DRAMA ZEMLJE U KOJOJ JE HIMNA VAŽNIJA OD PUNOG STOMAKA

 

       Pula – Dva oficira bivše Jugoslavenske armije, jedan Srbin a drugi Hrvat, nalaze se, uz bocu konjaka, na rubu ponora koji je obilježio kraj jedne zemlje i jednog vremena… U utorak su na sceni Istarskog narodnog kazališta, Janko Petrovec i Mauro Tancovich odigrali uloge Petra i Maria, dva glavna lika «Balkanskog ruleta», drame Dražana Gunjače u prijevodu Srđe Orbanića i Danila Scomersicha. Premijera drame je prije dva mjeseca izvedena u kazalištu «Miela» u Trstu. Predstavu su u suradnji producirale udruge «La Macchina del Testo» i «Cooperativa Bonawentura» a režiju je potpisao Gianfranco Sodomaco. Gostovanje u Puli možemo zahvaliti «Gerald Art Studiu» i «Arena Art Festivalu» te potpori Općine, Županije i gradske te županijske Turističke zajednice. Publika nije bila brojna no svakako je predstavu pomno pratila te, na kraju, glumce nagradila dugim i iskrenim pljeskom. Uz Tancovicha i Petroveca, na sceni su nastupili i Riccardo Beltrame, Daniel Favento, Adriano Lucatello, Sergio Maggio i Fabio Musco. Za scenografiju i kostime pobrinula se Angela Giassi, za svjetlo Michele Somberaz Sotte, dok je glazba ona Gorana Bregovića.

 

            Drama prati sudbinu dvojice likova različite nacionalnosti koji su sve do tada dijelili ideale, snove, domovinu ali i laži, a sada se iznenada nalaze u situaciji u kojoj im je oduzeta prošlost, ne snalaze se u sadašnjosti a ne nalaze perspektive za budućnost. Srbin se nalazi na granici života i smrti, između (slabašnog) instinkta za preživljavanjem i sve jače tendencije ka samoubojstvu. Žena i djeca su ga napustili, «domovina» se raspala, vojska je postala ratna mašina a on iznenada postaje «okupator», iako «nije prstom mrdnuo…». «To nam je u genima, prvo domovina, zatim obitelj, nakon toga čast pa sve ostalo», no od te neprikosnovene ljestvice prioriteta ne ostaje ništa, čak ni nepovredivo očinstvo: «Kad će Srbi u Hrvatskoj ponovo biti muževi i očevi?» pitanje je koje vodi do potpune izgubljenosti. «Vidiš, ja sam u stvari kukavica. Nemam hrabrosti ni upucati se u ovoj pustoši na četvrtom katu…». Ničemu ne služi utješni glas ciničnog pragmatika (Hrvata) koji je skinuo uniformu i nastoji se prilagoditi novonastaloj situaciji: «Naše vojske više nema, treba spasiti naše herojske glave prijatelju…» jer, ako bolje pogledaš, «države nastaju i nestaju na budalama kao što si ti» i jer je «jedini način da ostaneš čovjek taj da skineš uniformu vojnika». No Srbin nastavlja, hoće li Rusi i Amerikanci to dopustiti? Ne samo da će dopustiti nego će «nam prodati svoje oružje iz druge ruke». Što je onda s ljudskim pravima? «Hoćeš li umrijeti radi mrtvog slova na papiru?»

 

            Nastavlja Hrvat: Balkan, prostor na kojemu himna vrijedi više od punog stomaka; gdje su svi ugroženi, treba samo shvatiti kad je na tebi red. No pravo pitanje je ovo: zašto ljudi ratuju i «ako sve u životu prođe, koliki će od nas preživjeti?», odnosno, «Koliko vrijedi zastava kad izgubiš sina?». Srbin ne nalazi mira. Sva pitanja ostaju neodgovorena. Cinizam nema lijeka za bolest duše. Pucanj. Zatim, s minutom zakašnjenja, ženin telefonski poziv. Prekasno. Jedan je život izgubljen. A drugi čekaju u redu.

 

Daria Deghenghi