mrijestile, s tim da kod njih vidim svrhu takvog ponašanja, a kod sebe jok. “Mrještenjem mostararca” bih ovo putovanje nazvao da sva ostala simbolika ne liči više na  sentimentalnu posjetu Groblju slonova. Mi (mostarci) idemo tamo ko da nikada nećemo otići, a odlazimo ko da se nikad nećemo vratiti. Bilo kako bilo od naših se kljova niko neće okoristiti, jer one će negdje u putu ostati.

Svoje sevdalinke ostavio sam rođaku Miši. One su onako neispjevane izgledale za mene stalno nedovršene i stalno su mi se motale po glavi. Sada kada sam ih  predao njemu u ruke ta je knjiga zatvorena i čini mi se da mogu dalje.

Obilazio sam mostarska groblja. U Maslinama tatini, u Gorici mamini, u Orlacu ženini. Kraj harema sam prošao. Sve je više mojih što zemljom ne hode.

Bio sam u Međugorju, Komarni na moru i obilazio mostarske kafane u potrazi za izgubljenim licima. To su  sva  moja sveta mjesta. Opet dva svijeta ovo i ono-zemaljski, groblja i kafane.

Drago mi je vidjeti one sretnike što su dočekali da vide i da odgoje svoju unučad. Čika Danilo  vršnjak mog pokojnog oca mi ispriča kako je moj stari (čiraš i šećeraš) na Internom odjeljenju mostarske bolnice  pao u komu ćopajući po noći njegovo grožđe puno sladora. Jest šta jest stari je bio poguzija pa šta košta da košta.

U kafani sretoh među pijancima i vječitim igračima na sreću i Saleta starog kolegu.

Sa vrata ga napadoh:“Ja očekujem sresti takvog  intelektualca u biblioteci, kazalištu, na izložbi,a ne u ćošku kafane sa pijanicama i propalicama.”

On, uvijek opsjednut svojim problemima i  brigama  traži istinu i pravdu glumeći nesreću neshvaćen od primitivaca i retardirane okoline. Naouružan davno stečenom i nikad ne potvrđenom diplomom uživa on da ga razni rauberi podsmješljivo i dvosmisleno nazivaju direktorom, stručnjakom ili inžinjerom, namjerno previđajući njihov podsmjeh, izbjegavajući si priznati  promašenost i bescilje svog života. Sudbina jedne “poštene” ako ne može drugačije igraj pošteno) međuratne generacije. Jedan mir pamtim, dva rata pišem, a što pišem ne zaboravljam.

Jednog  starog kvarnog jarana (iz UJDI dana - Udruženje za jugoslovensku demokratsku incijativu) prepredenjaka, agnostika i goluba prevrtana Petra vidjeh, ali na televiziji, jer čovjek je postao značajnom figura u ovom ludom svijetu gdje djeca od pet godina šparaju četri kune da bio se kladila na Aston Vilu protiv Čelzija sa omjerom 16:1. 

Raspamrćeni ljudi vide svoj spas od beznađa u klađenju na ovog ludog, sada demokršćanskog konja, na političkom ruletu bjelosvjetskih namještaljki.

Debeo i ružan prikriva svoje šupljine nerazgovjetnim frfljanjem na čistom hrvatskom koji ne dozvoljava pogreške na relaciji: tjedan-tisuća i kava.

Nacionalističke gluposti koje priča i koje su me nekada prije rata zabavljale postaju nešto sasvim drugo pri paničnom strahu od pomisli da se takvi tipovi (sitne šićardžije i šarlatani) istinski dokopaju vlasti.

Zela (lokalni pijanac na Rudniku i nekadašnja evropska džeparoška vedeta) mi se pravo obradovao. Gdje i ne bi jer svima je dodijao i svi su ga prozencali, svima srce otvrdlo, a valja od sadake preživiti.

Elem, ljubi me igrli i prije nego mu dadoh pet konvertebilnih maraka  za cigare: ”Gdje si najbolji čovječe na svijetu. Moj spasitelju. Sjećaš li se kad si me spasio od komunističkog zatvora (ovim dade svom lopovluku političku dimenziju), kad si mi uslovnu platio?”

“Kako se ne sjeċam. Ti vazda ko momak ne daš se..”

“Jest oko mog, grobina brate. A gdje si ono ti? U Švedskoj?”

“Nisam, u Nizozemskoj sam. ”

“Još bolje. Tamo je Bog po zemlji hod’o. Da me tamo, samo po sata spuste helikopterom. Tamo nema prazna džepa.” Razmotri on moju situaciju sa svoje poslovne strane.

“A zašto Zela helikopterom? ”

“A kako ċu drugačije preko grane imam doživotnu (zabranu)…”

Nikada kaže nije dobio vino koje sam ja godinama za njega ostavljao kod Zrinka u prodavnici.

“Nema problema evo i za litru bjeloga.” progovori iz mene kršċansko milosrđe.

“Bože moj” čujem ga kako viče za mnom, dok ljubi cenera...

Ćelu  mi je drago vidjeti kao čovjeka što zdravim rezonom gradi sebi sreću. Svaki me put iznenadi pametnim potezom. On je ko čudo, jer svi oko njega tonu na jedan ili drugi način, a on je uvijek DOBAR sam ili sa onim koga je odabrao na putu svoje istine. On se prvi i jedini prekrstio prije skoka sa Starog mosta, još za one vlasti iz samo njemu znanih razloga, on je ratovao samo tri mjeseca protiv Srba, prodao svoj kaljišnikov i kupio lovačku pušku i od tad se druži sa svojim kerovima i kampanjolom u potrazi za divokozama i veprovima u vrletima Vrana, Čvrsnice i  Prenja. On nikad nije bio masa, svjetina, on misli svojom i završit će svojom.

Osobenjaci čine ovaj svijet lijepim.

Čak i onaj šutljivi Vego (moj poznanik iz momačkih pijanih noći) sa glavom među ramenima u mongomercu iz gimnazijskih dana što luta besciljno mostarskim ulicama razdiran burom je veći ukras ovom svijetu nego napucane tajkunske gospoje što izlazi iz tržnog centra sa ponim kesama TeraNove, Dizela, Versaća Dolče Gebana i ostalih svjetskih šnajerskih fićfirića.

U Mostaru primjetih da se vrlo malo čita pa čak ne vidjeh ni ljude sa novinama, a ni televiziju od kako su im uveli federalnu TV umjesto hrvatske niko ne gleda. Knjige su skupe i više je izgleda onih koji pišu nego onih koji bi čitali. Sada još više dolazi do izražaja naše karakteristično sve znanje i stav: ”Ja sam ti slabo u školu išo i rijetko sam koga sluš’o, nisam ti vele ni hod’o i vidio ali ja znam i dobro slušaj šta ću ti reći…” Ma nemoj. Ti da mi ga kažeš.. Pričaj, prijatelju pričaj mi. Evo ja slušam.  Imam ja uši ko đonove i živce k’o sajlu.

Bio sam sa Enom (prika iz djetinjstva) na Istoku. Prošetali smo preko Kujundžiluka  i Fejićevom .

Kraj kina Zvijezde na zid naslonjeni momci. Kraj njih prolazi napucana  grmaljka ubijeđena u svoju raskošnost 

“Hu Hu Hu” zajedno i iz tiha će oni. I onda - “E-mil He-ski, E-mili He-ski ” malo jače i onda opet tiho “Hu- Hu -Hu”…

Ona podiže nosinu i zagranza još jače nožurinama u crnim najlonkama sa crtom na listu, tako da joj se lijeva noga izvali na visokoj štikli i umal ne pade.

Ali se ne dade smesti, već nastavi ne okrećući se zabacivši glavu  unazad prkosno njišući dugu kaniranu kosu.

Ta slika mašala dame iz Fejićeve i glomaznog cnca iz Liverpula, to savršeno groteskno poređenje, tako suptilno i neočekivano izvedeno da se objekat hakanja osjeća zatečen i ismijan, ali ne poražen i pogažen, mostarsko hakanje(pilanje). Za ovaj momenat ne bi žalio preći još dvije hiljade kilometara.

Mostarsko hakanje mogu porediti sa laganom erotikom što emocije ustalasa, ali nikada ne pređe u vulgarnost. Tu granicu seljaci nikad nisu znali taj ples na rubu pameti i bridu jezika teško se uči. Mostarac jesi ili nisi.

Došao je i Ziza (stara raja sa Rudnika) iz Amerike sa ženom mu  Li-Či-Ni-Na-Šta vjetnamkom. Pravo neobično Ziza i vjetnamka (doduše na ovom kontinentu nije bilo lako ženu naći njegovih proporcija), pa izišao sa dvojicom hajvana Bajom i Enom na piće. Pošto je prvi utisak najvažniji odveli su ženu u Bistro (radnička kafana preko puta Fabrike duvana) da bolje shvati našu kulturu i običaje. Ha-Ha. Što će reći od dna se počinje. Mogu zamisliti njenu fascinaciju svime viđenim.

Sljedeći dan zovu ga oni: « Dođi sa ženom, odmah. Mi smo kod Bolfe u Cernici.«

«Pa je li to bolje ili gore nego Bistro?«

“Gore bolan. Dolazi pravo je. Ćuj hajvana, gdje je gore, nigdje veze.”

Nisu došli. Nisu imali više snage za dalje podzemne mostarske pustolovine i daljnja doticanja dna života.

Sretosmo Atifa predratnog šahovskog šampiona i on nam u minut pripovjedi svu svoju nesreću. Ovdje je nesreća golema naročito kad se sruši na ovakva  merhametli čovjeka. Pošla ga kaže iza rata luda i sve živo pobjeđivao pa ga proglasiše sportistom grada i poslije proglašenja ode elita i fudbaleri na večeru u hotel, a on sam i gladan kući.

Poslije mu ukinuli i šahovsku školu tako da ga sad sestra iz Njemačke izdržava. Hoće Atif da nas časti kafom, a možda ni za hljeba nema. Tako je to častio bi onaj ko nema, a onaj ko ima slabo je s vremenom stao.

Šta bi bio Mostar bez ovakvih. Mostar kad mu ponestane luđaka sam ih pravi a ako nema pravih luđaka tu su ovi raspamećeni. Lako je pametne raspametiti. Nekad neko reče: ”Gdje ima dovoljno sirovina pravi se fabrika. ”

Kako bi ovdje jedna ludara legla.

Malo zatim naletih na Enku staru raju sa Avenije i golmana 1973. kad smo Turnir Mahala osvojili. Izljubišmo se ko pravi. Enko isti. On kaže meni: ”Ti mlađi nego što si bio”…

“Jest oko mog”, citirah Zelu.

On živi i radi ko moler što je vazda i radio sa svojom  familijom. (Kako mu zavidim što je imao muda da se iz Njemačke na vrijeme vrati). Živi dobro i snašo se kako kaže. Prava suprotnost od Atifa. Ni sa njime ovo nebo nije nesretno, a od mene niko sretniji jer na tren frci mi (proleti mi - pravi mostarski izraz, aferim Zdena) pred očima  sva mladost moja sa Aveniji.

Završili smo Eno i ja u praznoj Mlinici  pa sam po prvi put moga uživati u interijeru koji se nikad od uzavrele mladosti dima i alkohola nije vidio. Gdje je sva ona pusta mladost što se nekad ovdje tiskala plivajući u pivu nesvjesna sreće koju smo tada imali. Gdje su sve one lijepe cure, ko ih sada ljubi i gdje su nama zubi.., da paraprafraziram Peru Zubca….

Sretoh Vladu Puljića mog nastavnika likovnog, komšiju sa Avenije i zemljaka iz Dubrava. Legenda grada, pjesnik i slikar, jedini živi boem grada na Neretvi...

(Poznat je njegov komentar: ”Kad se čovjek naloče onda je pijanac, a kad se ja napijem proglase me boemom”).

Razmjenišmo zbirke pjesama sa posvetom.

Na njegovoj za mene  stoji “Bivšem đaku i susjedu….”, a ja sam zapisao za njega: ”Ako bi sreo na Aljasci Vladu Puljića onda si bio u Mostaru, a ako si sa Vladom sjedio, pričao i Vlahov popio u Mostaru onda si bio u RAJU”...