Otišao nam je u viječnost bard hrvatske književnosti „Hrvatski Orfej„ -
Zlatko Tomičić; filozof, pjesnik, romansijer, esejist, putopisac, novinar,
prevodioc i slikar dana 16.06.2008!
Njegovu Biografiju neću ponavljati, pošto je o tome mnogo pisano - pogledaj na
ovoj stranici Zlatko Tomičić dokumenti…
Čitam vijesti koje su objavljene po hrvatskom tisku i ne mogu vjerovati da
DHK- u svome saopćenju onako kratko i šturo o tome svemu piše… po njima
ispade da je napisao nesto oko 30-tak knjiga, maltene beznačajnih… a
ljubomorno je sakriveno isto da je bio 2. puta nominiran za Nobelovu nagradu
po strancima bez ikakve podrške iz „baze“ - DHK!
Prevodjen je na mnoge strane jezike i slavilo ga se od Švedske, Kanade,
Amerike, Irske, Francuske, Njemačke, Austrije, Madjarske, Česke, pa sve do
Australije… no uprkos tome ni jedna kulturna institucija u Hrvatskoj nije mu
pomogla na bilo koji način kako bi se prevela njegova najkapitalnija djela i
potkrijepila nominacija za „Nobela“… a, šta ćes takav smo mi narod Hrvati,
ne želimo ni Nobelovu nagradu!?
„Ja sam „prokleti pjesnik„ - rekao mi je jednom prilikom i da živi u
kafkijanskom svijetu. “Svaku moju životnu situaciju kao da je on zamislio i
kreirao…. a na to upozorujem i u samom „Audiovizuelnom kentauru“ i u knjizi
„San o Irskoj!“
Nitko u Hrvatskoj kulturi nije više progonjen, zatvaran, mučen,
omalovažavan, ignoriran, sakrivan kao on!
To mu se dešavalo od njegove 24-g. života do posljednjeg dana življenja…
Zašto?
Kriv je što se u svome HKL usudio
reći Hrvatima da se njihova kultura naziva hrvatska i da je njihov jezik
hrvatski, te da postoji i velika i osebujna hrvatska povijest, banovi,
kraljevi……
Drznuo se napisati na Ohridu 1966 pjesmu „Hrvatska ljubavi moja„ koja u
dijaspori postade druga hrvatska himna, a i dan danas se recitira na svim
prigodnim slavljima u dijaspori, pošto je prevedena na nebrojene strane
jezike. Javna tajna je da ga se u dijaspori slavi za preporoditelja i ustvari
„oca domovine„… koji je svojim pisanjem u HKL - ponovno probudio hrvatsku
nacionalnu svijest.
Možda to nije trebao i možda je to razlog, njegova omaložavanja, ignoriranja
i sakrivanja, pošto, naravno ima i drugih „zaslužnijih“ koji tu „titulu“
prisvajaju sebi…!
Zapažen je od mnogih literarnih časopisa u inozemstvu. O njemu je pisano u
„Le Monde„ „Lettre Internationale„. „New York Times„ je napisao da je
Zlatko Tomičić popularniji od Krleže, genijalniji čovjek goleme snage i moći
duha, novi hrvatski preporoditelj, veliki duhovni vodja koji je zauvijek
obilježio hrvatsko 20. stoljeće svojom sjajnom pojavom.“
International Society of Poets u Washingtonu uvrštava ga u 35. najboljih
suvremenih pjesnika u svijetu, a mladja intelektualna hrvatska generacija
nema pristupa njegovu djelu, čak ga i ne poznaju pošto ga kritika prešućuje,
kao da ga ni nema….iako je prije dvije godine proslavio 50-to godišnjicu
svog književnog rada i o tome i izdao Spomenicu - Most Čistoće…..
Bio sam veoma obradovan i počašćen pošto je i moja malenkost uvrštena u ovu
knjigu sjećanja….
Zahvaljujem mu se da me je u nekoliko navrata spomenuo u svojim pricicama i
u knjizevnom listu „Ognjiste.“
VELIKI MAG
Opisan je kao najegzotičniji suvremeni hrvatski pisac i najfenomenalniji
pjesnik u svijetu (Mirko Vidovic).
Veljko Vučetić ga opisuje ovako: “Taj je epik u poeziji mistik i šaman i
tantrik na čije se molitve Bog odaziva.“
„On je došao iz mita i vraća se u mit „ – Stanislav Pejaković.
„Veliki mag je otišao svojim vilama svirati na „šimširovoj svirali“ – kako bi
rekla vrijedna i najkvalificiranija poznavateljka djela Z.T. dr. Hrvojka
Mihanović – Salopek.
A veliki madjarski nobelovac Imre Kertes vidi u Zlatkovu djelu filozofijsku
maniru velikog Bele Hamvasa, kao i sličnu sudbinu… čije kapitalno djelo
„Scientia Sacra“ vidje svjetlo dana 20.g nakon njegove smrti….
Tomičić je napisao preko stotinu knjiga, pjesama, romana, putopisa, povjesnih
rasprava i eseja….
Nitko vjerojatno ni ne zna da je
Zlatko najplodniji hrvatski putopisac…
Preporučujem studentima da obavezno pročitaju njegov putopis „Zemljom
Humskom“ u kojem opisuje ljude, guslare, običaje toga kraja.
Naravno a za sladokusce treba još spomenuti „Krbavskog vuka“ sa vrlo jakim
dijelom pod nazivom „Audiovizuelni Kentaur„ – ustvari to su mistični
razgovori sa Kafkom…
Netko je u Pragu pročitao to i
obratili mi su se iz Komiteta za „Kafkinu nagradu“, da to prevedem na
njemački jezik. Učinuo sam to, no prijevod na engleski je u velikom
zakašnjenju… tako da Zlatku opet izmače jedna velika i značajna
nagrada… Ah, da, zaboravih reci… Tražio je i sam po Hrvatskoj da mu netko to
prevede na česki jezik… ali potporu, naravno novčanu nije od nikoga dobio!
No, otišao je k zvijezdama, k Tinu, Gustlu, i drugima… Bio je živuća legenda,
a sada je otišao na počinak u vječnost!
Laka Ti bila ova naša hrvatska zemljica, prijatelju moj….
P.S.
Moje duboko saučešće izjavljujem obitelji Tomičić a posebno gospodji Višnji!
