ZAŠTO SLIKATI?
Moji prvi stihovi sa
naslovom: “Mom nepoznatom prijatelju iz daleke zemlje Vijetnam”, napisao
sam kao desetogodišnji školarac za mostarsku “Slobodu”.
Moj materinji jezik
bio je moj cjeli život dragocjeni i važni dio mene. Ja sam mogao sa mojim
riječima sve. Ja sam mogao sa svojim divnim materinjim čuda činiti. Mojim
najdubljim mislima sa najvećom lakoćom tkao sam na papiru šarene ćilime,
mirisne bukete i divne portrete.
Jednog dana je moj
moćni materinji postao jedan strani, falični, nepovezani jezik bezkosuljša.
Moje riječi ne mogoše više moju dušu liječiti , one postadoše suhoparno
sredstvo komuniciranja.
Šta je činiti
čovjeku bez materinjeg jezika?
On može kuvati da bi
zamamni mediteranski mirisi iz njegove majčine kuhinje kroz prozore šireći
se tražili bar jedan prefinjeni holandski nos.
On može svirati na
harmonici balkansku sentimentalnu pjesmu u De-molu i pjevati glasom punim
nostalgije i sjete jednog izbjeglice, da bi pogodio osjetljivu žicu tvrda
sjevernjačkog srca.
On može probati
amsterdamskim acrilom naslikane čarobne boje svoje mladosti uokviriti za
neki nestrpljivi pogled.
Pjesnik bez
materinjeg ne predstavlja ništa.
Hiljade su njemački
učili da bi iskonsku snagu geteovog stiha iskusili. I niko se nije pokajao.
Ružni su prevodi izgovoreni jezikom stranih (njemačkih) soldata odjednom
čudesni i čarobni stihovi postajali.
Ja nemam iluzija da
će neko ikada učiti srpsko-hrvatski da bi moje stihove shvatio.
Ja kuvam,sviram i
slikam.
”Znaš šta je
najljepše na tvojim slikama?",
pita me jedna prijateljica.
“Ne
znam, možda okviri?!
”, probah se
našaliti.
“Ne”,
reće ona, “Naslovi
su ti lijepi.
”
“Hvala
na komplimentu.
”
Zdenko Bošković, april 2006