Nikad taj mali bik nije bio toliko velik kao u trenu dok se povećavao njegov bol.

Nije bio mrtav. Tamna pomračena osjetila prenula su se kad su ih počele gristi, komadati i žvakati čelične čeljusti, kad je njegovo meso, živo! postala hrana! Hrana nezasitnim zubima! Hrana koja gleda dok je jedu! Vidio je gradove po kojima razvlače njegovo meso. Vidio je sela u očima silovanih svojih pastirica. Vidio je srušene kuće i starce nalik na spržene panjeve koji svijetle u noći. Vidio je gomile ljudi koji otiču u progonstvo kao krv iz njegova tijela.

Vidio je. I pokušao da se uspravi.

Igra je tek počinjala.

Kao u španjolskom žrtvenom teatru njegova mala livada napućila se promatračima, navijačima i savjetnicima. Grleni urlik na trenutak je izazvao muk. Ljekovita travka koju je nesvjesno zagrizao i čiji se sok miješao s njegovom krvlju otklonila je pažnju kopljanika što su se približavali uzdrhtalom mišićju i nišanili u njegove damare, u žile kucavice, u njegovo srce. Gvozdeni nosorozi grabili su ka njegovom trbuhu  i plećkama. Jahači nosoroga drže u svojim rukama sheme bičjeg mesa umnožene u Velikoj Mesnici. Oni znaju kome će pripasti rebra, kome plećke, kome butovi i rep, kome srce, kome oči, mozak i jezik. Oni znaju i svadjaju se.

Snagom nespoznatljivog sjećanja bik se uspravi. Istog časa gvozdeni, nazubljeni rog ga je prosvrdlao i prikovao za zemlju, za razgaženu tajnu travu. Bio je sad nalik na živi spomenik koji je služio kao meta čeličnim pticama što su ga strijeljale svojim perima odozgo, iz samog svoda. Više nije ništa čuo. Ni uzvike oduševljenja, niti negodovanja. Nije primjetio kako su uklonjeni gvozdeni nosorozi da ne smetaju pogledu dok se predstava nastavlja sa čeličnim pticama. Ostao je samo onaj što ga je držao prikovanog dok su ostali kružili naokolo čekajući svoj trenutak.        

Napokon, njegova glava je klonula, njegove grudi, njegova stegna.

Potom su ga raskomadali.

Mesari su se svadjali oko različitih komada, prijetili zubima i zubatim rogovima, pozivali se na obećanja i tajne dogovore u Velikoj Mesnici. U njihovu svadju priključili su se i promatrači. Navijači su stvarali nesnosnu graju tako da su  posve zakrilili jedan tamni zvuk koji je dopirao iz odvojene bičje glave, iz njegova presječena grla. Bio je to hropac u kome se naslućivalo nešto nalik na sjećanje, nešto nalik  na trublje paralelnog svijeta, nešto nalik na rodjenje.

Raskomadani bik se uspravio.

Stajao je tako, neprirodan i zdvojan, pokušavao je da shvati. Nakon prvog iznenadjenja, priskočili su mesari, vodiči gvozdenih nosoroga, vozači čeličnih ptica i oni sto su promatrali.