Zdenko Bošković

POLITIČKA BASNA U TRI ČINA O BESMRTNIMA

VIŠE OD POPRSJA

Grad na Neretvi vječna i najljepša pozornica faca rijetko je priznavala veličine i rijetko je ko zaslužio više od prolazne hvale. Samo nekolicina zasluži medalje i izlivena  poprsja (uključujući i najveće sinove naroda i narodnosti)  pa je  to razlogom što razmišljam šta bi mogle biti zasluge i koja je logika tri figure što ovjekovječene u prirodnoj veličini u bronzi krase moj grad..

PRIČA O MAGARCU

Četri godine svaki dan najmanje dva puta prolazio sam kad njega. On je bio jedini svjedok moje đačke revnosti. Taj posljednji dan nekada neću zaboraviti Majsko jutro u Mostaru Sedam sati ujutro. Tržnica se spremala za navalu domaćica. Ja budan ko nikada prije išao sam  posljednji put u školu.

Posljednji put to, posljednji put to i proradiše sentimenti jednog osamnestogodišnjaka. Moram ovo nekako obilježiti. Zadnji put prolazim kraj  kenjca idem se sa njim oprostiti. Taj zadnji put stadoh prvi put kraj bronzanog kenjca neprirodno ukočenih noga i samara punog drva koji bješe postavljen kao simbol naše zahvalnosti životinji što nam pomože da preživimo na ovoj škrtoj zemlji.

Zbogom mago - rekoh

Zdravo mali - odzdravi kenjac drugarski - zar ti znaš govorit, mali, ja mislio da si nijem kad svaki dan ko mulac ovuda prolaziš.

Sad sam i ja stajao ukočen ko da sam vidio zmiju u duvaru .

Izvini nisam znao da i ti možes pričati - pođoh da se pravdam.

E moj mali šta ti sve ne znaš a raduješ se da je škola gotova! Za tebe škola tek počinje - saopšti mi on mudrost koju sam do tada sto put čuo i nije me se ticala

Ja mislio samo da ti zdravo kažem sad kad zadnji put žurim u školu..

Dobro je što si se sjetio. Ovdje prođe hiljade a niko ništa Ja njačem po vazdan, a niko ništa. Niko da me čuje, da mi pomogne -požali se on.

Pa mogu li ti ja pomoći? - izustih, naivan kakav sam tada bio.

Ako hoćeš može. Gledaj ovaj samar bi nekako i mogao trpiti, ali ovolika drva je previše. Dozla da sam Begijski teretni konj.  Već kad bi me mogao nekada nekako oslobodit bio bih ti zahvalan.

Ja, dobro - rekoh lakomislen kakav sam tad bio.

Reci svima da nije red da ovako postupaju sa rođakom magarca svetog Josipa.

Dobro hoču. Zdravo., rekoh i osjetih se nelagodno što mu ne mogu stisnuti ruku jer sam ga već kao živo biće smatrao pa ga pomilovah između ušiju.

Nemoj me majke ti milovati - reče on po mostarski - već gledaj uradit što si obećao.

Na putu do škole dadoh se u brigu. Već sam skoro tehnički bio rješio kako bi se mogla drva odpilati i kako bih eventualno mogao ljude uvjeriti da mi se kenjac sam požalio na teret ali pojavi se nepremostivi problem. Kako ja, novopečeni član partije, da objasnim da sam razgovarao sa rođakom magarca svetog Josipa. Tako jedan praktični postade politički to jest ne rješivi problem.

Prošlo ljeto sam se usudio nakon toliko godina da opet odem do njega. On je stajao još na istom mjestu sa svim onim drvima. Pokušao sam da mu se izvinem zbog neizvršenog obećanja ali nije odgovarao. Da je razumio ko sam i šta govorim shvatih kad glavu okrenu od mene.

Tako je bilo tad. Politika, izvini – rekoh.

Pa reci im sad sad je puno vjernika Vjerovat će ti - progovori on

Mogu pokušati al’ sumnjam. Sada ti ja nisam ni u partiji nit se Bogu molim pa se bojim da ću opet biti krivo shvaćen. Mislit će da im se rugam jer ti si ipak bronzani kenjac.

To si znao od početka šupak mostarski! Svi ste vi isti - reče on i ušuti…

PRIČA O ALEKSI

Aleksa je bio izdanak jedne bogate trgovačke porodice  i bio je neki pandan Vasi Ladačkom u smislu da je sve imao a ništa imo nije, jer ga Emina nije begenisala najvjerovatnije što je on kaur bio i što Emina baš ništa osim ljepote nije imala, a to u ta vremena nije baš nevažno bilo. Uglavnom Aleksa se baš kao i Vasa odao porocima tj. ženama i poeziji. Prvi porok donio mu je boleštinu i preranu smrt, a drugi vječnu slavu, jer kao što stih kaže Pjesma o Emini nikad umrijet neće.. Tom i takvom Aleksi podigosmo mi mostarci u bašti kraj njegove kuće brončani spomenik u prirodnoj veličini okrenut leđima Neretvi koju je toliko volio. Bilo kako bilo još neko zaslužan za ovdašnje ljude i zemlju bi ovjekovječen u bronzi. U to vrijeme bijaše u modi nacinalni reciprocitet i proporcionalnost,  ali ne mogu zamisliti da su magarac i Aleksa bili u vezi pogotovu kad mi je poznat kenjčev anacionalmi ili bolje reći internacionalni status.., ali u politici je sve moguće…

Sejo je imao dvadeset i osam kila sa krevetom i frfljao je kad pričao. Po nekom ključu se zaposlio u mojoj firmi na mjestu kurira i dane je provodio kad nije bilo pošte lješkareći u portirnici , krateći vrijeme crtanim  romanima o Komandantu  Marku ili Bleku Steni.

Prvih mjeseci rata (92)sretoh Seju. Tražio je direktora da ga ubije što mu nije uplatio tri zadnje plate. Sejo - specijalac naoružan od glave do peta, obučen u umašcenu uniformu a la banditi Denisa Hopkinsa iz Water world-u  pohvali se da je bacio srpskog šupka Aleksu u Neretvu i da samo neki Sveto od Srba još poslije rata na Luci može ostati živjeti jer se pravo pokazo. To bijaše ratna retorika, ratna djela i ratna politika.

Sad je Aleksa opet na starom  mjestu i onaj ko moju basnu ne pročita mogao bi misliti da se nikada nije nigdje ni micao. Ovim je on  dokazo teoriju da pravi mostarci uvijek iz Neretve isplivaju! Za Seju ne znam ali nije isključeno da je kao gradski komunalac vadio Aleksu iz vode. Uostalom on je znao gdje ga može naći a dala se sigurno i neka plaćica  zaraditi.

PRIČA O BRUSU

Za moju generaciju pionira koja je odrasla na filmovima zakletog antikomuniste Džona Vejna i kasnije se ispostavilo njegovog sljedbenika legendarnog partizana sa hiljadu lica Velimira Živojinovića  Brus Li je sa Badom Spenserom i Terensom Hilom bio pravo osvježenje i potvrda da se nešto vještinom i humorom može postići u životu.. Zvanično objašnjenje je osim ovim razlogom potkovano jakim argumentom internacionalne promocije grada. Kažu da su Brusu još iste noći marnuli čaklje i ja već zamišljam kako neka pijana glava vraćajući se u zoru iz Starog grada zauzima karate gard ispred spomenika i uzima Brusu čaklje govoreći Šta je kineski šupak šta će ti čaklje, bij se ko čovjek., i sjetim se odmah automatski čuvenog boks meča u parku ispred kina Zvijezde između Bjele Obrve i Mehe Džegera kada je u plemenitu vještinu po prvi i zadnji put uveden SLOBODNI UDARAC. Humor je osim čaklji jedini  način da izbjegneš maziju u nepravednoj borbi, a vrhunac te borbe očituje se u najneravnopravnijoj borbi razuma i moći, SATIRI.

Sarkazam i satira su činili ovdašnji život podnošljivijim. U tom smislu nazirem logiku postavljanja spomeničkih obilježja u mom gradu.

Toliko uniziti i primitizirati svoje bitisanje da bi VLASTI dokazao koliko je mizerna kad ima takvu mizeriju od naroda. To je SAVRŠENSTVO SATIRE.

Ova moja nevjerovatna teorija je jedina pozitivna logika koja u vezu može dovesti Aleksu Šantića, hercegovačkog magarca i Brusa Lija i koja neda da u meni umre vjera u besmrnost naše duhovitosti.

Sve ostalo je politika…

Zdenko Bošković, 27.12.2005.