Zdenko Bošković

ZAŠTO SLIKATI?

Moji prvi stihovi sa naslovom: “Mom nepoznatom prijatelju iz daleke  zemlje Vijetnam”, napisao sam kao desetogodišnji školarac za mostarsku “Slobodu”.

Moj materinji jezik bio je moj cjeli život dragocjeni i važni dio mene. Ja sam mogao sa mojim riječima sve. Ja sam mogao sa svojim divnim materinjim čuda činiti. Mojim najdubljim  mislima  sa najvećom lakoćom tkao sam na papiru šarene ćilime, mirisne bukete i divne portrete.

Jednog dana je moj moćni materinji postao jedan strani, falični, nepovezani  jezik bezkosuljša. Moje riječi ne mogoše više moju dušu liječiti , one postadoše suhoparno sredstvo komuniciranja.

Šta je činiti čovjeku  bez materinjeg jezika?

On može kuvati da bi zamamni mediteranski mirisi iz njegove majčine kuhinje kroz prozore šireći se tražili bar jedan prefinjeni holandski nos.

On može svirati na harmonici balkansku sentimentalnu pjesmu u De-molu  i pjevati glasom punim nostalgije i sjete jednog izbjeglice, da bi pogodio osjetljivu žicu tvrda sjevernjačkog srca.

On može probati  amsterdamskim acrilom naslikane čarobne boje svoje mladosti uokviriti za neki nestrpljivi pogled.

Pjesnik bez materinjeg ne predstavlja ništa.

Hiljade su njemački učili da bi iskonsku snagu geteovog stiha iskusili. I niko se nije pokajao. Ružni su prevodi izgovoreni jezikom stranih (njemačkih) soldata odjednom čudesni i čarobni stihovi postajali.

Ja nemam iluzija da će neko ikada učiti srpsko-hrvatski da bi moje stihove shvatio.

Ja kuvam,sviram i slikam.

”Znaš šta je najljepše na tvojim slikama?", pita me jedna prijateljica.

“Ne znam, možda okviri?! ”, probah se našaliti.

“Ne”, reće ona, “Naslovi su ti lijepi. ”

“Hvala na komplimentu. ”