Zdenko Bošković

SUSRET SA SAMIM SOBOM 

Sjedim ispred Gadske kavane u Bogodolki (neko  se i sa ovim našalio) pijem KOKTU i razblažujem je Radoboljom.

Promiču sjećanja ko auta na RONDOU, zastanu, zavrte se i onda odu prema Balinovcu, Dispanzeru, Đačkom domu, Starom veležovom, prema Pijesku i Prvoj osnovnoj...

Idu misli onako lijeno gordo, ko mlade mostarke iz škole, kraj platana ka Domu omladine i Gimnaziji kroz park bosonoge po prašnjavim stazama, zaljujaju se na klackalici,  napiju se vode iz kamene česme i zalutaju negdje na putu do Petice kroz Ričinu il’ zamaknu u Cernicu.

Preko puta u Restorana RONDO puno svijeta poznata. Franja Aničić naslonjen na drveni zid pita Ismu Tucu: ”Kako  Isma, danas?”

“Dobro”, odgovori Isma.

“Kako ti vazda, dobro, majka mu stara?”

Isma ništa ne odgovori, uđe unutra. Studenti što sa Franjom sjede zasmijaše se.

“I da nastavim gdje sam stao”, reče Franja. ”Sjedim ja za klavirom i sviram Šopena. Ma šta zna seljanka šta je Šopen,

Ona bi se sa mnom svađala, ko’ đe si bio šta si pio?, a ja jok.

Šta meni to treba. Ja sviram Šopena, a ona histeriše: Prestani, prestani luđače.”

Kad na vrata banuše dvojica drugova da me vode.

Gospođa Zdenka zvala stanicu “Franja poludio, svira Šopena”, Šta znaju seljaci šta je kultura.

Nisam se opirao velim samo ”Vodite Drugovi.. ”

”Izvinite gospodine Franjo”, kaže milicioner.

“Nema problema  služba je služba, velim i, sad ću ja samo da se obujem”.

“I pravac bogami Jagomir”, otpi Franja lozu iz čokalja.

“Gospodine Franjo”, reče jedan student, “ja vam se moram izviniti”

“A za šta mladiću”, ravnodušno će Franjo.

“Sad je i mene stid, ali moram vam reći da smo vam neku veče miješali pića. Poručivali lozu konak vodku”.

“I”?

“I vi ste sve popili. Izvinite i mi smo bili pijani”

Franja ga pogleda, povuče dim i reče:

“Mladiću moj fini, pijancu se ne izvinjava, pijancu se toči”

Nasta tišina i Franja otpi još jedan gutalj gledajući kroz platane prema Humu.

“Nego šta bi u Jagomiru, gospodine Franjo?”

Šta će bit, u dva tamo stigli u četri me otpustili. Popričo sa profesorom, ovako ko sad s tobom. Vidi čovjek šta vidi. Ne sjede tamo hajvan već doktori profesori primarijusi, razlikuju umjetnost od mahnitluka. I ja sa onom dvojicom nazad u Mostar. Vozite drugovi.

Pitaju oni kad smo stigli: “Gdje da vas odvezemo gospon Franjo”

Velim ja Šta pitaš, tamo gdje ste me i pokupili tu me i ostavite, na RONDO.

Studenti se pogledaše i ne rekoše ništa.

Za stolom do njih igra Miro Bruh šaha sa Profesorom oko njih par kibicera.

Stolu priđe čovjek sa autobuske stanice. Miro ga zraknu preko oka i reče:

“Šta je kume pobježe ti pruga”? Vidi čovjek nije mu tu mjesto i vrati se na svoje mjesto. Miro duma, kad odkednom skoči sa stolice i nako goropadan zaigra oko stola “Joj, joj šta ću ti sad uradit”

Sad je gledao njega i ko je htio i ko nije htio. ”Šta ću ti uradit majko moja mila”! Uđe u restoran i vrati se za sekund, nosi u ruci mašice, nage se nad šahovsku ploču i teatralno polagano uze vrhovima bijelu kraljicu, podiže je da je svak vidi i trehnu je od zemlju.

Đe si Zdena, okle tebe u proljeće, pozdravi me stara raja.

Evo došo da tresanja nazdravim. Ajd sjedi.

Neću, nemam vremena drugi put.

Ajd fino da si se javio, vidimo se.

Na trgu pred Kosačom bijesna auta poredana.

Izlaze svatovi. Mlad lijep bogat svijet, veseo.

Kaže konobar “Ženi se sin nekog gazde kafića”

Svatovi objesno zatrubiše, začevrtaše se na Rondou i isčezoše.

Tišina. Gledam preko puta zdepasta viteza Kosaču. Onako kamen gleda me bezobrazno i hladno i čini mi se da čeka samo da krivu zucnem da mi frcne glavu, njegovijem svijetlim oružjem.

Kažu da je svašta radio da bi Ercegovina opstala. Nije štedio ni sebe ni druge... Neka zlokobma tišina. Nigdje nikog. Gdje je konobar?

U to se razleže moćan glas “Čuj ti Tamo što pišeš, zapiši ovo što ti kažem” Kontam neko me loži.

“Ja HERCEG STJEPAN KOSAČA naređujem da se kafana na Rondou vrati na njeno mjesto. Oni koji budu moju volju osporavali gorit će u ognju pakla nebeskog”

“Jesi zapisao? ”

Ja ništa ne odgovaram, barem ništa ne rekoh, a on ko da me čuo šta mislim.

“Konobar daj naplati. Kokta i voda”

“Gospodine, namještenici Hercega Stjepana nit plaćaju nit polažu nikome račune”

“Mašala, onda ništa, doviđenja”.

“Zbogom gospodine PISARU”.

Okle on zna da sam pisar Ercegov postao?

Mala je ovo čaršija. Sve se brzo sazna. Ne do Bog da sam zla činio.

Ja fina posla, Bože moj, gdje ranije ne sjedoh ovdje…

Kontam jel’ ja ovo samo mislim ili na glas zborim, da nisam prolupo.