Zdenko Bošković

TUGA $ YUGA

Yuga je bila prava ljepotica. Djevojka pametna i obrazovana i ne bijaše joj do udaje iako su i otac i majka navaljivali gonjeni svojim strahovima, nasljeđem i predrasudama.

Brak Vile Velebita i Marka Kraljeviċa bi sve samo ne sretan, ali oni su tako durali i zajedno zlatni pir proslavili, ali sve su više primjećivali da ih snaga izdaje i da ne mogu pomirit sve razlike koje su sa njihovom starosti na površinu izlazile.

U svađama više nisu birali riječi i povlačili su najsramnije argumente iz prošlosti. Pljuvali po zajedničkim svetim trenucima i tajnama koje su jedni drugom pripovjedili u sretnim godinama ljubavi.

Ćace i matere i ostala rodbina ne bijahu poštedeni u tim besramnim svađama i bi ih stid ponekad dok su ležali jedno spram drugog u širokom bračnom krevetu pokriveni jednim pokrivačem izgovorenih riječ.

Ali ni jedno se ne povuče, ni jedno se drugom nikad  ne izvini.

Šutnja je rane natapala solju i one su sve više pekle i još žešċe riječi i aveti iz prošlosti prizivala.

Njegova ruka nikad više ne potraži njene grudi, njena ruka ne nađe nikad više njegove kose.

Čak ni oči, ugaslih strasti, se ne potražiše u polutami nesreće koja ih snađe. One su slijepo gledale u provaliju budućnosti.

“Šta bi s nama moj Marko? I prije smo se svadili ali smo se mirili”, upita Vila Velebita.

“Umro onaj što nas mirio “moja” Vilo”, odgovorio bi suho Marko Kraljević.

“Šta će bit s našim djetetom sa nama ovakvim? ”

“Ne brini se ti pametnija je ona od nas. ”

I život je išao dalje al’ ne na bolje. Tetka Dežela Triglava dava je pravo majci, a stričevi sa očeve strane Đetić Podgorički i Bitola Mojrodenkraj držali su ocu stranu.

Mati je htjede Vilu udati za Hansa Zapada, a otac za Rusa Istoka. Oba plemićke krvi. A ona  Yuga je voljela prosta mladića njene, mješane krvi, Zmaja Odbosneihercegovine.

Mamak bi naočit, ali prostodušan i slijep i gluh od ljubavi prema Yugi i ne vidje samo on, ono  što su svi, pa i ona vidjeli da na ovom svijetu za njih dvoje sreće nema zajedno.

I Yuga odluči tada da se ubije, da je nema. I jedog dana je isčezla da se nikom nije javila ni riječi, ni pisma, ni suze, ni oporuke. Nasta zaglušujuća tišina topova. Njeno zlatno ruho bi razbacano po ratnim bespućima.

Otac i mati su otišli svojima i još se ne kaju. Vila Velebita se udala, sama, za Hansa Zapada i s njim dobila prelijepu Vilu Hrvacku, a Marko Kraljeviċ oženi sestru Rusa Istoka i dobi sina Serbijana Kraljevića.

Zmaj se propio pa kad mu i kuća od groma izgori pa otiđe u svijet da zaradi pare pa će da se nekad vrati na paljevinu.

Neki ljudi tvrde da su Yugu vidjeli na nekoj fešti u Norveškoj. Primjećena je u jednom pismu iz Kanade i pjesmi iz Engleske.

Kažu šetala se u skrivenim mislima nekih nekih bjelosvjetskih muhadžera i u srcima mnogih pokajnika. Nikad je nisu vidjela dvojica zajedno, pa ko da je nije ni bilo.

Za mene, a možda i za vas u ovoj priči nije važno sve ovo šta je dalje bilo i šta će biti.

Važan je taj, jedan moment, moment njene odluke i tvoje sudbine.

Gdje si ti bio, šta si radio, šta mislio u trenutku kad se Yuga odlučila ubiti?

Zašto to nisi spriječio i da li si mogao?

Kaješ li se ili ti je drago?

Misliš li i danas što si tada mislio i da li bi i danas isto postupio?

Imaš li snage sebi sve priznati i sebi oprostiti?

Meni tvoji odgovori ne trebaju. Oni trebaju tebi. Ja znam šta sam u tome momentu činio.

Bila je divna jesen i ja sam bio na službenom putu sa još dvojicom kolega u Sloveniji. Novi službeni Audi i puni džepovi para i otvorenih čekova.

Od Mostara do Ljubljane stajali smo kraj svake zgodne kafane i dobrog pečenja.

Mrak nas je fatao u blizini našeg odredišta Rogaške Slatine kada smo na vrhu brda ugledali dvorac i skrenuli šumskim putem vođeni putokazom ”Hotel Pobrežje”.

Kada se smjestismo, nađosmo se na šanku. Ja sam tada pio “Štok” i svaki treći presjeco jednim “Laškim”.

U neka doba preselišmo se za sto u restoran i poručimo prvo mezu i onda po redu “svega  i svašta” i okrenušmo na crno, domaće.

Primjetišmo da tri starija gospodina za susjednim stolom koji su nas koji sa interesovanjem i simpatijom posmatrali. Zovnušmo im turu. I oni nama. Par puta tako i sjedili smo skupa za jednim stolom.

Tri gospodina ispadoše Drugovi, dva muzičara i jedan general. Svi u penziji, iz Beograda i na oporavku u “Banji”.

Muzičari “titovi”, iz gardijskog orkestra, bijahu jedan Slovenac, a drugi Slavonac.

General Brstina bi naše gore list, Hercegovac, bivši Načelnik tenovskih i protiv oklopnih snaga JNA.

Genarel nam priopći da piše knjigu u kojoj će on pripovjediti njegovu istinu o ratu u Hercegovini.

Reče tada da Lištica treba da nosi ime Širokog Briga u spomen pogibji njegovih drugova u borbi sa ustašama.

Po prvi puta sam slušao nešto kontra udžbenika, u živo. Bi me strah tog bezdana prošlosti i molio sam  druga generala da knjigu ne piše, da se ne vraćamo na početak i da dozvoli da idemo naprijed mi što druga znanja znamo.

Bio sam previše pijan i mlad, neuk i nespreman da zaustavim posljednji juriš starog generala. Ne znam da li je general svoju namjeru ikad ispunio, ali sam bio siguran da njegove troje djece poznaju drugu istinu nego što je ona kojoj je mene moj ćaća učio.

U svakom slučaju velika generalova želja je ispunjena, Lištica se danas Širokim Brijegom zove.

Mamurno jutro, uz kafu krmeljušu u baru “Hotel Podbrežje” na nekom brdu u blizini Rogaške Slatine bi moj moment kada je Yuga odlučila nestati. Ja sam rahat kafu popio, sa štokom. Klin se klinom izbija. Nisam tog jutra ni Sportske pročitao.

Danas je isto jedan moment.

Kćer vile Velebita i Hansa Zapada, prelijepa Vila Hrvacka se udala NATAna BUŠA. I ćaća i mater su zadovoljni i ne mogu doć sebi od sreće.

Naširoko se priča o vezi Serbijana Kraljevića, sina Marka Kraljeviċ i sestre RUSA ISTOKA, sa mlađom sestrom NATAna BUSHA.

Otac bi rado, ali majka nije za to. Marku nije do još jednog razvoda, ali ne bi rada da opet pogriješi, “ni rečju ni delom”.

A kako je meni sad i ovdje kad mislim, na sad i tamo?

Nekako mi je teško u ovom momentu da odvojim misli od emocija. Dal’ da se radujem il’ da žalim Vilu Hrvacku.

Pošten probam biti i sad ko i prije i priznam dam još mali, neuk, nespreman i nemoćan za ovo što mi se dešava.

Ja sam sebi opraštam sve, jer sumnjam da bi mi Bog grijehe spram sebe samoga  mogao oprostiti.

Mislim nešto, čisto bez veze.

Kad ja nemah nekoć muda na  Soči da izginem, može se desiti da mi unuk na Eufratu glavu zijani.

Tuga brato fini moj.

Bošković Zdenko, 05. travnja 2008.