Branko Josef Thomann

Pjesnika Ghoete-a, susretoh prvi put sa svojih 16.g, kao gimnazijalac, bježeći od njegovih balada koje mi bijahu dugačke, dosadne i nerazumljive... Sve to do jednoga dana kada u naš razred dodje "nova" mlada profesorica njemačkog jezika, lepršava i sviježa, istom "friška " sa fakulteta. Osjeti ona svojom pedagoškom suptilnošću onaj neiskazani otpor "muškog" razreda prema teškom i epskom Goethe-u, rece da nas razumije i preporuči nam kao prvo čitanje romana "Patnje mladog Werthera". Pročitatasmo i počesmo i mi "patiti " sve one ljubavne, patnje, žudnje, fantazije, čežnje, nade koje je preživljavao mladi Werther. Zatim dodjoše prekrasna objašnjenja i interpretacije, mlade profesorke pune entuzijazma i ljubavi. Od tada doživjeh čitanje Goethe-a kao skok u svježinu oceana, čija me voda obgrli, a njegova bezobalna beskonačnost me prestraši, a neobična sviježina zagolica moju fantaziju i razgali moju dušu.

Zbog toga ću Vam nevezano i kratko napisati sve one ljudske ljepote i osobine koje pronadjoh u njegovim djelima kao prilog za njegov 250-ti rodjendan!

ZAŠTO VOLIM GOETHE-a?

Evo nekoliko primjera: Volio je djecu i shvaćao ih ozbiljno. Pronalazio je vremena i kada je bio državnik da organizira dječije proslave i zabave. Imao je pozitivan odnos prema strancima i stranim kulturama. "Zemlja, koja ne štiti stranca - je izgubljena i propasti će. Budi prijatelj stranome putniku i namjerniku, cjeni ih i štiti, te budi pravedan prema njima." - pisao je. Bio je svijetski čovjek, otvorivši vrata svoga malenog grada u malenoj kneževini široko i zagrlio univerzum! Bez njega ostao bi Weimar (Waimar) jedan od mnogih neznanih malih lijepih provincijskih njemačkih gradova. Ali upravo ovdje udari svoj kulturni pečat jedna mala elita i pretvori grad u kulturnu Mekku! Kada samo pomislim na sve one žene i muškarce koji su u malom mjestu od svega 6.000 stanovnika u to vrijeme kulturno djelovali dodje mi današnja Njemacka sa 80 milijuna stanovnika, gledajući današnji razvoj vizije i kulture, kao - zemlja u razvoju.

Bio je kršćanin, ali je kroz svoju mudrost posta politheistom, postujući duboko - vjeru drugih! Volio je poeziju i ljepotu jezika. Prevodio je i sam. Poštovao je dobre prevodioce i prevode. Decidirano je uvijek opisao izvore svojih radova. Mrzio je fušere, hohštaplere i plagijatore. Citajući ga u orginalu počeh ga sve više razumjevati, pokušah prodrijeti u njegovu dušu i osjećaje, te otkrih da je bio oštar protivnik rata i šovinizma i to ne iz političkih kalkulacija i interesa, već iz čistih etičkih i estetskih pobuda! Poštovanje veličine i veličanstvenosti plemenitih ljudi bio je njegov argument protiv ratova i nacionalizama.

Rano se oslobodio nacionalnih okova i to, kako reče, prvo u svome srcu, zatim u svojim temama i literarnom djelu.

Kaže o tome slijedeće pjesniku Eckermann-u : "Pjesnik kao čovjek i državljanin svoje zemlje voli svoju domovinu ali domovina njegova stvaralaštva i njegove poezije je dobrota, plemenitost i lijepota, što nije vezano ni za koju provinciju ili otadžbinu koju on sam u sebi stvara, doživljava je i osjeća - ma gdje god bio."

Dobar poznavalac Goethe-a, mora se zapitati; koliko života je živjeo u jednome? Mora se upitati; što sve nije bio; što sve nije radio? Bio je visoki političar svoga vremena, advokat, direktor pozorišta, slikar, alkemist, fizičar, botaničar, geolog , meteorolog, biolog, pjesnik, dramatičar, romansier, esseist, prevodilac i literarni kritičar. I k tome još "bonvivan ", koji je u svakom životnom trenutku uživao! Kada ne bih poznavao njegov život, cijenio bi ga samo radi njegova umjetničkog djela. Ti trenutci naslade i užitka, koje spašava iz kandža vremena su oaze u kojima se puni životnom energijom, pošto je put veoma dug i dalek, a cilj nepoznat, a posvuda samo pustinja...

Posebnu širinu i znanje pokazuje on u zbirci pjesama "Zapadno - istočni divan" , gdje znalački opisuje Orient i orientalnu kulturu, pjesništvo i historiju. Bježeći tada od političke učmalosti svoga vremena poetski i pjesnički se zabavlja s pjesnikom Hafizom u svome duševnom bjegu u profetske visine, pa možda s namjerom naziva svoju prvu pjesmu "Hegire" (Hidžra - spasonosni bijeg profeta Muhammeda iz Mekke u Medinu ). On je uz pomoć Vuka Karadžića preveo i u ovu zbirku uvrstio i "srpsku narodnu pesmu" "Hasanaginica".

Izgleda da su u ono vrijeme u Turskoj Bosni neki ugursuzi i šereti imenom Mujo i Suljo - "zlonamjerno i na nacionalističkoj bazi prevarili - velikog prosvetitelja!" Turska posla!

No čudno je da već preko 150g. ni jedan slavista ne ispravi tešku nepravdu učinjenu velikom prosvetitelju?

Ma čija li su to, bre, posla?

U Beču 1999.