Zašto “dokopah”?

Jednostavno pošto je od njegovih do sada objavljenih 14. romana vrlo malo prevedeno na njemački i “naše” jezike……

Neke sam čitao na engleskom, ali mi je trebalo mnogo vremena da uhvatim sve one tanane niti u kojima se isprepleće realnost i Seience Fiction  osebujne i svojstvene  Murakamijeve mistike, koja ipak na koncu  za čudo pronalazi svoj put u realni svijet…..

U njegov razred dolazi jednoga dana nova učenica  Shimamoto, koja hramlje lagano svojom lijevom nogom, a što je posljedica  preboljele “dječije paralize.” Dvanaestgodišnjak se brine o njoj i tako se sprijateljuju. Činjenica da su  oboje  jedinci te imaju iste zajedničke simpatije za knjige i muziku  još više ih zbližava.

Hajime je očaran, pametnom, lijepom, hrabrom  i strpljivom djevojčicom koja se na ništa ne žali i ne zanovijeta.

Zbog toga ju i obožava….. još neznajući da će mu ona biti kasnije idealni uzor “ženske lijepote..!”

„Bila je nesumljivo rano sazrijela  djevojčica... Držali smo se samo jedamput za ruke… Naše ruke se spletoše, možda deset skunda, ali sam imao osjećaj da je to trajalo cijelu vječnost… a  kada je ispustila ruku, osjetih se  prazan i izgubjen.“

Djeca se medjusobno razumiju i slažu, razlažu „svijetsku problematiku“, čitaju  i razmjenjuju knjige i popularne gramofonske ploče…

Jednoga dana donese  Shimamoto, jednu ploču sa pjesmom Nata Kinga Kola “South of the Border, West of the Sun“ u kojoj su dvoje zaljubljenih tinejdžera uživali ponovljeno u dugoj,  tihoj i bezgraničnoj šutnji, uživajući u nepovratnoj idili djetinstva….

Idila se prekida preseljenjem  roditelja u drugi grad i njih dvoje se gube  iz vida.

Sa šesnaest godina upoznaje Hajime Izumi. Nakon trećeg sastanka padaju prvi poljubci  i stidljivi dodiri …..

“Polegla mi je ruku na srce! Dodir  njene ruke i uzbudjeni treptaji moga srca ujediniše se… No, ona nije Shimamoto - rekoh si. Ne može mi ona dati “ono”, što mi je dala Shimamoto.”

I tako ide cijela priča još godinu dana, a da ne dolazi do stvarnoga i potpunoga “dodira tijela”.

Hajime odlazi na College  u Tokio, a Izumi ostaje kod roditelja, bojeći se da će je zaboraviti, kao što se i dešava.

Prva djevojka sa kojom sa svojih šesnaest godina spava je dvadeset godina i Izumina sestrična, takodjer jedinica u roditelja.

“Dva mjeseca ”volimo”  se strastveno i ludo, tako da sam mislio da će mi mozak pući… Ne idemo u kino, na šetnju, ne razgovaramo o knjigama, muzici, ratu, revoluciji. Samo luda “ševa”, ševa, ševa… i samo ševa! Par riječi smo sigurno izmjenuli, no o čemu, nemam pojma, nisam joj postavljao pitanja, a ni ona takodjer meni.”

Izumi doznaje sve i teško je povrijedjena.

“Ne samo  da je Izumi bila duboko  povrijedjena, nego sam i sam sebi  priskrbio duboke rane za koje nisam znao koliko su duboke. Iz toga iskustva mogao sam naučiti da sam i ja čovjek koji je spreman  drugoga uvrijediti i povrijediti.”

Hajime bezvoljno završava svoj studij, pronalazi posao kao lektor  u jednoj izdavačkoj kući. Posao ga ne ispunjava, ima par prijateljica,  ali ništa trajno ni ozbiljno. Vrlo je nezadovoljan sobom….Te godine opisuje kao godine razočarenja, usamljenosti i ćutnje. Kao neko ledeno doba u kojem se njegovi osjećaji zavlače u dubinu duše i ostaju tamo duboko skriveni.

U medjuvremenu su mu dvadeset osam godina. Silvestrovo je. Osamljen luta, besciljno gužvom tokijskih ulica… Kada odjednom u toj masi ljudi primjeti jednu ženu koja isto onako hramlje kao  Shimamoto. Trči za elegantnom ženom kako bi utvrdio da li  je to njegova prva ljubav… No kako će je prepoznati nakon 16 godina? Kako se je više približavao, žena je sve brže i brže, uplašeno biježala od njega… Na koncu ulazi u jedan kafić. Hajime je slijedi, ali joj se ne usudjuje obratiti… Žena ustaje i ide k telefonu. Telefonira. Nakon razgovora ubrzano trči k taxiju. Otvorila je vrata, a Hajime je htijede zadržati i zapitati… ali ga spriječi čvrsta muška mišica koja ga povuče na stranu. I ugura u kafić.

“Ako ne želite, razgovarati… i to je uredu. Ja ionako znam sve, bez da mi kažete i jednu riječ… Ne želim skandala. Da li sam bio jasan? - reče čovjek i baci bijelu kuvertu na stol. Ništa vam se danas nije dogodilo, nikome ni riječ o svemu… I mene niste nikada vidjeli. Jasno!....”

U koverti su 100 tisuća yena. Nema pojma s kojom motivacijom je sve bilo rečeno i učinjeno.

Sve mu ostaje velika zagonetka? Mislio, je da je sve bio san. No bijela kuverta sa 100 tisuća yena koja se nalazi  u njegovoj ladici  podsjeća ga  da je sve ipak bila zbilja..?

Sa trideset ženi pet godina mladju ženu Yukiko čiji je otac bogati gradjevinar koji mu omogućava da otvori dva elegantna Jazz-bara, čime mu omogućava dobar i lagodan život.

On i Yukiko dobijaju dvije kćerke, imaju veliki komforni stan, dva skupa auta i vikendicu u planinama. On radi rado u svome baru, nježan je otac i voli svoju nježnu i pažljivu ženicu koja ga nježno umiruje u svim prilikama.

Nakon poroda prve kćerke, dobija on pismenu smrtovnicu u kojoj piše da je njegova prva studentska ljubav sa trideset i šest godina umrla!

Koverta je neadresirana, ali Hajime zna da iza svega toga stoji Izumi, te istom sada shvati, koliko je nepomirljiva!

Njegov Jazz-bar postaje velika atrakcija u Tokiu, tako da dolazi  na stranice velikih tjednika, što opet prouzrokuje veći priliv publike, te dolazak starih prijatelja koje nije dugo vidjeo. Posao ide dobro i on je sretan i zadovoljan.

Tako jedne noći u vrijeme teških “japanskih kiša”, grmljavine i sijevanja u bar ulazi jedna predivna i prelijepa žena, bez pratnje.

On ju je primjetio i kao šef brine se za nju kao za svakoga drugog gosta. Tek poslije kada ljepotica  sjedne na visoku barsku stolicu, pogleda oko sebe i izgovori - ”Kakav lijepi bar!”, shvati on da je to Shimamoto! Iznenadjen i zbunjen traži riječi, rečenice i na koncu ipak dolazi do vrlo šturog i rezerviranog razgovora… sve dok ne dotaknuše temu - ”Zašto više nikada nije navratio…?”

“Bojao sam se,” - reče Hajime. Zbog toga nisam dolazio.”

Strah ,- zapita ona? Od čega? Od mene?

Ne, ne, od Tebe. Bojao sam se da ćeš me odbiti. Bio sam još dijete i nisam mogao zamisliti da ćeš čekati na mene. Bojazan da ćeš me odbiti stvarala je paniku u meni, a rado bi došao, no bojao sam se da me nećeš  više  htijeti vidjeti, razgovarati samnom, družiti se samnom… pa, eto zbog toga nisam ni dolazio. Htio sam u dubini duše sačuvati uspomene na prekrasne sate provedene s tobom…”

Ona okrenu lagano glavu na stranu i pogleda ga nježno, rekavši zamišljeno - ”Da stvari u životu ne teku baš onako kako bi čovjek htio, zar ne?

Ne, stvarno, ne! - odgovori on.

Na odlasku, prateći je do vrata primjeti da više ne šepa na lijevu nogu kao prije…..

Shimamoto-san, da li ću te opet vidjeti?

Vjerojatno? - odgovori ona a jedan lagani smiješak prijedje preko njenog lica. Smiješak poput laganog, prozirnog dimnog oblačića, koji  leti k nebu u prelijepom sunčanom danu.

Vjerojatno! - reče i utonu u noć!

“Mozda, haluciniram, rekoh samome sebi… jer kada čovjek praznih misli dugo zuri u kišu, tijelo se samo rasplinjuje i oslobadja svake relanosti…. Kiša posjeduje hipnotičku moć!”

Prolaze mjeseci, a Shimamoto ne dolazi!

Pojavi se jedne kišne večeri opet  sa svojstvenim zagonetnim smiješkom na usnama i zapita ga; dali poznaje neku rijeku u blizini koja se silovito slijeva u more, te dali bi sa njome otišao tamo…? On joj obeća da će to učinuti i odvesti je na mjesto koje joj je rekao. Sve se to može završiti u jednom danu. Mogu odletjeti tamo avionom i vratiti se navečer opet u Tokio, naravno mora nešto izmisliti i slagati svoju ženu….

Razlog te neobične  želje doznaje istom kada tamo stigoše… Ona izvadi malu urnu sa pepelom njene bebice koja je umrla dan poslije poroda i baci pepeo u slijev rijeke u more….

“Rijeka će pepeo odnijeti u more. Dvije vode će se pomješati, ispariti, stvorit će se mali njezni obačić koji će laganom kišom doći opet k nama… u kišne dane…!” - reče zagonetno ona.”

Shimamoto ostaje i dalje zagonetka. Ne priča ništa o svome životu, o začeću ili porodu djeteta… njenim odlascima i dolascima, nestajanju, ne javljanju…

Kasne na avion i stižu vrlo kasno u Tokio. Shimamoto izlazi na nepoznatoj ulici….

“Vozeći se dalje, mislio sam - ako je  opet ne sretnem, poludit ću! Istom što je izašla i  nestala u mraku, moj svijet postade prazan i beznačajan.”

Poslije nekoliko dana doznaje od svoga tasta da je njegova žena Yukiko, pokušala samoubojstvo  radi razočarenja u ljubavi, pa ga moli da bude pažljiviji prema njoj!

Poslije izleta na rijeku Shimamoto dolazi jedamput tjedno uvijek nepredvidjeno u jedan od njegovih barova u kišne dane uvijek sa zagonetnim smiješkom na usnama… No on i dalje o njoj ne zna ništa - gdje stanuje, da li je udana ili živi s nekim? Njeni odgovori su uvijek zagonetni, šturi i polovični…

U proljeće Shimamoto nestaje na duže vrijeme… U jednom od njegovih barova ostavila je samo kratku poruku na kutiji šibica - ”Vjerovatno neću duži period moći dolaziti… moram kući. Zbogom! Sve najbolje!”

Nakon šest mjeseci izroni Shimamoto iz tame i pojavi se u njegovu baru, bez objašnjenja….

Ona mu pokloni orginal ploču Nat King Kola “South of the Border“… Uzbudjen tim gestom predloži joj da odu u planinu u njegovu kuću i da je u miru slušaju. Ona to prihvati i u vikendici onda, pored kamina u opuštenoj atmosferi razvi se duboka pouzdna intimna igra, koja je trajala cijelu noć….

No, Shimamoto, nije dozvolila “sve“… Njihova prva ljubavna igra se ograniči samo na mastrubaciji, kako bi nadoknadili sve ono što su kao tinejdzeri propustili….”a sutra ce biti drukcije…!”- jer jutro je pametnije od noci! No ono “sutra” neće se nikada više dogoditi, kao i želja da mu  ispriča sve o sebi… neće se nikad  ispuniti, jer i to “sutra” pripada već prošlosti...!

Umorni od ljubavi zaspaše... Kada se ujutro probudio Hajime, primjeti da  Shimamoto nije više tu... Čudi se, kamo je otišla i kako je bez auta mogla otići iz ove divljine...? A, i  ploče koju mu je poklonila nema više, nestala je... otišla je u kišu...

Nema je, nestala je u momentu kada joj je izjavio ljubav i rekao da je spreman i svoju obitelj napustiti...

Vrativši se u Tokio, Yukiko ga „sa vrata“ upita: Da li ima ljubavnicu? I reče mu neka se odluči izmedju porodice i nje... Ali on “do daljnjega” ne mjenja ništa u svome poslovnom i familijarnom životu, u nadi da će se Shimamoto javiti!

Traži je, razmišlja, i ne razumije njeno čudno ponašanje, pogotovo kada mu je one noći izrekla neizmjernu i duboku ljubav... Opet u gradu trči za jednom ženom, za koju misli da je ona... dok ne shvati da se prevario!

Život teče dalje... Njegova nježna i dobroćudna žena oprašta mu sve...

Hajime ustvari aktivno uskače u priču istom kada već kao odrastao u njegov život aktivno ulazi Shimamoto koju poznaje iz Osnovne škole… a ona je za njega pojam ljepote, dobrote, elegancije, u stvari idealna žena, sa svojim zagonetnim smiješkom i držanjem kao i postupcima. Nikada ne priča o sebi, pojavi se, pa opet nestaje na dugo vrijeme… nikad se ne doznaje kuda odlazi, gdje živi i kakav život vodi? No za primjetiti je da Hajime pada u veliki  opojni košmar kada je tu, tamo negdje  „Južno od granice - zapadno od sunca..!“ Realni i fiktivni svijet se miješa i kontradiktorno vodi u jedan drugi svijet, duboki unutrašnji, kojega nikada nećemo dostići, pošto nas Murakami namjerno zabludjuje vodeći nas u naš zamršeni, razorni, hermetički univerzum da bi nas opet iz njega  katapultirao u naš svakidašnji usud.

Pitanje koje ostaje otvoreno je: Što  je za Hajime  stvarnost? Možda je to poziv čitaocu da konačno ispita i svoju? Murakamijeva opsesivna tema je - možemo li zaista spoznati sebe prije nego što nas neočekivano snažno iskustvo istrgne iz životne rutine? Trijumf nesvjesnog nad svijesnim trasiranjem života velika je tajna pisca... pogotovo kada se dvoje junaka nakon dužega perioda razdvojenosti ponovno susreću i njihova nekada nevina ljubav se budi, ovoga puta  kao neutaživa i razarajuća želja….