Pročitajte još na ovim stranicama
Mile Stojić:
Jesen se javlja na prozoru udarom poslepodnevnog vjetra o
žaluzine, poluogoljelim krošnjama platana, grajom djece u skolskom
dvorištu. Sintezijski ona je mokra rijep, mada u sebi krije nešto toplo.
Praslavenski esen, staropruski assanis, potom novonjemacki Erntezeit - (berba),
Herbst - (jesen). Simbolizam riječi predstavlja plodnost, žetvu, ali i
smiraj, smirenje. "Jesen života" uobičajena je metafora za starost, kasno
razdoblje kada rastu jedino nokti i gramzivost. U hrvatskom jeziku imenica
se adjektivira dodavanjem nastavaka - ji, - ski, i - nji: jesenji,
jesenski, i jesenasnji. Regionalni sinonim podzimak nije uzeo maha u
govornoj i književnoj praksi, već i zbog toga što riječ jesen ima
karakterističnu euforijsku vrijednost.
Jesenska žetva mora biti obavljena prije no što stignu jesenje kiše.
Jesenja berba voća, jabuka , krušaka, dunja uvijek mami u nosnice slatke
mirise, nezaboravne slike: pogurena silueta bake koja ukuhani pekmez
sprema u ogromne staklene galone, a trganje groždja pred oči izvlači sliku
djeda što cijedi slatki mošt ili sjedi uz bakreni kazan, odakle cure prve
kapi prvijenca, ljute rakije.
Jesen je vrijeme slavlja, svadbi i vjenčanja. "Rekoh da sam sklon jednoj
gospi i da me ona ljubi, da je rujan i da će skoro svadbe, a za ognjište
ćemo uzeti bijeli kamen s Brača." (G.Babić) Plodnost prirode temelj je
plodnosti braka, pa narodni pjevač na svadbi nazdravlja : "Rodila vam
pšenica bjelica i po kući rumena dječica." Ili kako ciganka kaže: "Pred
kuću vam stoku rogatu, a u kuću - decu kuratu !"
U vinograde dolazi mladi Bakhus i brda se tresu od njegova razuzdana
smijeha. U umjetničkoj knjizevnosti jesenje doba vrijeme je dugih
presabiranja, besciljnih šetnji i melankoličnih ugodjaja. U dvorcu
kneginje Thurn und Taxsis u Devinu R.M. Rilke je šum jesenjeg lišća
doživljavao kao smak svijeta, a Hölderlin se u svome tübingenskom tornju
polako selio u ludilo i postajao izvjesni Scardanelli.
Slavenski pisci su jesen uzimali kao doba procvata široke duše, kad se
ništa drugo ne može osjetiti nego sjeta i tuga. Crnjanski umišlja da ce
sve njegove ljubavne pute prekriti "lišće svelo sa jablanova," a Nikola
Šop za svoj šešir zadijeva žuti list, kao svoj umjetnički znak i amblem.
Miroslav Krleža jesenju samoću riše kroz pridjev jeseno: Sve hladnije,
sve gadnije, sve ledenije i samoća prazna, jesenja, a biva sve jesenije......"
Čovjek se sjeća rata i misli što će biti sa svim beskućnicima, sa svim
onima ostalima bez doma kad se spuste hladne kiše. Razmišlja o djeci
ostaloj bez roditelja i piše prkosne retke: Vi što ubijate manjinske
narode, ubijte mene, jer ja sam vaš istinski neprijatelj". Ili, sjedi na
plaži oceana i razmišlja suho, načas ironično o zelenim travama njegovih
vrtova na sjeveru: "A posljednji omnibusi bijehu već otišli za Buenos
Aires. Djevojke koja me svake večeri čekala na vratima hotela više nije
bilo. Samo sam ja ostao ovdje, zaostao iz ljeta. Sad žalim što joj nikada
nisam uputio niti jedne riječi."
Jesen svira na flautu oluka i leprša kroz bljutave šlagere koji najavljuju
samoću i zimu.
U Beču 30. oktobra 1999
