Hrvatski Gabriel Garcia Markes.

Ne mogu započeti bez ovih ulomaka iz današnjeg (Veljača 11. 2003.) Večernjaka:

Pod naslovom Za bombu u usta - uvjetna kazna!, piše -

ZAGREB - Nož pod grlom, ručna bomba u ustima, prijetnja aktiviranjem, oduzimanje jakne, udarci šakom po glavi i nožem u prsa Mirka Malkoča, kojem se to dogodilo 17. studenoga 1991. ispred zagrebačkog kafića "Gala" u Cesarčevoj ulici, stajalo je 100 maraka, 3500 tadašnjih hrvatskih dinara, jedne jakne i puno straha, a Stipu Varelu (39), kojem je to razbojstvo dokazano - uvjetne osude.
    Dakle, osuđen je na dvije godine zatvora, ali tu kaznu neće izdržavati ako u roku kušnje sljedeće četiri godine ne počini novo kazneno djelo.
    Osim toga, dokazano mu je razbojstvo počinjeno istog dana u bistrou "Guliveru", kad je prijeteći nožem jednom gostu uzeo novčanik sa 300 maraka, a u "Gali" je žrtva bio još jedan gost, koji je zbog prijetnje nožem predao 300 maraka i 600 hrvatskih dinara.
    Protek deset godina od počinjenih djela na neki je način Vareli bio olakšavajuća činjenica, jer se u međuvremenu zaposlio, postao otac, a uvjetna osuda je prema ocjeni prvostupanjskog vijeća zagrebačkoga Županijskog suda bila primjerena stupnju krivnje i pogibeljnosti nedjela.

*************************** 

Ipak, čini se da je Vareli, koji je bio sudionik Domovinskog rata u vrijeme počinjenja djela i bio na ratištu u Nuštru, najviše na ruku išlo što su sva tri razbojstva u jednom danu počinjena dan uoči pada Vukovara.
    "Općepoznato je da su u takvim situacijama ljudi koji su dolazili s ratišta u gradove, gdje nije bilo izravnih ratnih djelovanja, bivali zatečeni činjenicom da tu ljudi žive normalno, bez stalne opasnosti po život... To je često izazivalo nesporazume i sukobe, jer su povratnici s ratišta imali osjećaj da su ih drugi izdali, da se oni bore za domovinu i njih same, dok oni žive kao da rata i nema. Očito je da je i optuženik reagirao upravo na takav način... Kad se tomu doda okolnost da je konzumirao alkohol, a vjerojatno i neku vrstu opijata, što je također navika prenesena s ratišta, tada je u takvim okolnostima sasvim razumljivo njegovo grubo ponašanje, primjena fizičke sile te prijetnja nožem i bombom, koje je on doživljavao kao i neprijatelja na ratištu", navodi se u obrazloženju prvostupanjske presude.

ZAVRŠEN CITAT IZ GORE NAVEDENOG VEČERNJAKA

Dok se svi ovih dana “veselimo” šta će Bušu pasti na pamet i “oštrimo” sve tanje novčanike na sve skuplju naftu (i, posljedično) sve drugo što zbog toga poskupi, jedna mala zemlja na Balkanu se – smanjuje. I dalje…

Moralne i kulturološke vertikale toga nesretnoga prostora bivaju bjesomučno maltretirane uvijek od samog početka besmisla. Pa ondak opet. I opet.

Kondukteri, pizza-majstori i bezbrojni prekonoćni generali po zvanju (nikad po djelu & znanju) nesmiljeno diktiraju genocid zdrava razuma pa makar morali i sami pasti žrtvom svojih besmislenih i razornih paranoja, uobrazilja i vrlo sumnjivih turbo-folk legendi & mitova.

Brane se neka uporišta koja nikada ništa dobra nisu donijela, a odnose nesvatljivo mnogo i nepovratno. Svaki dan…

Kao pristojno vaspitan (and PROUD CANADIAN) nije moje da im se petljam u formulu sreće, premda je ponižavajuće da se jedan prosječan Hrvat dovodi u ekstazu bjesnila ako mu se kaže samo jedna riječ iz geo.., ovaj zemljopisa – Balkan.

Ja kao onaj i onakav gore pomenuti Kanadjanin riječ Balkan razumijem kao geo.., sorry, zemljopisni naziv jednog opako nesuvislog područja na jugoistoku Europe. Pametan čovjek se kloni Balkana i to je moćno ponižavajuća činjenica koju nisu proizveli neki izvanbalkanski moćnici već najprije lokalni "šuftovi", sitne duše, falsifikatori i konačno, a tako neumitno - i zločinci na kraju balade...

A šta se tiče država, politika i krvavih derneka lišenih svakoga smisla i mjere – nemam šta reći. Nije da me stra, već me SRAM.

I ondak je došao internet i tamo nađem - jednog dana i sasvim slučajno - Hrvatski spisatelj Dražan Gunjača uspješan u barem pet zemalja razvijenoga svijeta, preveden na Engleski, Talijanski, Njemački.., i još će biti prevođen, a već je medjunarodno i nagrađen…

Gledam i ne vjerujem. Intenzivno tragam po internetu da vidim a koji je to mladi Hrvatski spisatelj uspio tako daleko i tako snažno u medjunarodnim “vodama”. Ne znam, more bit da takovih ima, ali nisam našao pandana gosparu Gunjači.

Na njegovoj osobnoj web stranici nadjem punih pet poglavlja njegove nagradjene knjige Balkanski rastanci i pročitam u dahu.

U prvoj rečenici nema pravde, žrtve & prijetnje, a morebit i kletve. Čak niti u drugoj rečenici.

Kasnije pročitam do kraja i – shvatam: gospar Gunjača je ispričao svoju priču ne oštreći noža, ne plačući nad prošlošću i nemajući euforiju oko čarobne sadašnjosti i još ljepše budućnosti ispred nas. Zapravo, gospar Gunjača govori na razini Čovjeka i pokušava se “dodvoriti” ljudskoj dimenziji, ma koliko to bilo skupo i beznadežno u krajevima gdje on živi, stvara i vjeruje u život.

Jednom običnom Nijemcu, Englezu, Talijanu.., njegov pristup supstanci socijalnog i individualnog u groznim uvjetima jednog prljavog rata je SASVIM razumljiv. Otuda se ne iznenađujem medjunarodnim nagradama za njegovo djelo.

Običnom sugrađaninu ovoga sjajnog mladog Hrvatskoga pisca i vrlo zrelog intelektualca njegov roman je uglavnom “ispovjed u pogrešnoj crkvi”, nekakvo “kupovanje” vlastite indulgencije baš kao da je sam Gunjača kriv za sva ona monstruozna zla i njegove posljedice.

U Hrvatskoj o jednom mladom, talentiranom i uspješnom Hrvatu malo njih od imena i položaja govori. Ne, nije to nipošto zbog politike, jezika, trenutačno “nepopularnog” načina mišljenja! Gospar Gunjača je jednostavno svjestan da je Hrvat koji svoju domovinu oduvjek voli iznad svega ali ne pristaje da zaboravi svoja vlastita iskustva, ne prihvata bjesnilo i mitove kao način komuniciranja te sasvim ljudski okreće leđa zločinu ne zagledajući u zločinčevu naciju, politiku, religiju… To, nažalost, ne baš malobrojnima danas u Hrvatskoj (a i šire u regiji) zvuči manje kao književnost, a više kao nekakav “investigative report”.

Tako to ja vidim odavde.

Otkud mi ondak Hrvatski Gabriel Garcia Markes u naslovu?

Pa, pogledajmo kratak detalj – Sto godina samoće (Najpoznatiji Markesov roman, Op.a.) je epopeja o osnivanju, usponu i padu grada Makonda i njegove najuglednije porodice. U ovom romanu uskrsavaju mrtvi, lete tepisi, žene se bore protiv destrukcije, dok su muškarci obuzeti paklenim ludilom ratovanja, borbom pjetlova, javnim ženama i neobičnim poduhvatima. U ovom romanu sve ključa od života, da bi se, što zvuči paradoksalno, na kraju shvatilo da je to knjiga o samoći latinoameričkog čoveka. (preuzeto, autor ovih redaka mi je nepoznat.)

Ukoliko pročitate samo onih pet poglavlja Gunjačinog romana “Balkanski rastanci” neće biti teško povući zastrašujuću/zadivljujuću paralelu. Ostatak razbistrite sami ako Vam se išta “bistri”.

Gospar Gunjača je pokazao šta znači gospar. Jedna od onih Hrvatskih moralnih, ljudskih i kreativnih vertikala koje su visoko cijenjene i vazda dobrodošle u svijetu koji RAZUMIJE univerzalne veličine. Svijetu zbiljske civiliziranosti. U Hrvatskoj Gunjača će biti samo još “sumnjivija” pojava. Kondukteri koji “čekiraju” hrvatsku kulturu jednostavno nemaju kapaciteta da u Gunjači prepoznaju Hrvata kreativca, oni još uvijek očekuju da pronađu “dokaz” jugonostalgije, komunizma, pa čak i neke veće, opakije izdaje.

A sam gospar Gunjača ima samo jedan grijeh – on uspješno piše.

Sve ostalo je samo dnevna politika. Balkanska.

Savjet – čitati, svakako čitati. I disati. Ali, samo izmedju redova. Ako možete.

Gospare Gunjača, HVALA.

U međuvremenu internetično & patetično, uell - i sasvim lično,

vazda veselo i sretno,

Design & Publishing: Vladimir Kreća

Saturday June 30, 2007